Demokracija nije u krizi (svega osam zemalja u svijetu nikada nije imalo izbore), ali je po svim indeksima u zastoju. Liberalna pogotovo. Liberali su od osamdesetih vladali svijetom dok, prema većini napisa, nije došla kriza 2008. godine, koja je dovela u pitanje status članova vlada i bankara, što je samo djelomično točno. Veći je problem bio što su liberali smatrali da na sva pitanja imaju odgovore ne slušajući poruku možda i najvažnijeg među njima, Johna Stuarta Milla, koji je još prije dva stoljeća rekao da ni jedan argument nije konačno riješen. Liberalizam je postao toliko nadmoćan, tako uspješan, da je u nedostatku prave konkurencije došao do vlastitih limita. Tu su bitna dva termina, liberalno i demokratski.
Glasači često – što je slučaj i s najnovijim inicijativama za održavanje referenduma u našoj zemlji – žele odlučivati demokratski, ali ne i liberalno. Ako se želi birati vlast koja ograničava slobodu govora, umanjuje stečena manjinska prava ili potiče diskriminaciju nekih grupacija, to je neliberalna demokracija. Klasičan primjer je Turska. Umjesto provođenja ustavnog određenja o većini prava građana, po kojem bi u svim važnim pitanjima odluke trebalo donositi pravosuđe ili ustavni sud, populisti sve više traže provjeru tih pitanja dajući time privid da zaokruživanjem da i ne glasači štite svoja prava. Prava koja nigdje nisu ugrožena osim u retorici populista. Sve to dovodi do promjena koje pratimo u posljednjih nekoliko godina kad društvene i individualne slobode, u koje ranije ne bismo mogli posumnjati, sad mijenjamo i ograničavamo anulirajući prava bez kojih su razvijena društva nezamisliva.
Populisti, uz isticanje demokratičnosti svog pristupa, svojim djelovanjem koje nalikuje na performans izazivaju podsmijeh, ali u tom leži i dio njihove popularnosti. Oni ne nude nove ideološke pravce iako ih često prikazuju kao revolucionarne i od naroda, već podcjenjujući postojeće sustave, stvaraju privid alternative sposobne za promjene. Najveći problem demokracije jest da oni koji su u manjini uglavnom imaju pravo dok gomila uglavnom vodi u pogrešnom smjeru. Zato, da citiram političkog teoretičara Yaschu Mounka, „tehnokratska elita mora smanjiti ambicije“ jer, što više nastoji izdvojiti pitanja za koje ne treba odlučivanje mase, to će provocirati snažniju reakciju, poput one o ratifikaciji Istanbulske konvencije.
Upravo zbog sukoba između neliberalne demokracije i liberalnog elitizma, mladi su sve više skeptični kada je riječ o demokratskom postupku. Posljedično, jača trend snažnijih vođa, koji koriste i potiču nezadovoljstva masa, nude im spas i ograničavaju snagu onoga što objektivno čini liberalno – nezavisnih medija i nezavisnog pravosuđa, te kontrole rada svih institucija sustava kojom se sprečava neograničena vlast izabranih dužnosnika. Demokracija nije ugrožena. Liberalna jest, kao da ništa iz povijesti nismo naučili.•
Odmah se vidi tko je prvi cilj ispiranja mozga: novinari. Upravo na "Hrvatskom" radiju jutros urednica Jelena Mikovčić demonstrira obijesnu pristranost nazovi "libelarne" kontrole medija: Temu navale migranata na Europu komentirale su (po običaju) samo "liberali": Senada Šalo Šabić,, Ana-Bella Leikauff i Tamara Perišin. Potonja je profesorica na Pravnom f. u Zagrebu i fantazirala da Mađari ne govore strane jezike pa ne znaju što se događa u svijetu i zato ne prihvaćaju migrante. Druga teza joj je bila da su protiv nekontrolirane najezde migranata na Europu domaći outsideri . I to je pomoćnica ministrice Divjak. Izgleda da je Plenković i nju birao pogreškom kao i Esih.