Gotovo je nevjerojatno da je u hrvatskoj znanosti zapostavljena vrsta koju bi se moglo nazvati pramajkom svih domaćih mačaka koje danas ljudi drže kao kućne ljubimce. Govorimo o europskoj divljoj mački (lat. Felis silvestris), vrsti koja je široko rasprostranjena na našem kontinentu, a koja je uz risa jedini predstavnik porodice mačaka koji živi u našoj prirodi.
Sve dosad je, nažalost, bilo objavljivano vrlo malo znanstvenih podataka o statusu i ekologiji te vrste u Hrvatskoj, ali nakon objavljivanja znanstvenog rada koji je prošlog četvrtka ugledao svjetlo dana zahvaljujući suradnji kolega iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Makedonije, neke stvari bi nam trebale biti jasnije. O tome što su to točno radili i zbog čega su se uopće odlučili na istraživanje divljih mačaka razgovarali smo s jednom od autorica rada, izv. prof. Magdom Sindičić sa zagrebačkog Veterinarskog fakulteta.
– Divlja mačka u Hrvatskoj je prije bila lovna, a od 2013., kada smo ušli u EU, zaštićena je vrsta. Imamo više razloga zbog kojih je važno prikupljati znanstvene podatke o njoj, a jedan od njih je jer nam europske direktive kažu da bismo za vrste za koje smo definirali da su ugrožene trebali imati planove upravljanja – govori Sindičić.
Kako bi se takvi planovi napravili, potrebno je znati kakav je status vrste, gdje je ona rasprostranjena, koja je njezina brojnost, je li brojnost u rastu ili padu, što ugrožava njezin opstanak... U Hrvatskoj o tome nije bilo jasnih znanstvenih podataka kada je u pitanju divlja mačka. Ono što je bilo poznato iz sličnih istraživanja koje su provodile druge europske zemlje je to da divlju mačku ugrožava parenje s domaćim mačkama te gubitak staništa.
Iz Hrvatske 55 uzoraka
– Dio zapadnoeuropskih zemalja ima problema s rastućim udjelom križanja između domaće i divlje mačke koje su se evolucijski davno odvojile. Domaće mačke promijenile su svoje ponašanje, a kad dolazi do križanja udomaćenih i divljih vrsta, postoji opasnost da će divlje izgubiti neke svoje vještine koje su im neophodne za preživljavanje u prirodi – pojašnjava Magda Sindičić. Ističe i kako sve domaće mačke potječu od divlje mačke te da su one s genetske strane gledano gotovo ista vrsta, zbog čega je razmnožavanje među njima i dalje moguće.
Isto tako, morfološki je riječ o jako sličnim životinjama pa je jedini način na koji se pouzdano može utvrditi radi li se o domaćoj ili divljoj mački onaj na temelju genetičkog provjeravanja uzorka.
– Divlje mačke izgledaju kao kućne mačke koje su smećkastosive, tigrasto obojene. Kod divljih mačaka ima nekih specifičnosti, malo su snažnije, robusnije su građe, imaju veću glavu i rep koji je jak, kitnjast, ima crne prstenove i uvijek završava crnim tupim vrhom. Taj rep je nešto što se može najbolje uočiti, ali postoje i domaće mačke koje mogu imati takav rep, tako da je za pouzdano razlikovanje najsigurnija analiza DNA – opisuje prof. Sindičić.
A takvih uzoraka za ovaj rad prikupljeno je 120, od čega njih 55 u Hrvatskoj. Bilo je bitno saznati je li, i ako jest, u kolikom postotku je prisutno križanje s domaćom mačkom. Pokazalo se kako postotak hibridizacije kod nas iznosi 16 posto, a u Srbiji čak 52, što je ogromna razlika.
– Udio križanaca nije tako zabrinjavajući, poznavajući stanište u kojem naše životinje obitavaju te da velik broj domaćih mačaka živi poluslobodno u seoskim okruženjima gdje su bez nadzora kreću oko kuća, onda je jasno kako ni ne možemo očekivati da budemo na nula posto. Dosadašnja istraživanja u Europi su pokazala da je situacija jako raznolika i jako varira od zemlje do zemlje, pa čak i unutar pojedine zemlje određene regije imaju više ili niže postotke križanja. Trenutačno se rade istraživanja kojima se pokušava shvatiti što je uzrok tome - kaže profesorica Sindičić.
– Prvo logično što se nameće je broj domaćih mačaka koje žive slobodno i koje su lutalice. Naše kolege iz Srbije potvrdili su da imaju jako velik broj tih mačaka lutalica. Vjerojatno utjecaja ima i tip staništa, na koji način se preklapaju staništa domaćih i divljih mačaka. Podaci iz lovnogospodarskih osnova pokazuju da je divlja mačka prisutna svugdje osim na otocima – govori Sindičić.
Putuju po cijeloj Hrvatskoj
Najvažniji cilj istraživanja bio je provjeriti kolika je razina genske raznolikosti u našoj populaciji, jer je ona i direktan pokazatelj zdravlja populacije, pa tako velike i zdrave populacije imaju visoku raznolikost. Kod divljih životinja niska razina genske raznolikosti osim do pada imuniteta dovodi i do problema s razmnožavanjem te do raznih genetski uvjetovanih poremećaja. Na sreću, istraživanje je pokazalo kako se to našim divljim mačkama ne događa, pa je potvrđena i pretpostavka kako se doista radi o velikoj i raznolikoj populaciji kod nas, koja je povezana s onom u Sloveniji. Još jedna pozitivna vijest bila je i ta da je istraživanje pokazalo kako u našem staništu nema subpopulacija, odnosno nema fragmentacija staništa koje otežava protok gena. Konkretno, to znači da nema geografskih barijera koje priječe kretanje životinja pa se mačke iz svih dijelova Hrvatske međusobno miješaju.
– Bilo bi zanimljivo nastaviti pratiti tu populaciju i za nekoliko godina ponoviti istraživanje na većem broju uzoraka i pokriti cijelo područje Hrvatske jer sada nismo imali puno uzoraka s juga Dalmacije i krajnjeg istoka države. Ali do tada mi je drago reći kako je genetski status ove vrste vrlo dobar – zaključila je jedna od autorica prvog znanstvenog rada o hrvatskim divljim mačkama.
A na slici stavili risa. I kako uopce macka moze da zaboravi da lovi miseve i golubove? Zna i divlja i pitoma.