Najavljena rekonstrukcija vlade Andreja Plenkovića neplanirano se otegnula već na prvom koraku. Stranački su čelnici prije svega nekoliko dana najavljivali da će prije ljetnog saborskog raspusta imenovati novog ministra uprave, a premijer je u četvrtak, nakon višesatnog sastančenja s predsjednicima Sabora i HDZ-ova kluba zastupnika izišao s imenom Ivana Malenice, dekana šibenskog veleučilišta, stručnjaka za upravu s dobrom podrškom u stranci i profesionalnim ugledom.
Odmah je, međutim, objavio da ga Sabor ipak neće imenovati do ljetne stanke, nego u paketu s ostalim ministrima, za koje još uvijek ne znamo ni tko su ni koje bi resore trebali preuzeti. Očito se radilo o još jednoj brzopletoj najavi brzopotezne izmjene, pri čemu se ponovo zanemarila činjenica da se u koalicijskoj vladi potezi ipak ne mogu povlačiti preko noći ili, kako se nedavno izrazio Milorad Pupovac iz SDSS-a, u roku koji nije dovoljan ni za dva ozbiljna ručka.
To što se premijer odlučio izići s imenom jednog jedinog ministra, iako će ga imenovati tek u sklopu šire rekonstrukcije, pokazuje da on još uvijek nema plan rekonstrukcije. Zbog toga svim silama nastoji ostaviti dojam da su mu namjere ozbiljne i da nema poteškoća s kadroviranjem, iako se u ovom trenutku očito ne može držati ultrakratkih rokova koje si je sam nametnuo. Što će biti s drugim rokom koji je iz Banskih dvora pušten u javnost, odnosno s rekonstrukcijom vlade do kraja srpnja, tek će se vidjeti, no dosad pokazano ne ulijeva povjerenje da će se posao odraditi u tako kratkom vremenu. Iako je u ovom poslu vrijeme za Plenkovića i HDZ ključan faktor, jer anketne brojke zorno pokazuju da ne mogu mirno čekati predsjedničke izbore, činjenica je da bi imenovanje ministra svega sat ili dva nakon što je predstavljen saborskim zastupnicima izgledalo krajnje neozbiljno. Zastupnici bi tu do krajnjih granica ogolili činjenicu koja je svima već poznata ali ju je, u najmanju ruku, nepristojno nabijati na nos javnosti, da ruke dižu kako im kažu iz stranačkog vrha, ne vodeći brigu o posljedicama po državu i društvo.
Na oltaru stabilnosti
No zadani rokovi, iako možda ključni za HDZ, teško da mogu imati ikakvu važnost za državu i društvo. Rekonstrukcija vlade samo godinu dana prije isteka mandata objektivno ne može donijeti nikakav pomak u upravljanju državom ni u reformama čiji se zamah još jednom najavljuje. Koliko su ti reformski planovi ozbiljni, pokazuje pismo namjere koje je Vlada nedavno uputila Središnjoj europskoj banci kao prvi veliki korak k uvođenju eura. Kao ključne mjere koje Hrvatska namjerava provesti navode se liberalizacija ljekarništva i usluga fizikalne terapije.
Od ozbiljnijih zahvata tu je smanjenje broja politički imenovanih dužnosnika u javnoj upravi i preciznije definiranje uloga brojnih agencija. Radi se, dakle, o već “prežvakanim” najavama, za koje je posve jasno da ne mogu imati nikakva efekta, osim u slučaju da politika doista ozbiljno odluči maknuti šapu s javne uprave kako bi je konačno profesionalizirala. Takvu volju do sada nismo vidjeli, a sada bi je, u zadnjoj godini mandata, trebali provesti ministri koji tek ulaze u resore. Što se do sada čekalo? Kada je prije dvije godine Plenković odlučio dotadašnji jogunasti koalicijski partner Most zamijeniti HNS-om i samom mu je bilo jasno da je riječ o izrazito rizičnom potezu koji će mu HDZ-ovo biračko tijelo na desnici teško oprostiti. Zbog toga je plasirao mantru o političkoj stabilnosti kao vrhunskoj vrijednosti i nužnom preduvjetu za bilo kakav napredak nacije. Na oltar stabilnosti Plenković je prinio i posljednje ostatke povjerenja građana u najviše zakonodavno tijelo, oslanjajući se na SDP-ove prebjege, ujedno i USKOK-ove osumnjičenike. Uz kasnije Bandićevo okupljanje “žetončića”, politička trgovina poprimila je upravo gadljive razmjere, no Plenković je i dalje inzistirao na biblijskom značaju stabilnosti, a privid da ona postoji, više ili manje uspješno, održavao je sve do nedavnih europskih izbora. Izborni rezultati HDZ-a pokazali su, međutim, da birače nije uspio uvjeriti da im je takva stabilnost donijela išta dobroga.
Stabilnost se tako preko noći prometnula u svoju suprotnost, u politički kaos u kojemu je ključni koalicijski partner, dok je Plenković u Bruxellesu bio zabavljen kadroviranjem u korist Europske pučke stranke (ili svoju osobnu), premijeru zabio nož u leđa tražeći glavu HDZ-ova ministra uprave. Premijer je tako bio prisiljen odustati od principa “mogu što hoću” i smijeniti ministra čiji je krimen tjednima javno minorizirao. Najava brzopotezne rekonstrukcije vlade zbog toga izgleda kao puki odraz panike i pokušaj saniranja štete premijera koji je, nakon povratka u hrvatsku realnost s izleta u briselske kružoke, bolno shvatio da njegova stranka nije u stanju osigurati pobjedu svojoj predsjedničkoj kandidatkinji na izborima koji su pred vratima. Dapače, na sastancima najužeg stranačkog vrha neki su mu suradnici na nos počeli nabijati i poteze koje su i sami ranije zdušno podržavali, poput ratifikacije Istanbulske konvencije. Plenković tako više ne može biti siguran ni u to da uživa potporu vlastite stranke. Dobio je, ipak, nepodijeljenu podršku stranačkog vrha da pokuša nešto napraviti sa svojom vladom kako bi podebljao izborne šanse Kolinde Grabar-Kitarović. No koliki uopće efekt na birače može imati rekonstrukcija Vlade? Šanse za to su minimalne, budući da je za zaokret politike prema istinskoj predanosti reformama nužno vrijeme, a njega ima vrlo malo.
Nužna je i politička volja, a ona se ne pokazuje time što se po svaku cijenu pokušava zaustaviti djelovanje antikorupcijskih tijela, što premijer čini blokadom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u predmetu u kojemu se ispituje njegova uloga u osnivanju “skupine Borg”. Ipak, rekonstrukcija bi mogla imati blago pozitivan učinak na HDZ-ove birače uspije li premijer kao nove ministre ponuditi ljude s visokim društvenim ugledom koji su se dokazali u svojim profesijama. Pitanje je, međutim, tko bi od takvih ljudi uopće htio ući u Vladu koju na životu drže interesi koalicijskih partnera koji, očito, jedan u drugog nemaju preveliko povjerenje. Pa još u posljednjoj godini mandata. Plenković će, dakle, za ovo kadroviranje morati računati na kadrovski potencijal HDZ-a, stranke koja je, kao i većina drugih na hrvatskoj političkoj sceni, kadrovsku politiku desetljećima svodila na napredovanje poslušnika, gušenje bilo kakve unutarstranačke rasprave i čišćenje kadra koji nije bio spreman poslušno kimnuti glavom na bilo koji potez stranačkog šefa, bez obzira na to o kome se radilo. Hoće li se među ljudima koji su, usprkos svemu, zadržali povjerenje u HDZ i ostali u stranci naći i pojedinci koji bi mogli vratiti izgubljeno povjerenje birača – ostaje za vidjeti. Čak i ako za svoju Vladu pronađe najbolji kadar, Plenković će zamjenom nekoliko ministara priznati svojevrsni osobni poraz, budući da je ministre koje sada smjenjuje osobno birao i da je stajao iza njih i onda kada je bilo posve očito da su sumnje u političku korupciju prejake i da više ne uživaju povjerenje javnosti.
Ne treba sumnjati da će saborska oporba tu činjenicu obilato iskoristiti. Uz to, Plenković će se, da bi Kolindi Grabar-Kitarović osigurao izbornu pobjedu, morati dobrano pomučiti da bi vratio povjerenje desno orijentiranog biračkog tijela. A kako to izvesti uz već spomenutu ratifikaciju Istanbulske konvencije, da ne spominjemo ogorčenost koju je njegov, sada smijenjeni, ministar Kuščević izazvao ultranetransparentnim prebrojavanjem potpisa za referendum o izbornom sustavu koji je pokrenula Željka Markić? U tom je procesu bilo toliko proklizavanja te nepotrebnih i štetnih izjava da je potpuno nemoguće zamisliti strategiju kojom bi se sada sve to “popeglalo”. U prostor birača koji su ozlojeđeni ovakvim odlukama u međuvremenu je utrčao Miroslav Škoro. Ovaj pjevač-političar, u maniri najboljih populista, poziva se na narod, a prvo njegovo obećanje su ustavne promjene kojima će osigurati veće predsjedničke ovlasti. Škoro pritom obilato iskorištava sentiment desnog biračkog tijela prema prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i odnarođenost političke elite, koja se zorno očituje u Vladi i parlamentarnoj većini koje sasvim sigurno ne bi bilo da je kao takva biračima ponuđena na izborima.
I Tuđman protiv volje naroda
Pritom potpuno zanemaruje činjenicu da ovlasti koje je imao u polupredsjedničkom sustavu Tuđmana baš i nisu potaknule na poštovanje volje naroda. Dapače, pokojni je predsjednik godinama kočio formiranje vlasti u Gradu Zagrebu, iako su birači na izborima vrlo jasno rekli da HDZ u Zagrebu više ne žele. Teško da će se toga sjetiti i Škori naklonjeni birači, koji su već, na ovaj ili onaj način, racionalizirali ovakve Tuđmanove postupke. Još je manje vjerojatno da će ove činjenice protiv Škore u kampanji moći iskoristiti HDZ. A “najvećoj i stožernoj” stranci, pogotovo njezinu predsjedniku, ovi su izbori, nakon gubitka europskih, “biti ili ne biti”. Nastavi li se strmoglavi pad HDZ-a, otvaraju se mogućnosti za rast novih, populističkih opcija desno od centra, jer ti glasovi nekamo moraju otići. U ovakvim okolnostima Hrvatska dočekuje sveti gral politike. U svibnju 2021. održat će se lokalni izbori, a nakon toga, ne bude li izvanrednih situacija, slijede nam pune tri godine bez izbora. Vrijeme je to u kojem oni s ozbiljnim namjerama mogu napraviti velike pomake, bez bojazni da im neće ostati dovoljno vremena da birače uvjere u ispravnost svojih odluka. No, s obzirom na pad HDZ-a i neznatan rast SDP-a, pitanje je hoće li itko biti dovoljno snažan da Hrvatskoj osigura doista stabilnu vlast.
Imatu puno istine ljevi novinari na zadatku a desnih nema jer nisu mogi na fakultet jer nisu bili podobni