Nije to bio jednostavan korak. Trebalo je izdržati podrugljiva dobacivanja u stilu “Kaj mislite da ste bolji od nas?” ili “Sramite se što ste Romi?”. No, Dubravko je bio odlučan. Čim se zaposlio, krenuo je u potragu za kućom izvan romskog naselja u Pribislavcu.
Pokazalo se da mu je bilo lakše pronaći posao nego dobiti najobičniji kredit u banci. Imao je ugovor na neodređeno u tvrtki koja je kao dobavljač radila za Agrokor Ivana Todorića, no službenici u banci dvaput su ga odbili. Tada je Dubravko odlučio promijeniti prezime iz Oršuš u Kovačić. S istim je dokumentima otišao u banku i gle čuda, kredit mu je u trećem pokušaju odobren.
– Takva su tada bila vremena... – kaže, iako je od “tih vremena” prošlo samo osam godina. U tih osam godina Dubravko (34) i njegova dvije godine mlađa supruga Anđelka dobili su, uz najstarijeg Aleksandra, još dvoje djece, kćer Lanu i sina Lovru. Svi žive u kući u međimurskom selu Mačkovcu, onoj koju su kupili kreditom koji otplaćuju.
Nema budućnosti u getu
– Kad sam počeo raditi, odmah sam rekao da ću otići iz naselja. Tako je i bilo. Vidio sam da u romskom naselju koje je odvojeno od onoga s većinskim stanovništvom nema budućnosti. Problemi su bili veliki, a i danas su, koliko čujem. Probleme rade jedni te isti zbog kojih svi Romi ispaštaju. Odlučio sam kupiti kuću. Uzeo sam kredit i nije mi žao jer imam svoj krov i mir. Sutra će djeca ostati ovdje i bit će im lijepo – kaže nam Dubravko.
Romska naselja u Međimurju neki nazivaju i getima iz kojih je teško izići. No, stvari se polako mijenjaju. Prije osam godina nije mu kao Romu, kaže, bilo lako kupiti kuću. Zbog reputacije koja prati njegove sunarodnjake, bilo je onih koji nisu htjeli Rome za susjede. I to razumije, ističe, jer se u Pribislavcu susretao s narušavanjem javnog reda i mira, pucnjavom... To je bio i jedan od razloga odlasku.
– Radio sam u dobroj firmi, no tek iz trećeg pokušaja uspio sam dobiti kredit, i to kad sam promijenio prezime. Danas nije problem naći posao, a ni dobiti kredit. Tko želi raditi, ima posla. Nitko ne može reći da nema. Imam 12 godina staža i uvijek sam radio – govori Dubravko koji je otišao i stubu više. Otvorio je tvrtku za košnju i održavanje. Ranije je radio sedam godina u jednoj poljoprivrednoj tvrtki, gurao je dvije smjene.
– Nisam imao radno vrijeme i ništa nisam mogao planirati. Zato sam otišao i radio u nekoliko drugih tvrtki. Bilo je dobro, radio sam osam sati, ali kad sam u 15 došao doma s posla, bilo mi je dosadno jer sam bio naučen raditi od “ve do ve”, kako kažu u Međimurju. Vidio sam na Facebooku da je velika potražnja za košnju trave i trimanje. Imao sam doma trimer i kosilicu i počeo raditi. Poziva je bilo sve više. Otišao sam na Zavod za zapošljavanje i ishodio poticaj za samozapošljavanje. Kupio sam još opreme i otvorio j.d.o.o. Prvo sam probao s autom u koji sam utrpao kosilicu i trimer, ali nije išlo, pa sam kupio mali kombi.Sve je više starih i nemoćnih ljudi koji trebaju pomoć u održavanju okućnica, košnji i sječi drva. Puno ih je i vani, a ovdje u Međimurju imaju kuću i dvorište koje treba održavati – napominje Dubravko koji je završio strukovnu školu za bravara, ali nije nikad radio u struci. Primjećuje da sve više njegovih sunarodnjaka radi.
– Radnika nema dovoljno pa poslodavci traže i Rome. Nisu im važne kvalifikacije, samo da se radi. Da su se prije osam godina Romi tako zapošljavali kao danas, bilo bi puno bolje i mnogi bi se iselili iz romskih naselja. Sad se i mladi masovno zapošljavaju. Vide da treba raditi i da se ne može živjeti od socijalne pomoći. Nekad je novac trebao samo za hranu, a danas mladi žele i mobitele, bolju odjeću, automobile. Žele položiti vozački – dodaje.
Udomili troje romske djece
Sjeća se kako je sa suprugom prije osam godina otišao u trgovinu i pitao ima li za nju posla jer je završila trgovačku školu.
– Gazda je bio ljubazan, ali je otvoreno rekao da je ne može zaposliti jer ljudi neće dolaziti – veli. Supruga je uspjela pronaći posao u socijalnoj zadruzi. Ona i Dubravko prije pet godina počeli su se baviti i udomiteljstvom. Skrbe o napuštenoj i zapuštenoj romskoj djeci za koju Centar za socijalnu skrb traži novi dom. Trenutačno ih je kod njih smješteno troje, pa kućom odzvanja smijeh šestero djece. Dubravkov i Anđelkin 12-godišnji sin Aleksandar postao je prava mala medijska zvijezda zahvaljujući talentu za slikanje.
– Kao dijete u vrtiću dobio sam inspiraciju. Osvajao sam puno nagrada, čak sam putovao i u Pulu, za crtež na temu vatrogastva. Volim suhi pastel, grafitne olovke, ulje na platnu... – kaže pokazujući nam crtež Mercedesa. Sam je zaradio novac za prvi mobitel jer su mu građani za slike koje je izlagao na manifestacijama davali novčane nagrade.
– Sve što zamislim, mogu nacrtati. Najdraži mi je portret predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koji sam joj dao kad smo bili u Zagrebu – kaže dječak koji će na jesen u šesti razred. Nada se da će nastava biti normalna, a ne online. Kako otac jako voli violinu, počeo je vježbati i sviranje.
Romi u RH nisu diskriminirani nego privilegirani. Npr. sa svega nekoliko stotina glasova mogi doći do saborske fotelje što je nama Hrvatima nezamislivo. I bez problema participiraju u izvršnoj vlasti jer su svjetonazorski bliski i HDZ i SDP partiji...