“Vuk na ovcu svoju pravo ima”, rečenica je iz “Gorskog vijenca” koju je kao epigraf na početku svog romana “Male crvene stolice” navela irska književnica Edna O’Brien. Dobar epigraf jer u “Malim crvenim stolicama” fikcionalni Radovan Karadžić stiže s Balkana, okrvavljen ratom, u mali irski grad, prerušen u iscjelitelja, seksualnog terapeuta i gurua, slično kao što je to bio činio i stvarni ratni zločinac. I tamo, na Zapadu, baš kao u Bosni koju je već zavio u crno, zavodi ljude i ucjepljuje zlo. Naslov romana odnosi se na 643 stolice poredane u Sarajevu na 20. godišnjicu opsade grada, koje su predstavljale djecu pobijenu za sarajevske opsade.
Razgovarala sam s gospođom Ednom O’Brien telefonski. U svom domu u Londonu upravo se spremala na avion. Unatoč poznoj dobi, a navršila je 85, zvuči žustro i energično. Edna O’Brien nije samo intrigantna autorica nego i visprena osoba i lijepa žena. Njezin prijatelj, veliki američki pisac Philip Roth, dobitnik Pulitzera za briljantan roman “Američka pastorala”, nazvao je O’Brien “najdarovitijom književnicom koja piše na engleskom”. Gospođu O’Brien pitala sam kako je došla na ideju dovesti fikcionalni lik napisan prema Radovanu Karadžiću u mali irski grad.
– Jednom sam bila u Europi, u Njemačkoj, gledala sam televiziju i vidjela sam, potpuno zaprepaštena, tog čovjeka izvedenog iz autobusa na ruti prema Crnom moru koji je radio kao iscjelitelj u Beogradu 12 godina. Liječio je uz pomoć 6-tjednog dopisnog tečaja, mora da je bio dobar iscjelitelj. Naravno, vlasti su znale gdje je on, ali odlučile su ne predati ga. Predale su ga tek kad su htjeli ući u Europsku uniju. On je bio čovjek kojeg sam vidjela prije, mnogo puta, na televiziji, kako se razmeće svojom moći i ratovima, svojom vojskom. Transformacija je bila fascinantna. Na pomaknuti način bila je briljantna. To mi je dalo ideju za knjigu, ali kad imate ideju treba vremena da ona, kao kad imate bebu u sebi, izraste, oživi. Dok su radili film o mom životu, dokumentarni, u jednom vrtu u Dublinu čekala sam da počne snimanje, i redatelj je čekao i stajao pored mene. On mi je rekao: Znate, Tolstoj je kazao da postoje samo dvije velike priče na svijetu: Čovjek na putovanju kao Hamlet – to je psihološko putovanje ali ipak putovanje – i Stranac stiže u grad poput filma “Točno u podne”. Tog trenutka moja se ideja kristalizirala. Shvatila sam da moram tog čovjeka, ili svoju verziju tog čovjeka, dovesti u malo selo u Irskoj gdje će njegov dolazak doživjeti kao veličanstven, iscjeljujući i egzotičan.
Kako ste se pripremali za pisanje?
Jednom kad sam dobila ideju, počela sam razmišljati što će taj čovjek učiniti kad dođe u Irsku, zamaskiran, gdje će se na primjer oprati. Ne samo gdje će oprati svoje tijelo, nego gdje će oprati svoj prošli život. Zamišljam irski vidikovac, grad zimi, navečer, u kojem sam tako često bila, rijeka teče i njezine se boje mijenjaju dok struji između kamenja jer su iscjeljivanje i kamenje povezani. Morala sam biti istodobno oduševljena i forenzična oko toga što pišem. Moram živjeti tu rijeku i obalu rijeke, tog čovjeka koji stoji tamo, ono što nosi, i onda ide u jedinu gostionicu u gradu gdje se može prespavati. Moraš zaviriti nekome u glavu i onda, uz sreću, pokušati to prenijeti na papir. Učiniti stvarnim, učiniti da se čitateljima čini kao da se doista dogodilo, ne da priča bude ispričana, nego da živi. Kao što je James Joyce jednom rekao vrlo razumno, “ja znam puno riječi, pitanje je samo kojim redom ću ih složiti”. Znam što je time mislio. To je bio moj početak koji me poveo na dugo i vrlo bolno putovanje. Istraživanje je bilo iscrpno, iako nisam u roman stavila sve što sam istraživala.
Koja vam je scena bila najzahtjevnija kao autorici?
Znate da ima vrlo ekstremna scena u knjizi. Kad moja junakinja Fidelma zatrudni, s tim strancem, brutalno je kažnjena zbog toga. Samo to poglavlje uzelo mi je tri mjeseca. Jer vrlo je tanka linija između realnosti i senzacionalizma. Senzacionalizam nisam željela. Željela sam priču koja može biti istinita.
Glavni lik u vašem romanu, Vladimir Dragan, ratni je zločinac koji se pretvara da je iscjelitelj, ali on je i dalje zlo. Zašto ljudi dopuštaju da ih se napravi budalama?
I ja sam si postavila to pitanje. To je jedna od stvari koja me potaknula da napišem ovu knjigu. Kao što znate, mnogi su nacisti pobjegli iz Njemačke u Južnu Ameriku. Mnogi među njima živjeli su normalno. To je apsolutno nevjerojatno u najgorem smislu riječi. Ljudi koji su činili takve stvari, a mi znamo da jesu, postoje izvještaji o tome, njihovi su se dugovi naslagali, dakle, oni su uspijevali pobjeći. Nekad ne bi bili uhvaćeni godinama, nekad uopće. Oni bi zatvorili vrata, kao vrata pakla, za svojim prošlim životom.
To je jezivo, a ljudi prihvaćaju kao normalno?
Jedini moj odgovor na vaše pitanje je bijes i zaprepaštenje. Kako se to može događati? Kako to uspijevaju izvesti nekažnjeno? Opet i opet i opet. Uzmimo naprimjer aktualnu situaciju, ono što radi Rusija. Pomaže Assadu u bombardiranju. Oni to negiraju. Gledala sam na televiziji, znanstveno je i forenzički istražen avion koji je srušen iznad Ukrajine i otkriveno je koji je točno tip bombe korišten. Postoje i snimke! I onda Rusi dođu na televiziju i kažu da se to nije dogodilo. To je monumentalno laganje. Kad se jednom dogodi nešto takvo, nema više svijesti ni odgovornosti, to je moralni zločin i to je ono što se događa. Onda dođe UN koji održi “peace talk” u Ženevi i isto se dogodi 24 sata kasnije. To je užasno.
Živimo u užasna vremena. Čovjek bi pomislio da će ljudi nešto naučiti od ratova, ali na kraju svi gube. Možete li zamisliti kako će se uništeni gradovi, recimo Alep, ponovno izgraditi? To su ruine. Po tom pitanju pisci ne mogu učiniti puno. Osim jedne stvari. Kao i veliki novinari kojima se divim, koji odlaze ravno u rovove – jedino mogu svjedočiti o onome što se događa.
Vaš prvi roman, “Seoske djevojke”, prikaz mlade ženske seksualnosti, zgranuo je cenzore u Irskoj. U novije vrijeme hrvatsko društvo postaje konzervativnije, pogotovo prema ženama. Kakva je situacija danas u Irskoj?
Danas zasigurno ne bi zabranili “Seoske djevojke”, možda bi ih i pročitali. Što je promijenilo Irsku? U to vrijeme – knjigu sam napisala 1959., a objavljena je 1960. – Irska u kojoj sam ja odrastala, u kojoj sam radila u Dublinu u apoteci prije nego što sam pobjegla, bila je u kandžama Katoličke crkve. Crkva i država bile su ista stvar. Sve je bilo cenzurirano, sve je bilo nadgledano. Dublinski nadbiskup McQuaid sve je znao, imao je špijune koji se se vozili na biciklima po cijelom gradu, govorim vam istinu, tražili su ljube li se parovi, događa li se išta tjelesno. Vozio se u Rolls-Royceu gradom i ako bi vidio u izlogu dućana nešto ‘sugestivno’, izlog se morao preurediti do idućeg jutra kako bi se pristojnost spasila.
Bili ste prisiljeni otići iz Irske?
Dolazim sa sela i njima je bio šok da seoska djevojka uopće napiše knjigu. To je u samoj osnovi bilo buntovno. Ali napisati knjigu koja sadrži određenu vrstu komedije o samostanskom životu, časnim sestrama, koja – još gore – otvara spektar želja prema muškarcima, to je bilo užasno, to je bilo grešno. Moja vlastita majka bila je zabrinuta za moju smrtnu dušu. Ali da mlada žena napiše knjigu koja je objavljena i čitana u Engleskoj – nadbiskup je to komentirao riječima “čitale su je engleske budale”. Bio je osvetoljubiv i pisao je mnoga pisma o “Seoskim djevojkama”. Mislili su da sam razočarala državu i obeščastila ih.
Ali očito sam bila vrlo tvrdoglava žena jer sam napisala i sljedeću knjigu. “Seoske djevojke” su spalili u mojoj župi – što je suludo – vj erovali su da je štetna. Bilo bi nezamislivo da se to dogodi danas. Otok se promijenio. Turisti su promijenili Otok. Televizija je promijenila Otok.
Ali, danas je manje interesa za književnost nego tada?
Za “Guardian” sam napisala članak “Je li književnost umiruća životinja”. Zbog svih tih različitih razloga, religijskih, osobnih, nacionalnih, postala sam izgnanica. Razumno, napustila sam zemlju. Da sam ostala u Irskoj, ne znam bih li napisala još jednu knjigu. Ako imate ljude koji vam gledaju preko ramena što radite, teško je pisati. Načini na koje sam tada bila kažnjena danas mi izgledaju smiješno, ali u to vrijeme to je boljelo.
Žurite se na avion, neću vas zadržavati.
Hvala. Krećem za 15 minuta. Još samo, za zabavu, vama ću reći. Napravila sam predstavu “Seoske djevojke” s glazbom koja će biti producirana u Londonu iduće godine. Tad možemo ponovno razgovarati.
>>'Bergoglio nije bio moj izbor za papu. Ali osvojilo me kako s ljudima razgovara iz srca'
Zašto je ovo na naslovnici? Usput žena je jako loš autor( ako koga zanima).