Masovni turizam relativno je nov fenomen, ali to ne znači da ljudi nisu i ranije putovali radi užitka. Bogatiji Rimljani rado su putovali svojim carstvom kako bi se divili lokalnim znamenitostima (čak su, poput suvremenih huligana, ostavili grafite na egipatskim piramidama), a u srednjem vijeku europski bi vladari rado posjećivali mjesta koja su im bila draga – primjerice, njemački car Karlo IV. posebno je volio Pariz. Siromašniji ljudi također su putovali, ali osim nekolicine pustolova, većini je trebao vrlo jak razlog da se odvaže na daleka putovanja – primjerice, trgovina ili hodočašće.
Kako je srednjovjekovni gospodarski sustav bio vrlo različit od današnjeg, hoteli praktički nisu postojali. Štoviše, podrazumijevalo se da putnik smije gotovo bilo gdje noćiti besplatno, dok bi jedino hranu trebao platiti. Mnoge su zajednice uzdržavale dobrotvorne ustanove zvane ksenodokioni ili hospitali, koje su služile kao prenoćišta. Čak su i velikaši tek u krajnjoj nuždi plaćali smještaj, ako nije bilo nikoga da ih dostojno ugosti. S druge strane, neke su stvari bile iznenađujuće slične današnjici – već u kasnom srednjem vijeku putnik je mogao novac povjeriti redovnicima ili bankarskom društvu i s pomoću „kreditne kartice“ podizati novac na drugom kraju svijeta. Srednjovjekovni putnici često su posjećivali i hrvatske krajeve, posebno priobalne, no tek u prolazu.
Najviše nam je njihovih svjedočanstava ostalo iz kasnog srednjeg vijeka, kada je Venecija bila vrlo prometna luka, terminal za hodočasničke i trgovačke brodove koji su do svojih odredišta plovili uz dalmatinsku obalu. Iz tog razdoblja potječu četvorica „turista“ čiji će dojmovi o Hrvatskoj ovdje biti izneseni.
Morsko čudovište u Splitu
Španjolski plemić Pedro Tafur 1430-ih je godina proputovao je većinu sredozemnog svijeta i ostavio mnoštvo zapisa o njegovim znamenitostima, običajima i stanovnicima. Plovio je i uz hrvatsku obalu, ali o njoj nije zapisao mnogo toga – reklo bi se da se turistički asortiman i tada sastojao uglavnom od sunca i mora. Primijetio je tek da je pomorski promet tamo vrlo gust (još jedna sličnost s današnjim vremenom), zbog zaštite od oluja i mnoštva sigurnih pristaništa koje su nudile uvale i otoci. Dalmatinska obala dojmila ga se kao krševita, gola i slabo naseljena, ali ga je zadivila visina tamošnjih ljudi – tvrdio je da su najviši koje je ikada vidio! Njihovi su ga običaji manje zadivili te je zapisao da su potpuni barbari. Također je primijetio da u tim krajevima žive neki od najboljih lovačkih sokolova na svijetu te da je zemlja bogata srebrom. Posjetio je Poreč i Zadar, ali ondje ga ništa naročito nije impresioniralo. U Dubrovniku je dvaput boravio, kada su ondje pristajali brodovi na kojima je putovao, ali je zapisao samo da je to dobro utvrđen i vrlo bogat grad. Jedini hrvatski grad koji ga je zaista zainteresirao bio je Split. Čini se da je tamo već tada postojala bogata ponuda turističkih atrakcija, doduše sumnjive autentičnosti.
U Splitu su Tafuru napričali da su sveti Jeronim i Kristofor bili Splićani i da se još zna gdje su stanovali, a ispričali su mu i priču o morskom čudovištu, čovjeku-ribi sa šišmiševim krilima, koje otima žene kada peru rublje u gradskom zaljevu.
Prvo zabilježeno galebarenje
Tragovima Pedra Tafura pošao je na samom kraju 15. stoljeća njemački pustolov Arnold von Harff. Iako je formalni razlog njegova putovanja bilo hodočašće u Svetu Zemlju, nije se uvijek ponašao poput pobožnog hodočasnika, ali je mnogo zapisao o krajevima kojima se potucao. Nakon što je na hodočasničkoj galiji isplovio iz Venecije, pristao je u mnogim mjestima na hrvatskoj obali. Uglavnom bi o njima zapisao tek kratku crticu, najčešće koje se svetačke relikvije nalaze u kojem gradu, što je uvijek zanimalo hodočasnike. Najviše ga se dojmila Pula, i to zbog bogate prošlosti. Zapisao da je to vrlo star grad u kojem se nalazi palača od ogromnih kamenih gromada, koju su nekoć sagradili divovi. To je vjerojatno bilo jedno od rimskih kazališta. Obišao je i Arenu, primijetivši da mu se čini čak i većom od Koloseja u Rimu te da ima prozora koliko ima dana u godini. Međutim, Harffa nisu zanimale samo povijesne znamenitosti, nego je običavao naučiti i nekoliko riječi jezika naroda s kojima se susretao. Tako je naučio i nekoliko hrvatskih izraza – dovoljno da traži jelo i smještaj, sporazumije se s trgovcima i traži nekoga da mu opere odjeću. Međutim, na svakom je jeziku s kojim se susreo, uključivši arapski i etiopski, prvo naučio frazu koja mu je očito bila najvažnija, te je tako naučio i na hrvatskome reći: „Ženo, hoću spavati s tobom.“ I danas ima takvih turista.
Nula zvjezdica za smještaj
U Svetu Zemlju putovao je i švicarski redovnik Felix Faber, dominikanac, i to čak dva puta, 1480-ih godina. U to su vrijeme gotovo svi hodočasnici putovali uz pomoć venecijanskih „putničkih agencija“ specijaliziranih za hodočašća. Dvije vodeće kuće, Lando i Contarini, potpisivale su posebne ugovore sa svojim putnicima, koji su pokrivali i putno osiguranje. Tako je Faber čak četiri puta plovio uz hrvatsku obalu. Tijekom prvog putovanja nije se dobro proveo. Zbog nepovoljnog vremena njegov se brod morao sidriti na pustim plažama, stalno je vladao strah od osmanskih ratnih galija, u Zadru je bila kuga, a u Dubrovniku nije bilo ni jedne gostionice gdje bi putnici mogli nešto pojesti – na kraju su večerali u dominikanskom samostanu. Ipak, razgledavanje Dubrovnika odobrovoljilo je Fabera – bio je impresioniran njegovim zidinama i utvrdama, kao i bogatstvom njegovih građana, a i sprijateljio se s tamošnjim kolegama dominikancima. Drugo mu je putovanje bilo nešto ugodnije i opuštenije. Razgledao je Rovinj, koji mu se jako svidio, kao i Poreč i Korčulu, a posebno je hvalio otok Hvar, gdje je kušao ukusne smokve i masline i čudio se kako polja mirišu po ružmarinu i drugom aromatičnom bilju. Ovoga je puta uspio ući i u Zadar, gdje se divio starim crkvama i rimskim ruševinama. Također je zapisao da je krajolik na pustim otocima vrlo lijep. Međutim, bio je jako razočaran što nigdje na hrvatskoj obali nije bilo svratišta za putnike, nego su se mogle tek unajmiti privatne kuće (budući da je govorio njemački, sasvim je moguće da je Faber bio jedan od onih koji su pitali „Zimmer frei?“). Gosti su si morali sami nabavljati hranu i kuhati, a Faber je primijetio da u tim „apartmanima“ nema čak ni posuđa. Također, ljutio se na vođe puta jer su im davali vrlo malo vremena za razgledavanje, a u Zadru je jednom čak brod isplovio bez njega.
Smrdljiva riba za princezu
Za razliku od do sada navedenih putnika, francuski vitez Pierre Choque imao je priliku razgledati i unutrašnjost Hrvatske. Naime, on je bio član pratnje francusko-engleske princeze Ane od Foixa i Kendala, koja je 1502. godine doputovala kako bi se udala za ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II. Choque je zapisao da je princeza u kraljevstvo ušla uplovivši u Senj, koji je tada bio glavna luka Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Bio je impresioniran veličinom senjske luke – rekao je da bi se svi brodovi svijeta mogli smjestiti tamo – i bogatstvom ukrasa; cijeli grad je bio ukrašen natpisima na kojima je zlatnim slovima na latinskom pisalo „dobro došla!“. Knez Bernardin Frankopan prekrasno je ugostio svečanu povorku u Modrušu, a zagrebački biskup Luka Baratin u Zagrebu. Svugdje kuda je prolazio, Choque se čudio kako je zemlja pusta; rekli su mu da je opustošena osmanskim napadima i da ni princezina povorka neće biti sigurna sve dok ne prijeđe Dravu. Na prolasku se uglavnom divio velikašima i dobrodošlicama koje su iskazivali princezi, ali je zabilježio i nekoliko zanimljivosti. Začudilo ga je što se misa služi na slavenskom jeziku (vjerojatno je naišao na glagoljaše), a zapisao je i da hrvatske rijeke vrve nekim čudnim ribama sličnima srdelama, koje gore poput sumpora ili salitre kada ih se stavi na vatru, ispuštajući vrlo smrdljiv dim. Čini se da je to tada bilo najviše što je seoski turizam mogao ponuditi.
Jesmo li mi u srednjem vijeku?
Za kraj, za neke bismo stvari u hrvatskom turizmu mogli reći da se čini kako su od srednjeg vijeka ostale nepromijenjene. Strani su posjetioci i dalje često zgroženi koliko se naplaćuje nekvalitetan smještaj, poput Felixa Fabera, ili se žale na nepristojnost domaćina, poput Pedra Tafura. Još uvijek ima atrakcija sumnjive kvalitete, ali se posjetioci i dalje najviše dive prekrasnom krajoliku i povijesnim znamenitostima. Ili, poput Arnolda von Harffa, žele bolje upoznati hrvatski jezik. Ili nekoliko njih. Također, još se uvijek najviše potrudimo i ponosni smo kada nas posjeti netko od stranih moćnika, pa makar u prolazu; ne nužno francuska princeza, danas je i ruski oligarh ili arapski šeik sasvim dobar. Iako se promijenilo toliko toga, od gospodarskog sustava, političke konstelacije, pa i načina života i putovanja, domaćini i turisti kao da su ostali – isti.
