Iza Franje Tuđmana posmrtno se iz godine u godinu povlači jedno te isto pitanje: je li zaslužniji što je Hrvate oslobodio tisućugodišnjeg prokletstva ili je odgovorniji što država kakvu je ostavio ne ispunjava očekivanja znatnog dijela hrvatskih državljana? Ostavština prvog hrvatskog predsjednika gleda se i dalje s mnogo strasti, što ne može čuditi nikoga koji zna da je on i kao general, i kao povjesničar i kao državnik išao linijom težeg otpora i "pisao ravno na krivudavoj crti".
Za 10 godina vlasti nije uspio pomiriti sva proturječja koja je zatekao iz bivše države, a novom je državom izazvao i nova proturječja. S vremenom se, ipak, globalni rezultat njegove borbe, a to je osnivanje nacionalne države, nameće nad mnogim spornim detaljima Tuđmanove vladavine. Njemu prevrtljivi zagrebački gradonačelnik diže velebni spomenik u metropoli, bivši hrvatski premijer s ljevice ugradio mu je ime u novu zračnu luku u glavnome gradu; u politici uglavnom vlada konsenzus o Tuđmanovoj predvodničkoj ulozi i njegovim zaslugama u stvaranju hrvatske države: nije najbolja, ali je svoja.
Za to što Hrvatima nije bolje, kako su očekivali, ne mogu više biti krivi drugi, a nije sigurno da bi, za utjehu, s drugima bilo išta bolje. Prije nego što zbog pesimizma padnu u dublju kolektivnu depresiju, hrvatski građani ipak mogu proviriti u neka susjedna dvorišta da se uvjere da kod nas nije najgore; druga je stvar što neće imati ništa više mlijeka ako susjedu crkava krava; manje će pogriješiti počnu li čistiti kod sebe da država postane ozbiljnija, ako već nije ozbiljna radost građana što je imaju.
Hrvatska je s autoritarnim Tuđmanom patila zbog viška jake vlasti; podanici su to doživljavali kao manjak demokracije. Bez njega se doimlje kao država u kojoj nema dovoljno vlasti ili se vlast rasipa u međusobnim dokazivanjima vladara tko je važniji; narod se osjeća kao dijete bez oca. S Francekom se znalo tko je sve važan, a tko je najvažniji; nekad je to iritiralo, a nekad i smirivalo: znalo se da je pilot u avionu. Zato se govori o Tuđmanovu vremenu, ne kao o Periklovu dobu, Periklo nije bio, ali sa sve više uvažavanja i od onih koji mu nisu opraštali olaku upotrebu nacionalizma u politici, demokratske deficite u upravljanju državom i lakoću s kojom je obnavljao kapitalizam rasprodajom zatečene društvene imovine. Tuđman je prošlost koju ljudi evociraju u strahu od budućnosti. Osim u filmskome sinopsisu, nitko ne bi vraćao prvoga predsjednika u političku arenu, da se fikcija i stvarnost ne bi opet našle na suprotnim stranama. Svemu usprkos, Tuđman potvrđuje status roditelja koji je udomio današnju hrvatsku državu; ne može biti otac domovine, jer je to mjesto popunjeno, a ni skrbnik nacije, jer bi se to mjesto moglo ukinuti kad se nacionalizam i živi.
Galerija - Pogledajte kako izgledaju Tuđmanovi spomenici diljem Hrvatske
Na predstavljanju svoje knjige o zajedničkom suradniku Josipu Perkoviću, odvjetnik Anto Nobilo otkrio je malo ljevičarske nostalgije za njim: "Nisam obožavao Franju Tuđmana, ali mi nedostaje njegove državotvornosti!" Nije malo ljudi koji bi mu oprostili što je Hrvatska toliko nesavršena (ili nezavršena), da se može vratiti bolji dio duha njegove politike; ne izražava se u toj nostalgiji toliko pozitivan stav o njemu, koliko razočaranje što Hrvatska poslije njega rapidno zaostaje. Kod ljudi vlada sjećanje da se Tuđman brinuo za Hrvatsku čak i kad je radio na njenu štetu.
Događa li se Hrvatskoj paradoks da Franju Tuđmana više zazivaju - pa i cijene - oni koji nisu bili s njime, ili su bili protiv njega, nego njegova brojna politička djeca koja bi trebala braniti njegovu ostavštinu kao svoju budućnost? Nekad se čini da ga se potomstvo odriče kad ga brani ili da ga napada kad ga hvali. Kako je moguće biti za Tuđmanovu politiku pomirbe, a istodobno suditi njegovim suradnicima i pokretati nove ideološke hajke protiv "ostataka staroga sistema"? Stoji li u podsvijesti takve politike da je Tuđman bio Titov general, što bi bio neoprostivi krimen za one kojima je Tito "najveći zločinac među Hrvatima"? Bio je Tuđman i komunist, dok ga nisu izbacili, a komunistički zločini ni njega ne mogu oslobađati krivnje!
Nešto je u odnosu prema tuđmanizmu neiskreno, ako politika nije vještina da se jedno misli, drugo govori, a treće radi. Tuđman je pobunjenim Srbima dao široku aboliciju, nešto iz uvjerenja da je bolje pomilovati sto protivnika nego izgubiti jednoga vojnika (ionako je palo previše žrtava za Hrvatsku), a nešto i zbog vanjskoga pritiska da se poslije rata provede hrvatsko-srpska pomirba. Postoje svi pravni, politički i moralni razlozi da se ratni zločini izvedu načistac, svi, bez razlike, da bi istina i pravda mogle otvoriti put trajnom pomirenju i temeljitom povjerenju. Ako hrvatske vlasti gledaju kroz prste zločincima, onda ni prvi hrvatski predsjednik nije izuzet iz kruga odgovornosti za takvu popustljivost; on je abolirao mnoge pobunjene Srbe; koliko je zločinaca među njima?
U Vukovaru trijumf bez rata
Ništa se ni u hrvatskoj povijesti ne događa slučajno ni samo od sebe; a ništa se, opet, ne proizvodi do kraja u Hrvatskoj. I u velikoj, pobjedničkoj borbi za državu postoje okolnosti koje objašnjavaju njen uspjeh: Franjo Tuđman je hrvatski odgovor na krizu Jugoslavije kad je izdvajanje Hrvatske postalo moguće, prvi put poslije rata. Okolnosti su 90-ih godina njemu postale saveznik isto onako kako su mu 20 godina prije toga bile protivnik. Hrvatsko je proljeće nosilo u sebi plemenite ideje političkih sloboda i nacionalne ravnopravnosti; uspjele su potaći ustavnu reformu, ali nisu mogle promijeniti Jugoslaviju, sve dok je ona bila zaštićena tampon-zona između Istoka i Zapada. U toj fazi borbe za Hrvatsku Tuđman je samo jedan od aktera, nije vođa poput Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar iz tadašnje vlasti ni Marko Veselica i Šime Đodan iz opozicije.
Vođom će se nametnuti tek kad su se stubokom promijenile i svjetovne i duhovne prilike i u zemlji i na kontinentu, kad je počeo pucati čvrsti, zabetonirani sistem iz Jalte, a džentlmenska "fifty-fifty" podjela Roosevelt-Staljin došla prvi put na političku provjeru. Kraj komunizma nije bio i kraj povijesti, ali je bio početak stvaranja novoga poretka u Europi: na red su dolazile male nacije, da s manjim ili većim zakašnjenjem uđu u povijest pod svojim imenom. Povjesničar u Franji Tuđmanu prepoznao je signale povijesti i isprsio se ispred naroda s programom osnivanja vlastite države. Hrvatska iznad svega, ili prije svega, značilo je da su za nju spremne i žrtve - fizičke, ne samo političke - i da je država vrijedna tih žrtava.
Među tadašnjim hrvatskim političarima izdvajao se Tuđman radikalnim stavom da Jugoslaviju nije moguće popravljati, da treba stvarati nove, nacionalne države. Kad bi tako zakukurikao o hrvatskoj državi, Tuđman je ranije završavao u zatvorskom loncu; sad mu vlasti nisu slamale vrat jer su u Beogradu cijelo desetljeće poslije Titove smrti sve institucije srpskoga naroda, političke, kulturne i duhovne, radile na projektu velike Srbije. Jugoslavija je bila u samrtničkoj postelji, da bi je Hrvatska spašavala. U hrvatsko višestranačje on na poluilegalni način uvodi HDZ i osvaja buduće birače jer im nudi dotad zabranjenu i kažnjivu robu - vlastitu državu. Nitko ne može znati kako bi prvi slobodni izbori završili da velikosrpske prijetnje iz Beograda nisu oslobađale hrvatski nacionalizam.
Galerija - Tuđmanov spomenik u Zagrebu podijelio javnost, ali u Kninu ponosno gleda s tvrđave
Budućeg su pobjednika zaokruživali oni Srbi koji su po Hrvatskoj urlali: "Ovo je Srbija!" Dio hrvatskih Srba, uglavnom izvan većih gradova, nasjedao je na Miloševićevu prijevaru da će svi živjeti u istoj državi. Hrvatske vlasti pak nisu razvile širu komunikaciju prema srpskoj zajednici da je razuvjere, da je primire da gubitak konstitutivnosti ne znači i gubitak ravnopravnosti. Nije ni danas dvojbeno da je srpska pobuna protiv Hrvatske krenula iz Beograda ni da je pala na plodno tlo u nekim mješovitim sredinama. Da je Tuđman i drukčije postupao, s manje trijumfalizma, a s više otvorenosti, vjerojatno ne bi promijenio stanje stvari: "Krajina" je za dio hrvatskih Srba bila obrana od Hrvatske, a njen vojni i politički poraz opravdanje za bijeg iz Hrvatske. Pobjednici su propustili osigurati bolje onaj dio srpskoga pučanstva koji je odlučio ostati i ne dirati u pitanja koja pravna država ne postavlja - vlasništvo i državljanstvo. Sve što je propušteno kod slamanja pobune u Kninu nadoknađeno je u Vukovaru; ondje je Franjo Tuđman trijumfirao bez rata: snagom diplomacije, a ne silom oružja.
Revizionisti bi imali problema
Državu nitko ne dobiva na poklon, pogotovo u heterogenoj zajednici u kojoj je najveća nacija već arbitrarno postavljala nove granice, stotinama kilometara zapadno od Drine. Taj je projekt bio formiran kad je Tuđman počeo sa svojim programom, prvo osnivanjem stranke, HDZ-a, da ima „oruđe za borbu", preko državotvornog pokreta, da može ujediniti naciju, do vlastite države, da i Hrvati dobiju krov nad glavom. Svoju su državu Hrvati skupo platili, najviše u ljudstvu, a onda svim drugim ruševinama koje je proizvela velikosrpska politika, najteže u odnosima među Hrvatima i Srbima. Ako su njegovi konkurenti iz doba stvaranja hrvatske države još bili spremni i na Jugoslaviju, ali ne bilo kakvu, Tuđman je ušao u politiku s drugim ciljem - sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!
Tuđmanov je program radikalan, isključiv: ne reforma Jugoslavije ni poboljšanje federacije, nego hrvatska država! Njegovi će protivnici i dalje govoriti da bi pristao i na bilo kakvu Hrvatsku, samo da može biti njen predsjednik, što ne odgovara nekim elementarnim činjenicama iz njegove borbe: da je htio državu koju može vidjeti sa zagrebačke katedrale, mogao ju je dobiti bez rata jer je Slobodan Milošević za veliku Srbiju tražio bahato samo pola Hrvatske, na potezu od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga. Iako je za dnevne potrebe znao reći i ono što ne misli, čak i o ustaštvu protiv kojega se u mladosti borio, Tuđman je ostavio puno više dokaza o svome antifašizmu s kojima bi današnji revizionisti imali problema. Možda i on s njima, jer ne bi prihvaćao tumačenje da je Hrvatska pobijedila samo jednom u 20. stoljeću, u Domovinskom ratu a da je hrvatski antifašizam, pravno i politički izražen u ZAVNOH-u, samo "floskula", nebitna za ukupnu pobjedu hrvatske države.
Da je tako mislio, Tuđman bi s Pantovčaka iselio Titovu bistu, da je ne mora uklanjati prva HDZ-ovka koja se onamo uselila, on bi skinuo ploču maršala Tita s najljepšeg zagrebačkog trga da je ne mora skidati jedan drugi povjesničar rukama Milana Bandića. Kako je Tuđman mogao priznati da partizanska pobjeda nije bila hrvatska pobjeda ili da je čak bila hrvatski poraz? Ako je branio Tita, branio je ratnog vođu koji je omogućio Hrvatskoj da '45. ne doživi goru sudbinu od novog ulaska u Jugoslaviju i državnika koji je republikama dao ustavno pravo da se odcijepe od Jugoslavije; nije branio njegove zločine ni njegov apsolutizam, koji je osjetio i na svojoj koži.
Ako je mislio da ne treba "pakirati" Titu, onda nije samo uzvraćao zahvalnost što je i Tito takav popust tražio za njega. Ipak je Tuđman bio u Titovu zatvoru, a Tuđman čuvao njegovu bistu uz sebe. Lako je HDZ-ovcima odricati se Tita iako su mu mnogi služili; odriču li se tako i drugog Zagorca, Tuđmana, koji se nije odrekao Tita, svemu usprkos?
Sve glavne političke ciljeve Franjo Tuđman ostvario je u Hrvatskoj, da za sto godina nitko neće ni pitati kako je na privatnim dražbama rasprodavao državno blago i tako podijelio naciju na malo bogataša i puno sirotinje, ni kako je vladao državom, kao da je republikanski monarh. U turbulentnim vremenima general je vodio Hrvate prema vojničkoj pobjedi, povjesničar je slijedio bilo povijesti, državnik je Hrvatima podario državu, a političar je učinio što je mogao, nekad i više, a nekad i manje od toga, da homogenizira podijeljenu naciju. Među europskim političarima Tuđman je uzor našao u De Gaulleu: oba su formirana u vojsci, disciplina im je bila prije slobode; imali su generalske činove, znali su što je hijerarhija; okupljali su naciju i stavljali se na njeno čelo; vodili su i završavali ratove, bili su hrabri ljudi; nisu popuštali u pitanju suvereniteta, na tome su pobjeđivali. Jedan i drugi su vjerovali da ne sliče ni na koga, a da pripadaju svima.
Kad je došao na vlast u Hrvatskoj, Tuđmanu su se otvarale perspektive države, ali i opasnosti rata: zato je preuzeo golistički polupredsjednički (s)ustav, da može vladati državom, ako treba i čvrstom rukom, kao francuski general u vrijeme rata u Alžiru i nasilja u Francuskoj. Tuđman je volio vlast, dijelio ju je koliko je morao, a zlorabio kad nije mogao izbjeći jer mu je to bilo u interesu.
U iščekivanju svog Aristotela
Za Tuđmana je jedan politizirani pisac (Ratko Cvetnić) rekao da je "posljednji hrvatski političar s idejom". Za njega, Hrvatska je više od ideje, prava opsesija kojoj je posvetio barem posljednjih 30 godina života, u iščekivanju da će se pojaviti plodno vrijeme za hrvatsku državu. Znao je, i na hrvatskome primjeru, da narod može opstati bez države, ali nije vjerovao u budućnost naroda bez vlastite države. Toliko je bio opčinjen državotvornim idejama da je neoprezno i ustašku državu svrstavao u ostvarenje takvoga hrvatskog sna o državi (što ga je pratilo do kraja života).
Za temeljni Tuđmanov stav o (anti)fašizmu puno je važniji podatak da je sam pisao preambulu Božićnog ustava, gdje je visoko valorizirao vrijednost hrvatske oslobodilačke borbe za opstanak Hrvatske kao federalne jedinice u Jugoslavije, a kasnije i kao samostalne države, ili njegove programatske izjave da se "današnji svijet gradi na načelima antifašizma".
Nekad je i njemu povijest predstavljala opterećenje, nije znao kako bi je mijenjao; ni kao povjesničar ni kao državnik nije imao dvojbi da Hrvati nisu imali uvjete za vlastitu državu ni na kraju Prvog ni na kraju Drugog svjetskog rata: bili su u paketu koji se mogao razvezati tek 90-ih godina kad se, s padom komunizma, rušio ratni poredak u Europi. Hrvatska je imala sreću da je mogla otvoriti proces državnoga osamostaljenja i nesreću da to nije mogla ostvariti bez rata. Da je netko drugi pobijedio na hrvatskim izborima, Tripalo, Savka Dabčević, Veselica ili čak Račan, mogao je birati hoće li državu s ratom ili mir bez države.
Glasujući za HDZ i za Tuđmana, narod se opredijelio za državu. Sva su zvona ionako objavila da je na Gazimestanu najavljen rat; više su mobilizirala Hrvate nego što su ih preplašila. Svoj nacionalizam Tuđman je objašnjavao kao nacionalizam ugroženog naroda; velikosrpski se otvoreno pokazivao kao agresivni i osvajački.
Koliko je dobio u Hrvatskoj, toliko je Franjo Tuđman izgubio u BiH: ondje nije imao čistu koncepciju bi li hrvatsko pitanje rješavao u okviru te složene države ili bi ga izvlačio iz nje i otvarao novi, još teži problem. Podjela ili pobjeda, to mu se pitanje postavljalo od početka do kraja, rješavao ga je više na svoju štetu nego u hrvatsku korist, čak i kad bi ga naivno crtao na običnim salvetama. Hrvatski predsjednik ne nosi veću odgovornost što su agresori, bosanski Srbi, stekli nadmoćni vojnički položaj da su u diplomatskim pregovorima mogli zadržati teritorija BiH koliko Bošnjaci i Hrvati zajedno i više političkih prava od njih; nije neodgovoran što je s Herceg-Bosnom izložio Hrvatsku optužbama da je i sama agresor u BiH, a tamošnje Hrvate opasnostima najmanjeg i najslabijeg naroda u državi koja funkcionira na ustavnome načelu pariteta. Tuđman se teško oslobađa sumnji da nije vidio mefistovski duh u Slobodanu Miloševiću i da mu je skoro prodao dušu.
Sve što se u Srbiji, epicentru potresa, dogodilo - i nastavlja događati - poslije izlaska Hrvatske iz Jugoslavije potvrđuje da je Tuđmanova odluka o odcjepljenju bila opravdana; teže bi bilo podnositi velikosrpski nacionalizam u istoj državi nego u susjedstvu. Zdravije bi bilo da se dvije države natječu u tome koja je uspješnija i prosperitetnija nego da se dovikuju što je sve jedna učinila drugoj u vrijeme nekadašnje zajedničke države ili kod njezina raspada.
Propustio je Tuđman govoriti Hrvatima ono što je Aristotel govorio Atenjanima prije 2000 godina: "Ako ne naučite praviti cipele, hodat ćete bosi. Ako ne stvorite učitelje, ostat ćete bez Atene." Poslije Tuđmana i njegovih nasljednika Hrvati ne hodaju bosi; naučili su proizvoditi cipele. Nije sigurno hoće li ostati bez Hrvatske ako nastave gubiti i učitelje i učenike. Hrvatska još čeka svoga Aristotela.
>> Pogledajte video specijal o heroju Vukovara, Blagi Zadri
Slava i hvala prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Hvala ti za slobodnu Hrvatsku.