Kada je vojni mimohod otutnjao iz središta grada, ministar obrane Ante Kotromanović građanima Zagreba ispričao se za "maltretiranje". Pristojno je to od njega, ali izgleda da nije ni trebalo. Zagrepčani su Hrvatsku vojsku pozdravili strpljivi u kolonama, rastopljeni pod kolovoškim suncem, bez negodovanja, bez ijednog incidenta... zbog tri dana gotovo potpune blokade šire zone mimohoda, nitko glasa nije podigao.
Emotivni veterani
Štoviše, svečano odjeveni, sa svojom razigranom djecom, gurajući bicikle, fotografirajući mobitelima, mašući s balkona... slavili su Dan pobjede dostojanstveno. Čulo se u mnoštvu da se ovaj dan može usporediti možda samo s onim kad su se iz Haaga vratili hrvatski generali. Pa opet, tog studenog 2012. vladala je euforija, eksplozija emocija dugo potiskivanih pod teretom nametnute krivnje. Neki dan, pak, nad gradom se naposljetku spustio mir. Nakon tjedana pustih političkih obračuna, eto dana kad je Zagreb bio grad nasmiješenih ljudi.
Iz svečane lože nisu dopirali prigodni govori. Za tim, ispostavilo se, nije bilo potrebe. Četiri kilometara duga kolona vojnika i tehnike, praćena zaglušujućim zvukom preleta borbenih MiG-ova, govorila je rječitije od svakog govornika. Među gledateljima tek poneka bojazan hoće li vojnici izdržati. Izdržali su.
Neka se i to zna kako je vojska na vreli asfalt Vukovarske ulice stigla čak pet sati prije nego što je vrhovna zapovjednica, hrvatska predsjednica, dala znak da povorka krene. Već od 13 sati šutke su se pržili na nemilosrdnom suncu, zakopčani do grla, pod beretkama, u ulaštenim čizmama, mnogi od njih pod pritiskom tereta možda i prve goleme životne odgovornosti, ali silno ponosni.
A veterani, to je posebna priča. Što li se sve kovitlalo u njima, dragovoljcima Domovinskog rata, dok su koračali ispred onih kojima ostavljaju Hrvatsku vojsku. "To su naša djeca, ima među njima i djece naših poginulih suboraca...", govorili su ne priznajući umor koji su im donijele godine. Tihi i nenametljivi, kao da su željeli poručiti: mi smo svoje napravili '95. Ovo je vaš dan. U svečanoj loži, koju su ispunili do posljednjeg mjesta, i u postroju, predvođeni ratnim zapovjednicima, branitelji su isijavali ponosom. Nekad u vojsci rata, danas stupajući u vojsci mira.
Utišane ratne trube
Jedan od njih, onaj koji je u Haagu nevin robijao za Hrvatsku, general Mladen Markač, prije početka mimohoda gotovo da se ušuljao među mlade pripadnike Specijalnih postrojbi.
"Ovi mladi momci, specijalci imali su silnu želju fotografirati se s ratnim zapovjednikom. Tu sam im želju ispunio, to je najmanje što sam mogao učiniti za njih. Evo, kažu da će im ta fotografija biti lijepa uspomena", kazao je. Zašto nije otišao u ložu, skupa s generalima Antom Gotovinom i Ivanom Čermakom, već se neprimjetno izgubio u gomili, to je već druga... duga priča.
Ovogodišnja proslava Oluje donijela je i prizor godinama neviđen na ulicama Zagreba. Ne samo glavne prometnice kojom je prolazio vojni mimohod, svaka četvrt, svaka pa i najmanja ulica urešena je hrvatskim zastavama. Eto i odgovora na silne polemike koje se otvaraju prilikom svakog Dana neovisnosti pa i Dana državnosti, koje građani ne prepoznaju kao svoje. Dan pobjede nije samo '95. utišao ratne trube. Taj je dan 2015. utišao disonantne tonove podijeljene Hrvatske.
>> Paradom tenkova završio spektakularni mimohod u Zagrebu
Bila je odlicna atmosfera i znam da je trosak al nakon toliko godina bez mimohoda bil je red vidjet i osjetit ponos a ionako novce bacaju bezveze a na mimohodu smo se bar osjecali ponosni i nije bilo govorancije ma.sve za pet