Ukidanje nulte stope poreza na kupnju prve nekretnine prošlo je gotovo nezamijećeno u većem dijelu naše javnosti, čiju pozornost uostalom više privlače Pernarove zemljopisno-povijesne eskapade, desničarsko čuđenje nad time gdje je nestao Starčevićev portret ili nadmetanje kandidata za predsjednika SDP-a u tome tko će iskazati više ljubavi prema drugu Titu.
Radi se o odluci koja se izravno tiče onog malog broja uglavnom mladih ljudi koji su se i uz tu malu olakšicu uopće još mogli uputiti u avanturu kupnje prve nekretnine, ali se neizravno tiče svih nas jer pobuđuje ozbiljnu sumnju u postojanje bilo kakve osmišljene i cjelovite politike aktualne Vlade. Uvođenje obveze plaćanja poreza i na kupnju prve nekretnine izravno protuslovi deklariranoj sveopćoj brizi za katastrofalno demografsko stanje nacije, koje je dijelom prouzročeno i nemogućnošću mladih obitelji da steknu krov nad glavom. Cinično je da Vlada koja nominalno uvodi Ministarstvo demografije istodobno donosi takvu antipopulacijsku odluku i šalje brutalnu poruku mladima kojih je dobar dio ionako u mislima već u inozemstvu.
Zašto takva odluka? Uzme li se u obzir koliko se od početka krize u Hrvatskoj malo stanova proda godišnje i koliko udaranje još 5-6 tisuća eura poreza na kupnju prvog i jedinog krova malo znači za proračun, nejasno je zašto Vlada riskira toliku političku štetu i skače samoj sebi u usta.
Putokaz za mogući odgovor lijepo izražava latinsko pitanje Cui bono? U čiju korist? Tko će od toga ostati “dobar”?
Jasan odgovor je stigao ovaj tjedan. Nakon što je ministar Marić nešto u javnosti promuljao o budućem državnom poticaju mladima za kupnju nekretnine, koji bi trebao kompenzirati ukinutu poreznu olakšicu, sve se razjasnilo ovaj tjedan kad je ministar graditeljstva i prostornog uređenja Lovro Kuščević pojasnio detalje tog prijedloga. Država bi, kaže Kuščević, mlađima od 45 godina plaćala pola rate stambenog kredita tijekom četiri godine. No, to se odnosi samo na nekretninu vrijednosti do 100.000 eura i minimalni rok otplate kredita od 15 godina. Zakon se, osim toga, neće odnositi na one koji već otplaćuju kredite, a istaknuo je kako se građani koji imaju ušteđevinu neće moći prijaviti za tu povlasticu.
Iz te kupusare od prijedloga nedvojbeno je razvidno samo to da država stimulira isključivo dugotrajno zaduživanje građana kod banaka. Pomoći će dakle u kupnji nekretnine, ali pod uvjetom da se zavaljaš u kredit između 15 i 30 godina, tj. da se dadeš banci na šišanje.
Preklani je, tada još zamjenik ministra financija, Boris Lalovac za Hrvatski radio izjavio kako “nakon šest godina krize HNB i poslovne banke napokon trebaju s građevinarima riješiti gordijski čvor od 40 tisuća neprodanih nekretnina” i istaknuo da se “zbog neprodanih nekretnina stvorio dug od čak 90 milijardi kuna, što je polovica ukupnog duga države”. Procjenjuje se da je samo u Zagrebu 15.000 novih neprodanih stanova. Radi se uglavnom o nekvalitetnim, precijenjenim nekretninama, koje su najčešće okružene livadom, ili s takvim koeficijentom (pre)izgrađenosti da se kroz prozor možeš rukovati sa susjedom iz zgrade prekoputa. U nekim slučajevima je zgrada uz telekomov relej ili se zemljište na kojem je sagrađena formalno još vodi kao oranica.
Cijene stanova su godinama umjetno napumpavane i cijele generacije su se do početka krize zavaljale u cjeloživotne kredite po nepovoljnim kamatama stranih banaka, a sve za precijenjene nekretnine. U zemlji koja rapidno gubi stanovništvo, gdje se de facto (a broj upisane školske djece je najbolji pokazatelj) stanovništvo već smanjuje i u Zagrebu, uz toliko praznih što novih što polovnih stanova, mlada obitelj i dalje gotovo cijeli radni vijek mora izdvajati jednu plaću za ratu kredita želi li svoj krov nad glavom. Gdje je u tome tržišna logika?
Objašnjene leži u činjenici da se činilo sve kako bi se spriječilo da tržište samo regulira cijene nekretnina, što se ipak dobrim dijelom već i dogodilo, ali cijene većeg dijela stanova morale bi i dalje padati. Problema maju investitori koji su sagradili previše stanova, strane banke koje su dobar dio njih ovršile i koje imaju sve manje ovaca za šišanje lihvarskim kreditima po znatno većim kamatama nego u matičnim zemljama.
Umjesto da se pusti da tržište i zakoni ponude i potražnje učine svoje, u konačnici da banke izgube dio profita, a “građevinska mafija” nekada i izgubi u ukupnoj računici, država se i dalje upinje da im olakša. Dakle, iz javnih sredstava će se sada subvencionirati mamac za nove generacije koje stupaju u svijet rada, kako bi ih se navuklo da dignu dugoročni kredit i kupe precijenjeni stan. Tko gubi? Gube svi koji uplaćuju u proračun, među njima i oni kojima nije omogućena “povlastica”, a to su naivci koji su se već upecali u doživotne kredite, oni stariji od 45 godina (procjena je da ih se ne vrijedi subvencionirati jer nemaju potencijal da ih se dugoročno šiša, budući da možda neće poživjeti dok ne isplate kredit do kraja) i, zamislite, – oni koji imaju nešto ušteđevine. Jer idealan “klijent” za subvencionirano šišanje je onaj koji nema ništa, već mora uletjeti u što dulji kredit.
Na koncu, i ti koji dobiju novu subvenciju dugoročno su vjerojatno na gubitku. Jer što nakon četiri godine koliko će im država subvencionirati kredit? Kako će ga vraćati sljedećih 26 godina, i kakav im je ukupan skor, pogotovo imajući na umu da će im nekretnina koju si mogu priuštiti (a po sadašnjim umjetno održavanim cijenama granica je 100 tisuća eura) izvjesno gubiti na vrijednosti, što su osjetili oni koji su se zavalili prije desetak godina i plaćali stanove po zagrebačkim predgrađima i po dvije tisuće eura po kvadratu, a danas ih ne mogu prodati ni za tisuću?
Dosadašnje oslobađanje od plaćanja poreza na kupnju prve nekretnine bila je jedina konkretna olakšica za rješavanje stambenog pitanja, uglavnom mladih obitelji. Umjesto nje, sada se radi nešto što će biti skuplje za proračun, u konačnici nepovoljnije za one koji će iskoristiti tu “subvenciju”, a ići na ruku kamatarima, pardon stranim bankama, i prodavateljima precijenjenih nekretnina.
O pogubnim politikama subvencije i njihovim promotorima kojima su usta najčešće puna mladih parova i znanstvenika svjedoči i zagrebački projekt u Podbrežju.
Mladim znanstvenicima sa Sveučilišta u Zagrebu stigao je nedavno poziv na “predstavljanje modela pomoći Grada Zagreba u stambenom zbrinjavanju mlađih znanstvenika na projektu Podbrežje”, predstavljen jučer u auli Sveučilišta u Zagrebu.
Radi se o projektu unutar kojeg Grad Zagreb gradi 1800 stanova u 11 devetokatnica, od kojih će se dio podijeliti socijalnim slučajevima, dio dati u slobodnu prodaju, a dio ponuditi mladim znanstvenicima uz subvenciju. Kupci-znanstvenici će po tome za stanove na livadi u Podbrežju plaćati kamatu od 2%, a razliku kamate bankama će pokrivati Grad Zagreb, tj. građani.
Otvarajući radove gradonačelnik Bandić poručio je kako je to “veliki dan za obrazovane mlade ljude kojima će se omogućiti da svoje stručne i znanstvene potencijale ostvare ovdje – za sebe, svoje obitelji, svoj grad i zemlju”. Te “stručne i znanstvene potencijale” ostvarivat će u stanovima od 40 do 60 četvornih metara, koliko je procijenjeno da maksimalno treba obiteljima mladih znanstvenika i socijalnih slučajeva. Zašto uz 15 tisuća novih neprodanih stanova Grad na livadi nakrcava 1800 stančića, a onda očekuje da ćemo svi mi kroz poreze i prireze plaćati razliku kamate bankama, e da bi se nekako prodali? Bandić je izjavio kako je “baš ta parcela, koja se nalazi osam minuta od zračne luke te deset minuta od Trga bana Jelačića, idealna za ljude koji žele mir, a opet da im sve bude dostupno.” Ostavivši postrani činjenicu da iz njegove računice ispada da se od Trga bana Jelačića do zračne luke stigne za 18 minuta, što se eventualno može postići najbržim helikopterom, gorak okus ostavlja procjena da mlađe znanstvenike vidi isključivo u stanovima između 40 i 60 kvadrata, jer valjda oni ne smiju imati u planu recimo troje djece u sljedećih 30 godina koliko će otplaćivati stančić, koji će njihovi susjedi, socijalni slučajevi, dobivati besplatno. Stvaranje geta po bilo kojoj osnovi nije dobro, pa tako ne djeluje obećavajuće ni taj znanstveno-romsko-socijalni kvart.
Navikli smo odavno da je država majka stranim bankama i građevinskom lobiju, a maćeha mladima koji startaju u život. Ne samo da ih se nije poticalo u dostojanstvenom rješavanju stambenog pitanja, već se sada izravno intervenira u tržište kako bi se spriječio dodatni pad cijena stanova pod krinkom brige za mlade obitelji, a posebno znanstvenike.
Zadnji potezi državne i gradske vlasti su antitržišni, antipopulacijski, antiurbanistički i u konačnici protuhrvatski. Ako je i od Marića i Bandića, previše je.
>> 'Nacrt zakona o sufinanciranju stambenih kredita u prosincu ide u zakonsku proceduru'
U Hrvatskoj zapravo vlada histerija oko neProdanih stanova. Kao da oni moraju biti prodani?? Apsurdno je mladima nabacivati olaksavanje kupnje prvog stana. To su te skare, to je sisanje o kojem Raspudic govori. Od zaposlenja do penzije da vracas kreditit u kojem su kamate vece od glavnice. Drzava treba urediti podrucje iznajmljivanja stanova a ne poticati mlade na duznicko ropstvo.