Nismo ih uopće namjeravali brati, no dobro su rodile i tržište ih traži. Petrovke, zamorčice, bjelice... savršene su za sušenje. Smokve su najisplativije voće u Dalmaciji, samo što za njih trebate imati i berače u stalnom dežurstvu jer se beru svaki drugi dan – kaže Rade Bobanović, ekološki poljoprivrednik iz Polače, koji je sa 600 stabala u plantažnom uzgoju jedan od najvećih hrvatskih proizvođača tog rajskog voća, koje se ovih dana na tržnicama prodaje i za vrtoglavih 40 kuna za kilogram.
Uspijevaju i na kontinentu
Nakon petrovki koje su mnogi u lipnju zbog zamrlog tržišta zbog korone poklanjali, ovih je dana konačno počeo drugi val berbe u smokvicima. Tko god se u Ravnim kotarima, pa i drugdje u priobalju bavi maslinama i vinovom lozom, ne može bez te treće “gracije Dalmacije”, tepa svojim smokvama Bobanović. Objašnjava kako u vegetativnom smislu s njima nema nikakvih problema. Razlog je to što su se njegove mladice već naveliko “nastanile” i u poljima i vrtovima kontinentalnog dijela Hrvatske, čak i na području Slavonije i Baranje. Dapače, mnoge od njih daju i plodove neovisno o kojoj je sorti riječ.
– Da jedna četveročlana obitelj posadi 150 stabala, može ostvariti lijepu dopunsku plaću svake godine – tvrdi Bobanović. No koliko god je dalmatinska smokva, posebice sušena, cjenjenija na tržištu od turske ili grčke, u nas je veliki problem što se stari više njima ne mogu baviti jer je oko njih dosta posla suše li ih ili pretvaraju u slatke namaze. K tome, izuzetno su zahtjevne za branje – poput bresaka ili jagoda, beru se jedna po jedna ručno – pa mlađe generacije to ne zanima. Pune plodova, grane im se tako savijaju u dvorištima, poljima ili uz puteljke do plaža, gdje kao besplatan obrok mame turiste, dok ih Bobanović nudi kao dodanu vrijednost svom vinu i maslinovu ulju, na kojima počiva njegova poljoprivredna proizvodnja. Po smokvi će u prosjeku dobiti između 40 i 50 kg slasnih plodova.
– Pokušavali smo proširiti proizvodnju sušenih smokava, otkupljivati smokve od drugih poljoprivrednika, no kako ih nema tko brati imamo ih tek onoliko koliko nam treba za prodaju na kućnom pragu – objašnjava Bobanović, žalostan što ta “gracija” koju je proslavila i Kleopatra, nema danas zasluženo mjesto na domaćem tržištu.
Prema statistikama, hrvatski građanin u prosjeku pojede 0,3 kg smokava godišnje, što je količina od pet-šest smokava. U analizi konzultantske kuće Smarter, specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju, nekadašnja Jugoslavija imala je 1.165.000 stabala i proizvodnju od 12.036 tona svježih plodova, čime je u cjelokupnoj svjetskoj proizvodnji sudjelovala s oko jedan posto. Na Hrvatsku je otpadalo oko 70 posto stabala, njih oko 800.000, a danas ih prema neslužbenim podacima, ima oko 600 tisuća.
I dok potražnja za smokvama na svjetskom i europskom tržištu sve više raste – stručnjaci predviđaju da će do 2025. doći do povećane potrošnje i rasta tržišta smokava u EU uz godišnju stopu rasta od najmanje 1,5% – u oko 1,5 mil. tona svjetske proizvodnje, od koje se više od 80% proizvede na Sredozemlju, Hrvatska je na razini statističke pogreške. Najveći proizvođači i izvoznici su Turska, Grčka, Italija, Alžir, Maroko i Španjolska, dok se kod nas organizirana proizvod-nja iz godine u godinu urušava, unatoč ogromnim potencijalima za proizvodnju. Hrvatska je 1996. proizvela oko 6240 tona svježih plodova, a 2019. samo 1264 tone, od čega je intenzivna proizvodnja za tržište iznosila 813 tona. Tomu pridonosi i činjenica da je plasman svježih smokava ograničen zbog slabe mogućnosti čuvanja u odnosu na drugo voće, a organizirani otkup i prerada daleko su ispod proizvodnih i gospodarskih mogućnosti. Uz to, u Europi se odnedavno sade i tržišni voćnjaci gustog sklopa (kalifornijski način) za potrebe turističke, sezonske potrošnje i sušenje.
Proizvodnja na 500 hektara
– S obzirom na mogućnosti koje nudi, proizvodnja smokava i proizvoda od nje zahtijeva i udruživanje, zajedničku nabavu strojeva, kreiranje novih proizvoda kojima se Hrvatska može pozicionirati na izvoznim tržištima te jaču turističku prodaju – ističe stručnjak Smartera Miroslav Kuskunović, koji zagovara i regionalizaciju poljoprivrede i strateški zaokret u poljoprivredi.
Hrvatska danas u intenzivnom uzgoju ima smokve na oko 500 ha, a prema nekim izračunima mogla bi u kratkom razdoblju proizvodnju povećati na 2000 ha, što bi trebalo biti strateški cilj. RH je 2019. izvezla samo 10 t svježe smokve u vrijednosti od 21.500 eura i 29 t sušene smokve (22 t u Sloveniju). S druge strane, uvezeno je 64 t svježe smokve u vrijednosti od 131.000 eura, od čega 40 t iz Turske. Sušene smokve prošle je godine uvezeno u količini od čak 540 tona vrijednih 1,7 mil. eura, od toga čak 251 t iz Turske i 115 t iz Albanije.
Gospoda seljaci su predugo zivjeli u socijalizmu, pa su navike i razmisljanja ostala iz tih vremena, a bavljenje poljoprivredom je hobby, a ne glavni djelatnost. Kad bi nas Rade imao 20000 stabala smokve i kad bi to bila djelanost odd koje zivi imao bi i zaradu koja bi mu omogucila placanje radne snage za berbu i susnje smokve, a uz to ne bi zauzimao radna mjesta onim koji ne raspolazu zemljom.