Suživot Igora Gorete i njegova psa Djanga počeo je prije gotovo osam godina, kad je Igor uz cestu pronašao dva šteneta.
– Django je ostavljen zajedno s bratom u šumi kraj Sv. Ivana Zeline. Imali su oko dva mjeseca, bili su prljavi, smrdljivi i puni krpelja, a kraj njih je bio dio noge neke neidentificirane životinje, vjerojatno su se time prehranili. Zavukli su se u cijev iz koje smo ih morali istjerati, bili su jako nepovjerljivi, sve dok nismo uspostavili fizički kontakt. Onda su se pretvorili u veselu i maznu štenad – prisjeća se Igor. Bila je to sudbonosna avantura, a odbačeni mješanac hrvatskog ovčara dobio je savršeni dom i postao pas koji pomaže ljudima i spašava ih. Kad je pronašao Djanga, Igor je već trenirao za spasioce, s treninzima je počeo prije desetak godina u Klubu za obuku službenih i sportskih pasa Zagreb (KOSSP Zagreb). Partner mu je tada bio patuljasti šnaucer Dex, s kojim je već trenirao i agility. Kaže da ga je spasilačka disciplina privlačila još otkad je kao klinac kupovao kinološke časopise, u kojima je prvi put i saznao za tu disciplinu.
– Pomagao sam na jednom spasilačkom ispitu na ruševinama i kolega iz kluba ohrabrio me da se i sam prijavim na spasilački tečaj. I tako je sve počelo. Prije sam mislio da je ta disciplina rezervirana samo za velike pse, a ubrzo sam naučio da i manji psi imaju svoje prednosti, pogotovo u malim prostorima u ruševinama – objašnjava Igor. Treniraju dva puta tjedno, a svaki trening traje oko tri sata. Osim traženja treniraju i poslušnost i prepreke, jer sve to sastavni je dio spasilačkih ispita.
– Traženje u prirodi najčešće treniramo na Medvednici i u blizini nasipa. Za traženje u ruševinama snalazimo se kako znamo i umijemo, ponekad odlazimo na ruševine izvan granica Hrvatske jer u našoj zemlji nemamo adekvatnih poligona. Zahvalni smo i svima koji nam omogućavaju da koristimo privatne lokacije za treninge – ističe.
Igor i Django imaju položene B-kategorije ispita traženja u šumama i traženja u ruševinama, kao i međunarodne testove spremnosti za realne akcije za traženje u prirodi i traženje u ruševinama (Mission readiness test, MRT).
– U te dvije discipline položili smo sve što postoji pod okriljem Međunarodne organizacije za spasilačke pse i Međunarodne kinološke organizacije. Prošle godine na Svjetskom prvenstvu u radu spasilačkih pasa, predstavljajući Hrvatsku i svoj klub KOSSP Zagreb, osvojili smo osmo mjesto u disciplini traženja u ruševinama. Bili smo u misijama u Albaniji, Petrinji i Turskoj u akcijama spašavanja u ruševinama kao dio Državne interventne postrojbe civilne zaštite, a sudjelovali smo i u nekoliko akcija traženja nestalih osoba u prirodi, koje vode kolege iz HGSS-a. Na razini Grada Zagreba smo također članovi civilne zaštite. Django je položio nosework ispit, a trenirali smo i agility i mantrailing, od čega smo morali odustati zbog nedostatka vremena – nabraja Igor.
Iza njih su brojne akcije u kojima su sudjelovali, a posljednja je ona nakon razornog potresa u Turskoj. Već drugi dan nakon povratka iz akcije spašavanja Igor i Django vratili su se svojim treninzima u KOSSP-u Zagreb. Nije ih bilo gotovo dva tjedna, a kako je Igor i voditelj grupe spasilačkih timova nije bilo vremena za još koji dan odmora. Django je ionako jedva dočekao novu akciju. Sva dosadašnja iskustva, a posebno ona iz potresa u Albaniji, govori nam Igor, naučila su ih što potresi ostavljaju iza sebe, kakva područja mogu očekivati, odnosno, kako sami spasioci kažu, kakva ‘radilišta’ ih čekaju. I u Tursku su stigli spremni.
– No, postoji velika razlika u taktici kada pretražujete nekoliko zgrada u razdoblju od nekoliko dana i kad ste suočeni s posljedicama epskih razmjera, kao što je bio slučaj nakon potresa u Turskoj. Pogotovo ako uzmete u obzir da smo u Albaniju stigli isti dan, a put do Turske trajao je tri dana. U tom slučaju šanse za preživljavanje u ruševinama puno su manje. Prema dobivenim podacima naši timovi su u šest dana pretražili sektore ukupne površine 370 hektara – opisuje Igor i dodaje kako su morali i više raditi i brže donositi odluke. Jer vrijeme je bilo luksuz koji si nisu mogli priuštiti.
– Na ulicama je vladao “organizirani kaos”, većina zgrada bila je urušena ili nestabilna i sve su bile prazne. Nije bilo struje i apsolutno ništa nije radilo, a prometnice su bile ograničene i zakrčene. Olakotna je okolnost bila što nije bilo jakih “aftershockova” i što je vrijeme bilo optimalno za rad pasa. Među svim sudionicima naše postrojbe vladala je pozitivna atmosfera, djelovali smo kao jedno. Imali smo enormnu želju pomoći i pridonijeti u ovoj misiji, no nismo izgorjeli u toj želji nego smo ostali fokusirani i disciplinirani. Nažalost, unesrećene osobe koje smo pronalazili nisu više bile žive, no smatram da su naše ekipe na terenu dobro odbavile svoj posao i na taj način pripomogle provođenju cjelokupne akcije traženja i spašavanja u ruševinama – ističe Igor, koji je inače građevinar projektant pa je o ruševinama koje su ih okruživale razmišljao i malo drukčije od prosječnog čovjeka, malo stručnije. A zbog cijele situacije morao je i malo više paziti na Djanga jer je imao na umu da su kolege iz Slovenije prekinuli misiju zbog ozljeda pasa.
Kako je Django mali, može se zavući u jako male prostore u želji da dođe što bliže izvoru mirisa, žrtvi. To može biti opasno jer ne mogu se znati potencijalne opasnosti i konfiguracija ruševine ispod slojeva koji su vidljivi. A uvijek postoji mogućnost i novog potresa. Django je školovan za traženje živih osoba, ali kako preživjelih nije bilo, nakon nekoliko pohvala za lociranje mirisa mrtvih, počeo je pratiti i njihov miris. Ipak, pronalazak nije pokazivao onako kako to radi kada pronađe živu osobu.
– Pratio sam ga u stopu, pazio kamo ide, čitao njegovo ponašanje. Prva dva dana bili smo na teškom terenu, s dosta velikih i opasnih ruševina koje je trebalo pažljivo pretražiti. Na kraju smo bili u sektorima u predgrađu, gdje su uglavnom obiteljske kuće. U tim sektorima nije bilo toliko posla, ali smo morali izvršiti dodijeljene zadatke kako bi misija bila kvalitetno provedena – opisuje nam Igor njihove dane. Dodaje da su se psi, kad nisu radili, odmarali, a šetnje i igru s njima dozirali su kako bi bili spremni za sljedeće zadatke. Django je zadužio vreću za spavanje u kojoj je tijekom misije uživao u svom transporteru.
– Django zaista voli tražiti ljude, radilo se o stvarnim akcijama, treninzima ili ispitima, njemu je to omiljena igra. S obzirom na to da je mješanac hrvatskog ovčara, genetski je programiran da voli lajati, a to je način na koji označava pronalazak unesrećene osobe. Tako da mu ova disciplina zaista savršeno odgovara – ističe Igor i dodaje da je Django pas koji općenito voli akcije, bez obzira na to je li riječ o trčanju za lopticama, uz bicikl, plivanju, planinarenju ili igri s četveronožnim prijateljima. Posljednjih godina malo se umirio pa mu je i maženje postalo draga razbibriga.
