Sve najgore što se događalo kod raspada bivše jugoslavenske države pogodilo je Vukovar: masovno ubijanje njegovih stanovnika, totalno razaranje grada, protjerivanje ljudi, mrcvarenje djece, silovanje žena i, na kraju, zvjerska likvidacija zarobljenih civila, ranjenika i bolesnika. Čak je i u Srebrenici bilo drukčije; da su ondje nizozemski vojnici bili odgovorniji prema svojoj misiji, mogli su ublažiti, ako ne i spriječiti, masovni pokolj, jedini koji su i suci u Haagu pravno okvalificirali kao genocid. U Vukovaru je mučenje trajalo tri mjeseca, nije prestajalo ni danju ni noću. Konačni se rezultat zna: obrana je izgubila bitku, ali su grad, i Hrvatska, koja se temelji na toj borbi, dobili rat. To daje počasno mjesto Vukovaru u epopeji hrvatske borbe za neovisnost i slobodu.
Opasno stigmatiziranje
U godini raspada Jugoslavije beogradska je politika htjela nasilno mijenjati granice. Vukovar je prvi stajao na putu osvajačima koji su preko njega htjeli ići na zamišljenu crtu Virovitica – Karlovac – Karlobag (i dalje). Otpor na koji su naišli na prvom koraku morao je uvjeriti sve velikosrbe oko Miloševića da Hrvatsku ne mogu baciti na koljena, a ohrabriti Hrvate da se sa srcem brane od agresije. S Vukovarom je, ustvari, počela završna faza rušenja Jugoslavije, a ne njezina obrana, kako su u Beogradu varali i vlastiti narod.
Sve su maske, ako ih je dotad i bilo, pale s granatama koje su padale po Vukovaru. Bilo je razvidno da Milošević ratuje za veliku Srbiju; sva je sredstva smatrao dopuštenim da ostvari neostvarivi memorandumski cilj o ujedinjenju svih srpskih krajeva. Nove hrvatske vlasti nisu htjele nikakvu Jugoslaviju: one su, s unisonom podrškom naroda, branile novu, demokratsku državu koja u Tuđmanovoj verziji neće biti ni ustaška ni komunistička. S Vukovarom je počela prava borba za stvaranje moderne Hrvatske, ne na temelju stranih interesa, nego autentične volje naroda, hrvatskoga prije svega, i svih drugih nacionalnosti, dijelom i Srba, koje su stale iza politike državnoga osamostaljenja.
Mogli su se branitelji kolebati, a nisu; mogla se Hrvatska povući, a nije: izlaz nije bio u predaji, rješenje je bilo u obrani od agresije, u borbi za vlastitu državu. Ako je Vukovar pao, njegov slavni otpor služio je tome da ne padnu Vinkovci, Osijek itd. Agresori bi išli dalje, da su imali slobodan put. Zato je i iz današnje perspektive, Hrvatska obranjena u Vukovaru; to što je grad pao u ruke okupatora, nije bio poraz hrvatske državne politike, koja je, na kraju, došla do cilja, ni neuspjeh naroda koji je u svakoj borbi podizao svijest da Hrvatska s Jugoslavijom ne može računati ni u kakvim kombinacijama.
„Bljesak“ i „Oluja“ dali su dokaze o vojničkoj snazi Hrvatske i o političkoj volji i državnih vlasti i naroda da ujedinjeno krenu u oslobađanje okupiranih krajeva. Mogla je Hrvatska vojnički oslobađati i istočnu Slavoniju i s vojskom ući i u Vukovar. To bi sigurno stajalo mnogih žrtava. Može se Franji Tuđmanu štošta zamjerati, ali ne i politika koja mu je omogućila da Vukovar, poslije višegodišnje okupacije, priključi Hrvatskoj bez ispaljenog metka. Htio je hrvatski predsjednik i u Knin ući u sporazumu s odmetnutim Srbima, da su oni imali ikakvu volju, ili ikakvi mandat, da prihvate platformu koja im je jamčila sigurnost, ravnopravnost i autonomiju. Put u Vukovar predsjednik Tuđman uspio je raskrčiti mirnim, diplomatskim putem; s podrškom Amerike, koja Hrvatskoj nije bila nekorisna ni u „Oluji“, on je pregovarao strpljivo, da ne izgubi puno, ako ne može dobiti sve.
Dobio je bitno – da je Vukovar danas u Hrvatskoj, da su Hrvati svoji na svome, i da hrvatski Srbi iz toga grada i iz okolice nisu morali bježati, zbog bojazni od vlastite prošlosti ili iz straha od odmazde hrvatskih vlasti. Abolicija je Srbima dala sigurnost, a na Hrvate prenijela odgovornost da se prema njima ne postavljaju osvetnički. Otišli su jedni koji su imali razloga plašiti se, i drugi koji nisu htjeli živjeti u „ustaškoj“ državi. Ratni zločini su izvan domašaja abolicije, oni nigdje i nikad ne zastarijevaju, da bi se mogli amnestirati, ni masovno ni pojedinačno. No, kako razdvojiti sudjelovanje u pobuni, koje je obuhvaćeno abolicijom, od nekažnjenih zločina koji će opterećivati hrvatsko-srpski suživot sve dok ne dobiju ime i prezime.
Padne li stigma na cijeli (srpski) narod, izazvat će nove napetosti u odnosima Hrvata i Srba, ne samo u Vukovaru. Teške riječi ne mogu služiti smirivanju naelektrizirane situacije. A one se olako potežu, i kad treba, a osobito kad ne treba. Za gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu, i bivši saborski zastupnik Vojislav Stanimirović jedno je od sumnjivih lica iz perioda srpske okupacije grada, a današnji politički vođa hrvatskih Srba Milorad Pupovac nositelj „puzajuće agresije“. Iz osobnog iskustva Tuđmanova pregovarača i s humanističkih pozicija mirotvorca Ivica Vrkić svjedoči o njihovu pozitivnom doprinosu u procesu mirne reintegracije. Oko Vukovara ponavlja se tipična hrvatska podjela oko (ne)slavne prošlosti. Sudbina toga grada ima sva obilježja antičke drame i tragedije: Vukovar se žrtvovao da bi Hrvatska uspjela. Ali ni gradu-heroju budućnost ne može biti u njegovoj prošlosti.
Da je Franjo Tuđman živ, a pogotovo da je na vlasti, teško bi se netko – zapravo, ne bi nitko – za njim bacao kamenjem, kao što se nabacaju za „nepoznatim nekim“, čiji identitet i nije teško pretpostaviti. Kopanje po tome tko je „preko“, tko je „tamo“ a tko „ovdje“ otkriva višak politike u pitanjima gdje bi pravorijek trebale imati državne institucije. Kad Dražen Jelenić kaže da su prazne njegove ladice u kojima bi skrivao dokaze o vukovarskim zločinima, otkriva da postoje bitne razlike u ocjeni toga osjetljivog, a medijski razglašenog problema, između pravne države koja radi svoj posao i političkih vlasti u Vukovaru koje ih se srame jer ne gone zločince, ili najviše državne vlasti u zemlji koja vidi dva mjerila – jedno za žrtve, drugo za zločince. U najmanju ruku, satovi nisu usklađeni.
Gradonačelniku Penavi najmanje je u interesu da Vukovar bude grad slučaj, ni da se integracija grada ostavlja budućim generacijama. Osnivač hrvatske države u Vukovaru je zaokružio svoje djelo; ako u njemu treba slaviti, ne treba slaviti pad grada, dakle, poraz, nego njegovo oslobođenje (u mirnoj reintegraciji) i kompletiranje hrvatske države, dakle, pobjedu. Ne da se Hrvati razlikuju od Srba, nego da budu vjerni sebi. Bez Vukovara, Hrvatska ne bi bila kompletna država. U borbi za hrvatsku državu, u Kninu je predsjednik Tuđman pobijedio vojnički (uz neka prekoračenja sile), a u Vukovaru politički i diplomatski. Gestom abolicije potvrdio je dvije vrijednosti koje su mu, inače, za života mnogi osporavali – državnički realizam i ljudsku velikodušnost.
Tko je bolje poznavao Tuđmana, mogao se uvjeriti koliko su mu teško padale ljudske žrtve, čak i na strani protivnika. Znao je da bi vojnički u Vukovar bilo puno teže ući nego u Knin; ondje je Srbija na granici, a Milošević bi teško podnio još jedan poraz, iako je njegov režim bio umoran, ili i zbog toga; poput drugih kockara kad gube, stavio bi „Vožd“ sve na posljednju kartu. Svaki bi strateg lako dokazao da Hrvatska nije mogla vojnički osloboditi Vukovar, a da vojskom ne prijeđe na drugu obalu Dunava. Kakve bi žrtve nastale u tome slučaju? Na to treba misliti i kad se govori o zločinu i kazni koju svaki zločin zaslužuje.
Lupanje po pravosuđu
Vukovar se obnavlja, sporije nego što bi htjeli svi njegovi prijatelji, grad pokazuje vitalnost, dižući se iz pepela, to je opet lijepi grad, s velikim perspektivama. Ali, treba vidjeti, s koje god se strane gleda, da ispod površine ima još ruševina. Zato ni grad, ni njegove građane, nije uputno opet prekomjerno opterećivati prošlošću, ni emocijama, kolikogod legitimne bile, niti ga gurati u položaj da bude talac nesređenih hrvatsko-srpskih odnosa, ni državnih, ni nacionalnih. Komemoriraju se žrtve, a slave pobjede. Da bi mogao potvrditi sve svoje razvojne potencijale, grad na Dunavu mora se ujediniti iznutra: uvijek će on biti hrvatski grad, po tome prije svega što je u Hrvatskoj, što ima posebnu važnost u stvaranju hrvatske države, što je važno mjesto hrvatske povijesti i kulture. To što bi u njemu bile dvojezične ploče, i što bi se koristila i ćirilica, ne bi mu oduzimalo ništa od njegova hrvatskoga karaktera. Uz jedan uvjet – da i Hrvati i Srbi prihvate da ih nove (ne)prilike obvezuju na posebnu osjetljivost i visoku odgovornost.
Povijest ne može biti učiteljica života ako ima slabe učenike. U Vukovaru je poražena velikosrpska politika; ona je izgubila zato što je htjela svim silama, a najviše oružjem, da Vukovar bude srpski grad i da iz njega istjera Hrvate, na sve načine, najprije silom. Batina je opet imala dva kraja; i može je imati svaki put kad se upotrebljava. Od pobjednika se očekuje da bude plemenit i razuman: ne da osvećuje žrtve, nego da kažnjava zločince! Logično je tražiti da uz toliko zločina ne bude tako malo zločinaca. Ali, može li se stigma zločina i zločinstva protegnuti na cijelu narodnu zajednicu? I kako joj uskraćivati ustavno pravo (na jezik i na pismo)? Ne može se Hrvatska dijeliti na tome tko je za zakone, a tko je protiv zakona, tko poštuje Ustav, a tko ga krši. Tako se ne stvara i ne brani pravna država. U ovakvim se osjetljivim pitanjima u pravoj državi ne raspravlja o tome što je prvo, a što drugo: je li sigurnost prije slobode, pravda prije ravnopravnosti, čovjek prije zajednice. Sve je prvo!
Vara li dojam da se Vukovar upotrebljava kao najjača karta u političkim borbama za vlast u HDZ-u i u državi? Nije Ivan Penava stupio na čelo Vukovara, ni jučer, ni prije godinu dana, da bi tek sada zaoštravao legitimno pitanje zločina iz ‘91.; nije ni Kolinda Grabar-Kitarović na početku, nego na kraju mandata da bi sada otkrivala da hrvatsko pravosuđe na jedan način sudi hrvatskim braniteljima, a na drugi zločincima i agresorima! U nas svi, i pozvani, a naročito nepozvani, lupaju po pravosuđu kao Maksim po diviziji. A treba samo zaviriti u udžbenike i vidjeti što je Montesquieu pisao o sucima – da su oni „usta zakona“ (a ne servis naroda).
Može se reći, i dokazati, da su međunarodni suci ostali dužni Vukovaru; od srbijanskih se sudaca ne može očekivati da plešu drukčije od muzike koja se u susjednoj državu još uvijek svira; je li hrvatsko sudstvo očekivalo da će drugi odraditi njegov posao? Ako ima dokaza da je stvarno „podbacilo“, i da su mu zločini prolazili ispod radara, može li se više učiniti i s velikim zakašnjenjem, da se zadovolji pravda. Uvijek s potrebnom pažnjom da šteta ne bude veća od koristi: da sudovi rade autonomno, a da politika u sklopu svoje odgovornosti potiče – a ne zaustavlja ili opterećuje – procese nužnoga pomirenja, i u Vukovaru, i u Hrvatskoj. Da se jedan rat konačno završi, a da se novi ne pokreće, ni s jedne strane i ni na koji način. Da se dovrši mir tamo gdje je započeo rat.
VIDEO Sjednica vijeća o ćirilici u Vukovaru - završna riječ Ivana Penave
Galiću, kakvo pomirenje i sa kime?Primi se ti nekog drugog posla, nema ni zaborava, ni oprost a najmanje pomirenja.