Osim što je pompozno imenovan, “Zagreb 22. stoljeća” bio je i ambiciozno zamišljen projekt Milana Bandića u jeku lokalnih izbora u svibnju prošle godine. Jurišajući na novi mandat, zagrebački je gradonačelnik posve ozbiljan svojim sugrađanima obećao novih 5000 fasada, sljemensku žičaru, prugu za Zračnu luku, Kongresni centar, rekonstrukciju rotora Remetinec, spas Imunološkog zavoda, novu dječju bolnicu na lokaciji Blato, novi plan gospodarenja otpadom, spomenik Domovini, spomenik žrtvama holokausta, spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom te spomenik dr. Franji Tuđmanu.
I evo, 18 mjeseci kasnije, umalo na pola mandata, ispunio je prvo i zasad jedino predizborno obećanje, otkako je neki dan kod Lisinskog, s pogledom na Gradsko poglavarstvo, sletio brončani kip prvog hrvatskog predsjednika, s četiri i nešto metra, najviši u Hrvatskoj. A konkurencija, poznato je, vrlo je bogata.
FOTO: Postavljen novi spomenik dr. Franji Tuđmanu, visok 4,2 metra
Točan broj spomenika Tuđmanu nikada nije precizno utvrđen, no kako se nagađa o njih 80-ak, ispada da je riječ o jednoj od rijetkih propulzivnih grana hrvatskog gospodarstva. Nastalima kao plod inspiracije različitih autora i razasutima uzduž Lijepe Naše zajedničko je tek jedno: da su i prije podizanja na postolje izazivali prijepore u javnosti, polemike struke, ali i podsmijeh građana, onih u kojima je brončani, kameni, drveni ili kakav već Franjo, trebao izazvati ponos i poštovanje.
No, kada bi razmaknuo oblake pa povirio odozgo, teško da bi se, realan kakav je bio, i sam Franjo suzdržao od cereka, pri pogledu na samog sebe diljem Hrvatske, glomaznog, s polomljenim rukama, nagnutog, sjedećeg, s naboranim kaputom, sa sunčanim naočalama i kockastom leptir-mašnom, u preširokom odijelu, glomaznog poput kakvog balkanskog Kim Jong-una, a teško je i zamisliti buku koja bi uslijedila da su na natječajima prošli Franjo koji sljepački opipava golemi falusoidni predmet (Branko Silađin), slabovidni Franjo koji dodiruje zgužvanu zastavu kao eksponat u tiflološkom muzeju (Vid Vučak), nagluhi Franjo koji se napreže da čuje, zabrinuti Franjo koji ispruženim dlanovima provjerava je li počela padati kiša (Petar Popijač), plošni zeleni Franjo kao močvarno čudovište pobjeglo iz kompjutorske igrice (Ivan Fijolić), Franjo koji žalosno gleda za pticom koja mu je pobjegla i u bijegu ga zalila izmetom (Hrvoje Urumović i Ivan Galić), Tuđman koji vrši nuždu na bunaru obrubljenom hrvatskim pleterom (David Peroš Bonnot)...
Povjesničari umjetnosti poput Feđe Gavrilovića upozoravali su kako “manji kolektivi koji naručuju spomenike u vođi još vide mitsko biće, a u njegovu kipu totem koji ih baca u stanje transa i područje izvan racionalnoga”, stoga je s Tuđmanovim kipovima “u puno prilika na djelu čisti diletantizam i neodgovornost prema javnom prostoru.”
Uostalom, dovoljno je ovlaš preletjeti po fotkama Franjinih kipova na internetu i žalosno zaključiti kako Otac domovine to nije zaslužio, a što o ovom najnovijem misli obitelj, slikovito je pokazao Miroslav Tuđman bježeći po saborskim hodnicima od novinara koji su ga željeli priupitati upravo o toj temi, koja u njemu, čini se, podjednako izaziva i mučninu i bijes.
Jer, zagrebački Franjo ionako nije ni podignut u Franjinu slavu, već u slavu “gradonačelnika Hrvatske”, svjesnog da je ovaj spomenik jedini koji će “dobiti” – za naš novac.
Spomenik mi se ne sviđa. Zna li itko u ovoj zemlji napraviti " normalan" spomenik ? " Članak ove novinarke je odvratan i bezobrazan.Nije joj prvi.