Danas u Hrvatskoj malo tko da nije čuo za Dayton, za američku vojnu bazu u kojoj je potpisan sporazum koji je doveo do prekida rata u Bosni i Hercegovini. S vremenom je Dayton sve većma postajao i sinonim za nešto nepravedno, neshvatljivo i neprovedivo. S daytonskim potpisima u Bosni su utihnuli topovi, na Hrvatsku se iz nje više nije pucalo, no s druge strane Une, na osamdesetak kilometara od Zagreba, nastalo je nešto čega nikada nije bilo, tvorevina znana kao Republika Srpska.
Otkad je nastala, u Hrvatskoj se uzdalo da će i nestati. U Bosni posebice. Pogotovo se vjerovalo da će se to dogoditi nakon što oni koji su smislili Dayton proslave deset godina otkad su se u njemu okupili. Unatoč tome što od svoga daytonskog postanka Bosna i Hercegovina kao država zapravo i ne postoji, meštri visoke politike ne kane priznati da je za to kriv njihov “genetički inženjering”. Bez poštovanja viših zakona – kao što su pravda i pravednost – nastala je neprirodna tvorba koja u proteklih deset godina živi kao karikatura, pa i kao poruga svojih moćnih tvoraca. Deset je godina pokazalo da i BiH može imati samo ciparsku sudbinu. Ali očito je to nevažno ili je pak sve zapravo i očekivano. Moguće je da je sudbnina Bosne i Hercegovine odlučena još puno prije Daytona, a političari “s brdovitog Balkana” samo u nj “privedeni” da potpišu ono što su geopolitički stratezi smislili. Jer, da se htjelo nešto drugo nego što je Bosna danas, onda programirani zločin ne bi bio nagrađen s pola BiH niti bi Hrvatska vojska bila zaustavljena ponad Banje Luke.
Kao što se znalo tko je počeo rat u Bosni i Hercegovini, s gotovo jednakim pouzdanjem se znalo da ona podijeljena u dvije države ne može sličiti ni na što, osim na političku nakazu. Ne mora se biti opsjednut teorijama zavjere, a da bi se ipak pomislilo da je možda i rat bio ukalkuliran u sudbinu BiH, odnosno neko stvaranje “strateške ravnoteže u regiji”. U svemiru premreženom satelitima u različitim se strateškim institutima i po vojnim kabinetima znalo je li u BiH i u Hrvatskoj bilo više tamnosmeđih ili svijetlosmeđih miševa, a da se ne bi znalo tko priprema rat. Znalo se i za logore, da to nisu “sabirni centri”, nego suvremene inačice nacističkih logora, gdje se ljudi zatvaraju “jer su rasno nečisti”. U njima se nije tek interniralo, nego se u njih dovodilo da bi se prostore današnje Republike Srpske etnički čistilo. Sve što se događalo u BiH, a prije toga i u Hrvatskoj, bila je usklađena vanjska i unutarnja agresija, sustavno i kolektivno provođenje Memoranduma SANU.
Većina je u njegovu provođenju sudjelovala jer je željela, drugi jer su se priklonili, a manjina jer su morali. No, unatoč tome, više se gotovo i ne smije govoriti o kolektivnoj odgovornosti, nego samo o “individualnoj krivnji”. Ono što su činili “naši komšije” i ”naši susjedi” već se dugo predstavlja kao hir, mrzovolja i zločestoća tek “iščašenih pojedinaca”, a sve što je činjeno gotovo kao “elementarna nepogoda”. Kao da su iz “Srpske Krajine” protjerane tisuće, a u Manjaču i druge logore dotjerane tisuće, a da to “naši susjedi” i “naše komšije” nisu znali? Govoreći o logorskim strahotama, logoraš iz Manjače sjetio se i dolaska u logor nobelovca Elieja Wiessela, kada upravitelj logora, koji je “bio bolji od drugih jer nije dopuštao da stražari logoraše premlaćuju više nego što je normalno”, tome logorašu koji je bio prevoditelj, dovikuje: “Reci tome čovjeku da ja nisam ratni zločinac.
Ja sam srpski vojnik. Ja sam humanist!” Vjerovalo se da polovica Bosne ipak neće biti darovana takvim “humanistima”. A deset godina poslije – da će im darovano ipak biti oduzeto. No i novi je Daytonu potvrdio da su interesi iznad pravde.
