Sjedim tako doma pred televizijskim ekranom i pjenim se protiv mladoga svijeta. Te ovakvi su, te onakvi su, svi hoće u pjevače i manekene, samo misle kako bi se zabavljali, odbijaju svaku odgovornost, a da ne govorimo o drogi i o tome kako se ponašaju u prometu. Onda odem u visokoškolsku ustanovu u kojoj radim i ondje vidim briljantne asistente, radine novake, pristojne i pametne studente. Užitak mi je s njima se susresti i s njima surađivati, a koji put me doista zadive.
Dugo nisam bio ni svjestan da na jedan način mislim kad kod kuće čitam novine, a na drugi način kad se umiješam u svijet oko sebe. Sve dok jednoga dana nisam shvatio kako je moje ponašanje duboko nelogično: ispada da ja o mladim ljudima pola dana mislim sve najbolje, a pola dana sve najgore. I da, što je osobito nezgodno, i jedno i drugo mislim s punim uvjerenjem.
Upitao sam se zato na koji sam načim stvorio jedno mišljenje, a na koji način drugo. I, došao sam do zaključka da se radi o dva posve različita izvora.
Jer, one mlade ljude koji se tuku po stadionima i pucaju jedni na druge ispred narodnjačkih klubova, ja znam isključivo iz novina i s televizije. One pak mlade ljude koji sjede po cijele dane u biblioteci, koji postižu doktorate s dvadeset i šest godina, koji rade važne i odgovorne poslove, znam iz osobnoga iskustva.
A što je najzanimljivije, vidim da je tako i inače kod starijeg svijeta: svi dobro misle o onim mladim ljudima koje poznaju, a loše o onima o kojima čitaju i slušaju. Zaključio sam, dakle, ovako: dobrih mladih ljudi ima mnogo više, ali mediji govore isključivo o lošima. A to otvara dva pitanja: prvo, zašto mediji tako postupaju, i drugo, zašto im mi vjerujemo. Evo moga odgovora.
Mediji govore o lošim mladim ljudima zato što jedino eksces može postati vijest. Nemaju oni nikakve zadnje namjere: njihova je prešutna pretpostavka da su svi drugi mladi ljudi – oni o kojima se ne piše i ne govori – zapravo dobri.
Drugačije je s nama, koji to čitamo i slušamo: mi uvijek uzimamo da oni mladi ljudi o kojima novine pišu – oni loši - nisu iznimka, nego pravilo. Zato se žurimo da zaključimo kako su takvi i svi ostali. A činimo to zato što nam to godi. Stariji ljudi vole kad im se kaže da je nekada bilo bolje, da današnja mladež ništa ne valja i da se svijet nema kome ostaviti. Nema jače droge od samosažaljenja i pravedničkog gnjeva. Ukratko, mi plaćamo novine, radio i televiziju da ogovaraju našu djecu i unuke.
Pa kad se s njima siti natračamo, opet smo spremni da se s djecom i unucima susretnemo i da uživamo u njihovu društvu.
