Ovo je ambijent za Bogove, prva je pomisao kad stignete u Dragu di Lovranu. Tako da je vizura Drage di Lovrane već na prvom koraku očaravajuća pa je zaista teško ne osvojiti svakog gosta. Pogotovo kada mlada i ljubazna ekipa koja vlada materijom krene u restoranske i gastro maštarije koje se čine kao da nemaju kraja. No, kako smo sada na početku, nismo mogli odbiti grappu od norina, talijansku rakiju koja je odležala pet godina u hrastu. Cijenimo i ponuđeni meni, degustaciju, tj. ne znamo što kuhari spremaju, ali uz grapu smo tražili time out jer sve ovo oko nas je hrana za oči. Poželiš samo gledati obronke Učke, šumska prostranstva, kanjon Lovranske Drage, plažu u Medveji koja se jedva nazire.
Ovo je mjesto odakle imate vidik 360 stupnjeva oko sebe. Restoran je, naime, na 400 metara nad morem, a u vizualnom dohvatu su riječki akvatorij i cijeli kvarnerski zaljev, pa Grobničke Alpe, Gorski kotar i Velebit, Krk, Cres i Lošinj, vrh Učke Vojak te istočna obala Istre. Draga di Lovrana zapravo izgleda kao kuća. Na samom je grebenu na ulazu u selo Lovranska Draga, a cestom, penjući se po serpentinama, do restorana treba proći desetak kilometara. Kažu nam gosti da putovanje do Drage di Lovrane vrijedi svakog zavoja. Sve se odlično uklopilo u ambijent i tijekom obnove pazilo se na svaki detalj, tako da je zdanje istovjetno onom iz 1908., kada je Dragu di Lovranu izgradio bečki poduzetnik. Isto je napravljeno i s puno pažnje pri prvom renoviranju 2006. godine i ove pri drugom uređenju, te rebrendingu Drage di Lovrane.
Obiteljski restoran odnedavno vodi Ketti Nikolac koja je već i prije radila u obiteljskom hotelu koji su vodili njezini roditelji Christian i Sanja. Restoran Draga di Lovrana nedavno se i zahvalio na prije dodijeljenim Michelinovim zvjezdicama, htjeli su dalje krenuti svojim putem i kao hotel i restoran. Želja im je okrenuti se svojim nekadašnjim i tradicionalnim gostima, turistima koji ovdje borave, domaćim ljudima i izletnicima. Zvjezdice su očito svima postale opterećenje i obveza, i gostima i onima koji ovdje rade.
– Početkom godine promijenili smo koncept restorana s novim chefom Harijem Benićem, a super je što je tu još jedan dobar kuhar i desna ruka chefa Toni Matajić pa uvijek imamo ovdje sklad u spravljanju hrane. Sada imamo i ljetni meni, a ponovno smo i a la card restoran, što prije nismo bili. Uvijek imamo u ponudi i degustaciju od četiri slijeda, koji može biti i od ribe ili mesa te miks. To su brodeti, buzara od škampi, komadna prvoklasna riba, koja kao i ostali morski plodovi dolaze s ribarica mog oca Christiana, što nam puno znači, jer znamo što nam dolazi u restoran svako jutro, pa se tako nabavlja i sve ostalo za taj dan. To je nešto što imamo cijelu godinu, ostalo prilagođavamo sezoni i sada na primjer imamo još taj ljetni meni, no to određuju naši kuhari. Otkad smo otvorili, promijenila nam se i slika gostiju, naime vratili su nam se i stari gosti iz našeg okruženja koji žele naručiti što žele jesti, a ne biti limitirani stalnim menijem. A la card meni, obilnije porcije i pristupačnije cijene je ono što sam zamijetila da je bitno našim novim/starim gostima.
- Mi možemo ponuditi i jedno jelo i više sljedova, a na njima je da biraju. Tako da se uz stalni degustacijski meni pokazalo važnim imati i više toga i promjenjivi meni. Kako mi radimo cijelu godinu, sa strancima i uopće turistima nismo imali problema, no oni koji ovdje dolaze češće, traže veću ponudu, i morali smo voditi brigu o njima, da mogu dolaziti ovamo cijele godine, pa i zimi. Zato imamo sada uvijek nešto novo, gotovo svaki dan, ali i uobičajena jela, te sezonska. Zadovoljni smo i jako lijepo radimo, sada još bolje sa sezonom sve je više stranaca i gostiju iz Opatije, kako je to i bilo nekada davno kada je i nastala Draga di Lovrana – zaključuje menadžerica Ketti Nikolac.
Ovaj objekt je skoro sto godina bio ruševan i napušten. Tek 2006. godine obnavlja ga obitelj Nikolac, prema izgledu koji je bio i prije nego je hotel izgorio. Priča se da ga je zapalio sam tadašnji vlasnik u nadi da će dobiti novac od osiguravatelja. Tako da Draga di Lovrana osim carske prošlosti, a ovamo je volio dolaziti i sam Franjo Josip, ima i tu neku ukletu prošlost, a mističnih i neobjašnjivih priča osim požara bilo je još. Onima koji su ovdje u hotelskom smještaju više dana pruža se jedinstvena prilika da osim uživanja u finoj hrani i ambijentu odu u šetnju po liticama Učke. I automobilski gosti će biti zadovoljni, autom mogu i do Učke, daleko su od vreve i gužvi, a kada se požele mora, Lovran i rivijera su tu nadomak.
Biciklistima je ovo područje vrlo interesantno jer se mogu voziti po cijeloj Učki i naravno do vrha po skrivenim mjestašcima, šumskom makadamima uz čarobne vidike i prizore Kvarnera. Cijeli hotel je rustikalan, sobe naravno dvorske, velike terase isto, a oni željni osvježenja mogu ga naći odmah na hotelskom bazenu. Gosti su oduševljeni i novim izgledom, jer se promijenilo dosta toga – od novog poda, inventara, novih stolaca, terase, zavjesa, šanka, svi prozori su zamijenjeni, umjesto drvenih ipak su stavili nešto modernije i energetski učinkovitiju stolariju. Preuređena je i kuhinja, hotel inače ima deset soba, a neke imaju pogled na more, te balkon ili terasu. Restoran ima veliki i svijetli zatvoreni dio, te isto tako magičnu terasu i sa svakog stola doživi se ponešto od onog što pruža ova lokacija, pa i destinacija Draga di Lovrana. Saznajemo da su zimi gosti unutra, no kada je lijepo vrijeme i ima puno suca, gosti slobodno izlaze na terasu, tamo piju kavu ili uživaju u sunčanju.
Kada se dobro "nahranite" svime viđenim i poslušate sve tajne Drage di Lovrane, možete prijeći na hranu i konačno nešto naručiti. Mi smo se ipak odlučili prije za šampanjac Šember Brut Rose, koji je bio dobar odabir uz ono što slijedi, a što jesti i kako jesti, saznajemo iz prve ruke, kaže prvi chef Drage di Lovrane Hari Benčić.
– Za početak kvarnerski marinirani škampi u maslinovom ulju na podlozi od skute s dresingom od ulja i limuna. Za toplo predjelo domaći njoki s kozicama i dagnjama, sa salsom od rajčice i botargom. Glavno jelo bi bio filet svježe ribe u emulziji maslinova ulja i bijelog vina, uz češnjak i ružmarin na podlozi izvornog domaćeg kelja s krumpirom, to je nešto što po starinski zovemo "broskva na padelu". Desert bismo napravili kolač od bijele čokolade, jagoda i vanilije na podlozi od biskvita. To je jedan odličan kolač – domaća radinost. Ovo je lakše skuhati nego ispričati – zafrkava se Hari Benčić kojeg je inače teško dovesti pred novinara jer, kako sam kaže, nije čovjek od promocije i medija. Najsretniji je kada mu u četiri ujutro s ribarice jave što su ulovili, onda on kreće na tržnicu u lov na namirnice, pa u Dragu di Lovranu u kuhinju. Jeli smo na kraju nešto što je najavio i nešto što je očito smislio na putu od našeg stola do kuhinje. A što drugi vole, pitamo Benčića.
– Imamo stvarno dobar rižoto i od škampi, kozica, ali traže i mesni ili od gljiva, no još tražimo neke dobre gljive ovdje, da bude sve kako treba. Novi meni je zapravo na bazi kako je bilo prije, raznolik, kada se otvorila Draga di Lovrana, a tada su naši hotelski gosti bili ovdje cijeli dan, išli po izletima, a mi ih onda našom ponudom zadržimo da ostanu kod nas i da budu ovdje zadovoljni. Naravno da će u tjedan dana spustiti se na more, ali cilj da kada su ovdje imaju sve što žele, pa i na stolu. I to vrijedi i za naše ostale restoranske goste koji su bili tu i za vrijeme Michelina ili prije, ali udovoljiti na primjer zahtjevima Michelina je skupo i zahtjevno, ovako možete imati i samo jedno jelo za gosta.
- Danas u restoranu imamo veći izbor i za džep gosta je prihvatljiviji. Moramo se prilagođavati, sve je poskupjelo, vidim na tržnici gdje sam svako jutro. Nama ide na ruku što imamo svoje ribarske brodove, pa tu profitiramo svi, i mi i gosti, riba nam je svakodnevno dostupna, lakše radimo s njom. Zorom već znamo što imamo ulovljeno, a riba je već u 8 sati u restoranu – kaže Benčić, dok mi primjećujemo da kao chef gleda šire od samog restorana, promatra goste, razmišlja o ribi, namirnicama, destinaciji gdje stvara jela i sl.
– Da u pravu ste, moramo cijeniti i goste i iz Primorja ili iz Zagreba, Beograda, Slovenije, svejedno, koji su tu u prolazu, na sat-dva, ali ovamo su došli pojesti, radi doživljaja i osjećaja. Mi ih ne požurujemo, ni jelom ni vremenom, neka uživaju, imamo taj lagani tempo, gosti imaju komociju, jednostavno ne radimo na obrtaj gostiju, već na opuštenost. Ako ste sjeli u pet popodne, mi vas ne diramo do jedanaest navečer ako hoćete – završava chef Hari Benčić.
Spomenimo još i neka od mesnih predjela poput teleće potrbušine, tj. mlade teletine, sporo kuhane, zapečene u pećnici da dobije koricu i prilog peperonata, to je talijansko jelo od više sorti paprika, kao sataraš, u koje idu grožđice, kapula, jabučni ocat i pinjoli. To je osvježavajući prilog, hladna podloga i gore zapečena topla teletina, a tu je i marinirani biftek od boškarina.
