Obukao je Marko Miljanić, ratni zapovjednik Škabrnjskog bataljuna, i ovog 18. studenog svečanu odoru koju mu je poklonio predsjednik Ivo Josipović. Krenuo je tako odjeven ka središtu Škabrnje odati počast pobijenim sumještanima, piše magazin Oluja.
Kanio je i ove godine s govornice govoriti o strahotama rata koji je opustošio njegovo mjesto u kojem je živote izgubilo 86 branitelja i civila, prozvati odgovorne, a nekažnjene krivce za zločin. Ali nije govorio. Protokol na ovogodišnjoj, 22. obljetnici pokolja u Škabrnji, nije predviđao da će biti govornika. Povrijedilo je to i razljutio Miljanića, ponijele su ga emocije pa je izgovorio možda i više nego što je namjeravao reći, kazavši da branitelji više ni o čem ne odlučuju već da to čine oni koji se nisu bili u Škabrnji, nisu se borili za nju i nisu joj ništa dali.
"Samo želim govoriti istinu"
- Žao mi je ako sam nekoga uvrijedio. Samo želim govoriti istinu - kaže Miljanić dodavši da se skupu kanio obratiti kao vojnik, a ne kao političar jer to nikada nije ni bio.
Bit će doktorici znanosti Maji Rogić zacijelo drago kad čuje da je Miljaniću žao jer nju su njegove riječi povrijedile. Ta za nju, njezine tri mlađe sestre i majku, ali i za sve ostale Škabrnjane njezin je otac Marko dao ono najvrijednije što je imao. Svoj život. A upravo je Maja Rogić bila jedna od članica povjerenstva koji je odlučio kakav će protokol ove godine biti:
- Htjeli smo maknuti sve političke govore, dati prostor mladim ljudima i na drukčiji način obilježiti obljetnicu stradavanja - govori Maja Rogić koja je tog krvavog 18. studenog 1991. godine s majkom i sestrama protjerana iz svog sela. Bilo joj je samo devet godina:
- Skupu se obratio samo načelnik općine Nediljko Bubnjar. Da je došao i netko od ministara, ni on ne bi držao govor - kaže Maja Rogić.đ
"Selo se nekako držalo tri mjeseca"
Marku Miljaniću nitko ne može, i neće, osporiti da je puno učinio za svoje selo. Taj školovani vojnik u travnju ‘91. napustio je JNA i priključio se MUP-u kao stručnjak za mine. Kada je u rujnu iste godine osnovan Samostalni škabrnjski bataljun, imenovan je njegovim zapovjednikom. Prisjetit će se on da u početku nisu dobivali oružje već su ga kupovali od švercera. Automatska puška, 150 metaka i nož stajali su 1800 ondašnjih njemačkih maraka.
- Nakon što je oslobođena vojarna u Gospiću zahvaljujući Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću i mi smo dobili oružje - kaže Miljanić. Selo se nekako držalo tri mjeseca. A onda je došao dan kad su ulice Škabrnje bile natopljene krvlju ovdašnjeg stanovništva: - Do 13 sati pala je petina sela. Četrnaest puta sam iz Zadra tražio pomoć, obećali su da će ju poslati. Ali nikada nije stigla - priča ratni zapovjednik.
Kada je vidio kamo sve to vodi i da neprijateljska vojska kojoj je zapovjedao Ratko Mladić ulazi u selo, Marko Miljanić za sebe je sačuvao dva metka u pištolju, jedan u automatskoj puški i jednu bombu. Da im živ ne padne u ruke.
Junak don Tome Sikirić
Kad govori o stradanju Škabrnje, ne može Miljanić ne spomenuti junačko djelo don Tome Sikirića, svećenika koji je ostao sa šezdesetak duša u podrumu jedne kuće. O sudbini tih ljudi nije se ništa znalo 48 sati.
- Srbi su bili ušli u tu kuću, razbijali, pucali. Srećom, nisu vidjeli podrumska vrata iza kojih je bilo šezdesetak mještana. Kada je ocijenio da je sigurno, don Tomo ih je izveo van. On je veći junak nego bilo tko od nas - priča Miljanić, ogorčen što za pokolj u njegovu mjestu nitko nije odgovarao: - Godinama se zna da su krivci u Valjevu, Podgorici, Beogradu... A oni koji su masakrirali starce slobodno šeću Hrvatskom - govori Miljanić koji je na bojištima bio do kraja rata. Prošao je Hercegovačko ratište, bio u akcijama u Medačkom džepu, Maslenici, na Južnom bojištu i Oluji.
Marko Miljanić časno je umirovljen kao samostalni policijski inspktor i pukovnik HV-a. Živi u Škabrnji, u časnom je sudu zadarske HVIDR-e, potpredsjednik je Hrvatskog domobrana te Udruge dragovoljaca. I sve vrijeme promiče istinu o Domovinskom ratu. Živi u Škabrnji gdje se opušta u poljoprivrednim radovima.
Ni Maji Rogić nitko ne može osporiti koliko joj je zla učinio rat, istrgnuvši joj oca iz ruku. Njezina mati sama je podigla četiri kćeri od kojih jedna radi u škabrnjskoj školi, druga je zaposlena u HZZO-u, treća završava stomatologiju. Maja radi u Splitu, a u mislima je uvijek sa Škabrnjom. Za obilježavanje obljetnice stradavanja sljedeće godine nada se da će ispred podruma gdje je stradalo najviše civila, staviti ploče s imenima i prezimenima pobijenih. I na jedan drukčiji način ispričati priču o stravičnom zločinu.
>>U posljednjih 15 godina umrlo 30 tisuća branitelja
>>General Ademi u Škabrnji: U Vukovaru ne smije biti podjela
Očekujem javljanje Željka Jovanovića,Milanke Opačić,Nenada Stazića i ostalih lojalnih