Pasivnost Andreja Plenkovića godinama je živcirala njegove poklonike u HDZ-u. Plenković je 2016. godine preuzeo stranku u izuzetno nepovoljnim okolnostima budući da je HDZ netom bio srušio vlastitu Vladu, no zamjena čelnog čovjeka pokazala se kao dobitna karta.
Stranka je s Plenkovićem na čelu uspjela doći do relativne pobjede na parlamentarnim izborima i još jednom sastavila Vladu s Mostom. Od novog predsjednika mnogi su u HDZ-u očekivali da će uskoro potvrditi i učvrstiti vlastitu poziciju na ponovljenim unutarstranačkim izborima, no Plenković to nije učinio.
Odlučio se na taktiziranje sa stranačkim strukturama izabranim u vrijeme Tomislava Karamarka, a to je značilo igru toplo-hladno sa svim svjetonazorskim strujama i interesnim lobijima u HDZ-u. Tek potvrda HDZ-ove premoći na lokalnim izborima 2017. godine i pad rejtinga zbog unutarstranačkih okršaja oponentskog SDP-a osokolili su ga da pokuša i kadrovski posložiti stranku sebi u korist.
No prvi pokušaj, na silu izazvani izbori u Ličko-senjskoj županiji, završio je neuspjehom. Iako je HDZ potvrdio vodeću poziciju u Lici, glavnu metu nisu pogodili. Dugogodišnji HDZ-ov lički gubernator Darko Milinović ostao je na poziciji župana, a stranka je bila prisiljena na kohabitaciju. Moć desne ruke Slični neuspjeli pokušaji, doduše bez formalnih izbora, odvijali su se i u stranačkim strukturama na nacionalnoj razini.
Najtvrđim orahom očekivano se pokazao Plenkovićev donedavni formalni zamjenik Milijan Brkić. Plenković nikada nije pretjerano krio da bi se rado riješio utjecaja čovjeka koji je godinama slovio kao najjači „igrač iz sjene", onaj koji putem nevidljivih stranačkih mreža ostvaruje neviđen utjecaj na bazu.
Ovakvu percepciju Brkić je pažljivo stvarao godinama, još od izbornog poraza HDZ-a 2011. godine. Brkić je tada stao uz Tomislava Karamarka i mnogi su baš njemu pripisivali najveće zasluge za Karamarkovo ustoličenje na vrhu stranke. Govorilo se tada kako su za njegovu pobjedu na unutarstranačkim izborima presudne bile upravo Brkićeve vještine, njegove organizacijske sposobnosti, poznavanje baze i dobar odnos s HDZ-ovcima na terenu.
Terenski rad Brkiću je i formalno priskrbio stranačku poziciju s najvećim utjecajem na članstvo, onu glavnog tajnika HDZ-a i od tada je njegov utjecaj samo rastao. Moć Karamarka i njegove desne ruke potvrdila se i na lokalnim i izborima za Europski parlament, no pozicioniranje na desnici HDZ-u je na kraju iz ruku izbilo izglednu pobjedu na parlamentarnim izborima 2015. godine. Uslijedila je prva neuspješna koalicija s Mostom, propast Oreškovićeve Vlade i dolazak Andreja Plenkovića na čelo stranke.
Da bi odnosi između Brkića i Plenkovića mogli biti teški, vidjelo se na samom početku, kada je, uoči parlamentarnih izbora 2016. godine u HDZ-u potencirana priča o Brkićevu zaduživanju stranke kod PPD-a. Zategnuti odnosi nastavili su se svih ovih godina, kulminirali su za izbijanja afere SMS, u kojoj vodstvo stranke nije ni pokušalo stati uz Brkića, zbog čega se u kuloarima nagađalo da je dio tih priča potencirao upravo Plenkovićev krug.
No donedavni zamjenik predsjednika HDZ-a ostao je na nogama sve do prošle nedjelje, kada je u utrci za potpredsjednika stranke, u timu Mire Kovača koji je gradio kampanju na Plenkovićevim izbornim podbačajima i HDZ-ovu „lijevom skretanju", uspio dobiti glasove svega 19.456 glasova članova HDZ-a koji su izišli na unutarstranačke izbore, daleko ispod Plenkovićevih kandidata. Brkićev utjecaj pokazao se tek u Zagrebu, gdje je Kovačeva struja postigla znatno bolji rezultat nego u ostatku Hrvatske.
No, ta činjenica teško da može poslužiti kao temelj za oporavak Brkićeve karijere u HDZ-u. Dapače, stranačkom vrhu to je samo pokazatelj da što prije mora posložiti zagrebačku organizaciju stranke, za što sada Plenković ima potpuno odriješene ruke, a i dovoljno vremena s obzirom na to da su izbori po organizacijama na županijskoj i lokalnoj razini odgođeni zbog izbijanja epidemije koronavirusa.
Stranački kuloari sada će tumačiti da ovakav strmoglav pad Milijana Brkića i nije bio neočekivan i da percepcija svemoći i gotovo nadnaravnog utjecaja koja ga je pratila već godinama nema uporište u stvarnosti. Dio HDZ-ovaca pritom tumači kako je Brkića glave stajala katastrofalno loša politička procjena. Uvjereni su da se vječni Vaso još jednom mogao izvući da se pasivizirao i pričekao pad Plenkovićeva utjecaja nakon eventualnog poraza na jesenskim parlamentarnim izborima.
Stavljajući se na stranu Mire Kovača, za kojeg je otpočetka bilo jasno da nema nikakve šanse preuzeti stranku, Brkić je, tumače, stekao status gubitnika, kakav HDZ-ovo članstvo ne prašta i uništio si sve šanse da ponovo izgradi utjecaj u stranci. Drugi pak govore da Brkić nije imao izbora, jer bi mu i neulazak u unutarstranačku utakmicu u trenutku nezadovoljstva HDZ-ovaca zbog izbornih poraza i pada HDZ-ova rejtinga ionako uništio šanse za uspjeh u nekim novim unutarstranačkim preslagivanjima.
Bilo kako bilo, nedjeljni izbori u HDZ-u u povijest su poslali još jednu stranačku „sivu eminenciju". Da Milijan Brkić više ne može računati ni na minimalan utjecaj u HDZ-u, pokazala je i njegova ekspresna smjena s pozicije potpredsjednika Sabora. Liste za jesenske parlamentarne izbore sastavljat će Plenković s onima koji su mu pokazali lojalnost u unutarstranačkoj kampanji, pri čemu će se vjerojatno voditi računa da zastupljeno bude i desno krilo stranke, no Brkićevo ime među kandidatima za Sabor nitko ne očekuje.
Milijan Brkić, međutim, nije jedini kojega se u HDZ-u doživljavalo kao utjecajnog pozadinskog igrača, onoga koji nevidljivom rukom upravlja stranačkim članstvom i odlučuje o političkim sudbinama HDZ-ova kadra. Kroz tri desetljeća svog postojanja stranka je uvijek imala ovakve moćne pojedince, koji su se dizali i padali ovisno o volji stranačkih šefova koje su nerijetko sami dovodili na vodeću poziciju. U samom osnutku stranke Franjo Tuđman bio je prisiljen surađivati s moćnim pojedincima iz struktura bivše države, poput Josipa Manolića, koji je također slovio za moćnog „pozadinskog igrača", no njemu nasuprot stajao je Tuđmanov ratni ministar Gojko Šušak.
Sukob dviju frakcija doveo je do opstrukcije rada Sabora i neuspješnog pokušaja preuzimanja vlasti u stranci, nakon kojega su Manolić i kasniji predsjednik države Stjepan Mesić sa svojim podupirateljima napustili HDZ i osnovali novu stranku. U HDZ-u tada jača utjecaj Ivića Pašalića, još jedne stranačke sive eminencije, a nakon Šuškove i Tuđmanove smrti stranci je prijetio novi raskol. Kontrolu nad situacijom u HDZ-u tada preuzimaju Vladimir Šeks i Branimir Glavaš koji su, svjedočit će mnogi, osigurali dolazak Ive Sanadera na čelnu stranačku poziciju na dramatičnom općem saboru HDZ-a 2002. godine.
Što je sve bilo na stolu Glavašev pouzdanik Ivan Drmić kasnije će, nakon još jednog raskola u HDZ-u, u Saboru javno posvjedočiti da je Sanaderovu ustoličenju pripomoglo i „kreativno" brojanje glasova pa i fizička sila zaštitara koje je osigurao Glavaš, no to više nije moglo poremetiti Sanaderovu nedodirljivost na čelu stranke.
Kako to već biva s pozadinskim igračima, i novi predsjednik stranke nastojao se riješiti utjecaja onih koji su ga doveli na vlast. Glavaš je napustio HDZ kada mu je postalo jasno da ga stranka neće zaštititi od kaznenog progona za ratne zločine, a Šeks je privremeno pasiviziran već u sljedećem Sanaderovu premijerskom mandatu, kada mu je šef stranke suprotstavio stranačke „patrijarhe" na čelu s Lukom Bebićem.
Šeks je, međutim, sve do danas uspio zadržati utjecaj u HDZ-ovim strukturama, koji se zorno pokazao prošle godine pri sastavljanju liste za euroizbore, na čije je čelo uz puno negodovanja baze došao njegov posinak Karlo Ressler. Snažan utjecaj Šeks još uvijek uživa i u HDZ-u na istoku Hrvatske, gdje se i danas pažljivo sluša „što će reći Deda". Nakon Sanaderova pada utjecaj pozadinskih igrača u HDZ-u još je više došao do izražaja jer ni Jadranka Kosor ni Tomislav Karamarko nikada nisu uspjeli do kraja ovladati strankom.
Upravo zahvaljujući takvim okolnostima svoju je moć uspješno gradio Milijan Brkić pa se nakon njegova pada u netom završenoj prvoj rundi unutarstranačkih izbora postavlja pitanje hoće li se otvoriti prostor za rast utjecaja drugih stranačkih igrača i tko bi mogao preuzeti ulogu nove HDZ-ove sive eminencije. Plenković se do ovih izbora oslanjao uglavnom na vrlo uski krug ljudi. Odluke je prije stavljanja pred stranačko Predsjedništvo donosio u konzultacijama s Davorom Božinovićem, Gordanom Jandrokovićem i Brankom Bačićem, a po potrebi su se uključivali i ministri, ovisno o temama koje su bile na stolu.
Na ovim izborima se, međutim, iz čitavog tog kruga okušao jedino Branko Bačić, koji je izabran za potpredsjednika stranke. A Plenkoviću će, za potpuno ovladavanje strankom, sada ponovo trebati ljudi s „utakmicama u nogama" i s utjecajem u bazi. Opći je dojam da ni Jandroković ni Božinović nisu ljudi za te poslove, kao ni većina Plenkovićevih ministara, među kojima se malo tko može pohvaliti posebnim utjecajem u stranci. Izuzetak je ministar prometa Oleg Butković, čija je podrška Plenkoviću mnoge iznenadila budući da je u mnogim situacijama bio među rijetkima koji su se na sjednicama stranačkih tijela usuđivali otvoreno kritizirati ideje šefa stranke.
Neki su ga zato vidjeli i kao mogućeg Plenkovićeva izazivača na ovim izborima, no on se na kraju svrstao u Plenkovićev tim i ostvario najbolji rezultat među kandidatima za potpredsjednika stranke. Butkoviću ovo nije prvi put da ga je stranka prepoznala kao najboljeg za tu funkciju. Daleko najviše glasova za mjesto potpredsjednika prvi primorsko-goranski HDZ-ovac dobio je i na izbornom Saboru 2016. godine, u vrijeme Tomislava Karamarka.
U stranci zbog toga i sada procjenjuju da je Butković jedan od onih na čiji utjecaj u članstvu računa Plenković. Ključni igrači Uz Butkovića pomalo neočekivano ponovo se pojavilo i ime Tomislava Čuljka. Nekadašnji Karamarkov politički tajnik i jedan od ključnih operativaca za vezu sa stranačkim organizacijama na nižim razinama početkom je tjedna imenovan tajnikom za političke stranke. Kako je objašnjeno iz stranke, Čuljak će biti koordinator svih stranačkih odbora, dakle svih organizacija HDZ-a na županijskim, gradskim i općinskim razinama.
Uz to, zadužen je i za komunikaciju s drugim političkim opcijama, što u vrijeme kada ankete prognoziraju rast opcije desno od HDZ-a, okupljene oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore, nije mala stvar. Iako potpredsjednik stranke, Čuljak se u ovom mandatu nije pretjerano isticao u unutarstranačkim nadmudrivanjima, zbog čega se stjecao dojam da se svojevoljno pasivizirao. Donekle je zato začudilo njegovo svrstavanje uz Plenkovića na samom početku unutarstranačke kampanje, no poznavatelji prilika u HDZ-u tvrde da je on čitavo vrijeme imao vrlo korektne odnose s Plenkovićem.
Uz to, naši izvori kao Čuljkovu prednost ističu i kako on "nije gladan funkcija", što ga je, za razliku od Milijana Brkića, sačuvalo u najnovijim unutarstranačkim preslagivanjima. Uz Butkovića Čuljka zato smatraju ključnim igračem za iduće razdoblje u HDZ-u. Uz ovaj dvojac, u stranačkim kuloarima procjenjuju da je ovu utakmicu dobro odigrao i Ivan Anušić. Osječko-baranjski župan uspio je preživjeti izborni neuspjeh Kolinde Grabar-Kitarović, kojoj je vodio izborni stožer. Na izborima u nedjelju izabran je za jednog od četvero potpredsjednika stranke.
Dapače, po broju glasova odmah je iza Butkovića pa mu stranački kuloari predviđaju blistavu budućnost u HDZ-u. Anušićev utjecaj dodatno bi mogla osnažiti činjenica da se njegov protukandidat, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ne miri s izbornim porazom i najavljuje da će i ubuduće inzistirati na smjeru suprotnom onom kojim HDZ vodi Plenković. Penavine poruke dodatno dolijevaju ulje na vatru koja u HDZ-u na istoku Hrvatske tinja već godinama.
Slavonske organizacije stranke tresu permanentni unutarnji sukobi, koje će Plenković nakon potvrde svoje pozicije u HDZ-u morati presjeći, u čemu će se zasigurno u velikoj mjeri osloniti i na Anušića. No dugoročna pozicija i njega i drugih koji su posljednjih dana avansirali u HDZ-u ovisit će, naravno, o uspjehu HDZ-a na parlamentarnim izborima.
Ovo dokaz koliko je uhljeba, nemaju svoj stav već slijede put njonje