Koje je pravo lice vodećih političkih aktera kod nas? Je li Zoran Milanović cinični liberal ili skrbni socijaldemokrat? Radi li se kod Tomislava Karamarka o ostrašćenom desničaru ili demokratski orijentiranom konzervativcu? I za idealističnoga Božu Petrova, uspješnoga novaka na nacionalnoj sceni, jedni govore da je ultrakonzervativac i HDZ-ova instalacija, a drugi ga opisuju kao lutka na koncu SDP-a. Je li vodećim hrvatskim političarima više stalo do osobnih karijera, uspjeha stranaka ili općega dobra? Pri završetku procesa vezanoga za posljednje parlamentarne izbore još se slabije nego ranije mogu razabrati ideološki i drugi identiteti te s time povezani motivacijski mehanizmi političara, poglavito osoba koje predvode velike, povijesne stranke. Pa i tih organizacija u cijelosti: ove su jeseni naročito žestoko licitirale koja je od njih poštenija, uspješnija, domoljubnija, socijalno osjetljivija...
Biti ili ne biti ili oboje
Grozničavo nastojeći da osvoje ili zadrže vlast i pripadajuću slast ti akteri na hamletovsku dvojbu "biti ili ne biti?" kao da odgovaraju: I jedno i drugo. Što lako moguće znači da na licima imaju maske, a one se s vremenom, kako je upozorila Marguerite Yourcenar, pretvaraju u lice.
U predizbornom komuniciranju čelnici velikih stranaka su opetovano "skakali sebi u usta". To se jasno izrazilo u odnosu prema ekonomskim reformama za koje i pučkoškolci kod nas znaju da su nužne za izlazak iz ove razuđene krize. Karamarkova sljedba se na početku kampanje zalagala za reforme koje joj je predložio njemački IFO Institut, da bi ubrzo kao oparena bježala i od same riječi reforma; program pripremljen u suradnji s tim Institutom naposljetku nije ni objavljen u cijelosti.
Uz ostale razloge taj je politički zaokret bio induciran plakatnim i drugim napadima Milanovićeve "stranke dobrih promjena" (tako ju je nazvao u jednom govoru). Socijaldemokratska partija je u posljednjih četiri godine, doduše, neke valjane stvari i učinila. Ipak znatno više od toga je poznata po stavljanju duboko u ladicu reformskoga Plana 21 iz 2011. godine, odnosno po propuštanju odlučnoga reagiranja na ekonomske teškoće. U ovoj kampanji SDP se žestoko protivio "bolnim rezovima" i zapravo zagovarao status quo. Imperativ strukturnih reformi najviše je pak isticao nedavno osnovani Most nezavisnih lista. U tome je jedan od osnovnih razloga zbog kojega se slijedom izbornoga uspjeha od simpatičnoga neretvanskog žapca pretvorio u ćudljivoga političkog princa bez kojega nije moguće formirati vlast.
Odmah po održavanju slobodnih i poštenih izbora (nije bilo nasilja, gotovo u potpunosti su izostale sumnje u krađe kod brojenja glasova...) počeli su neurotični pregovori za formiranje vlasti. Ta se politička igra prezentirala kao posebno zoran pokazatelj najmanje janusovske (ima kod njih i više od dva lica) naravi naših političkih aktera. Mnogi su političari pritom dali znatne doprinose povijesti političke hipokrizije: grubo su vrijeđali i podcjenjivački tretirali jedni druge da bi zbog "ponude koja se ne smije odbiti" zajedno sjedali za pregovarački stol i uglavnom pristojno pregovarali; preko noći stubokom mijenjali svoje stavove i gazili "časne" riječi; namjerno pokušavali (pokadšto u tome i uspijevali) podzemnim akcijama preotimati pojedine zastupnike mogućim partnerima kojima su se inače umilno smješkali pri razgovorima; pristajali, ali najviše s "figom u džepu", na ustupke i političke zaokrete kako bi se baš oni uselili u weberijansku "kuću moći", pa makar u toj kući bili samo sustanari...
Osobito je šokantna ta serija za sve opasnih salta Zorana Milanovića. On je 14. prosinca izjavio "Ja ili Karamarko, Karamarko ili ja – jedini legitimni ljudi za biti mandatar. Sve drugo je ne samo prevara nego nije dobro za Hrvatsku", ali je samo dva dana nakon toga pristao da premijer bude netko drugi. A već 19. prosinca navečer se izrijekom posuo pepelom: "Petrov ima određeni legitimitet koji je potreban za premijera."
Posljednjim su izborima, ipak, građani znatnim dijelom pristupili odgovorno, i to vjerojatno najviše baš zbog svijesti o težini navedenih tegoba i pripadajućoj zajedničkoj krivnji. Izraz njihove volje 8. studenoga upućuje na to da rješenje za probleme zemlje izraženije sagledavaju u iskrenoj suradnji između različitih aktera nego u dominaciji jedne ili druge strane, odnosno ideologije i političke prakse. Drugim riječima, da su birači većinski htjeli omogućiti upravljanje državom u sljedeće četiri godine Domoljubnoj ili koaliciji Hrvatska raste, onda bi dominantno dali povjerenje jednoj od njih. Umjesto toga pojavila se dovoljna kritična masa (najmanje sedmina od onih koji su došli na biračka mjesta) koja je uvela u političku arenu barem po stilu drugačije igrače.
Preko (političkog) nišana
Dosadašnji dominantni političari su po svojim spoznajnim, moralnim i drugim kapacitetima i ostvarenjima uglavnom manje-više slični prosjeku suvremenoga hrvatskog društva. U Saboru su istinski javni intelektualci pa i drugi uglednici ugledni u svojim pozivima rijetki gotovo poput bijelih slonova. Mnogi političari staroga kova su se u posljednje vrijeme, posebno upravo u vezi s nedavnim izborima, razotkrili i kao moralno i ponašajno lošiji od toga prosjeka. Često su licemjerni, a svakako i manje tolerantni i spremni na dobrohotnu suradnju s različitima od sebe nego što je to većina čeljadi. Obični ljudi, naime, najvećim dijelom suživotno funkcioniraju s politički i svjetonazorski drugačijima: ljevičari i desničari, potomci ustaša i partizana, konzervativci i naprednjaci, ateisti i prakticirajući vjernici, i drugi su međusobno u razgranatim prijateljskim, poslovnim i obiteljskim vezama.
Za razliku od toga, u svijesti mnogih dosadašnjih čelnih političara kod nas su drugi, politički različiti uglavnom pakao, dok oni sami kao da dolaze izravno iz raja. Konstrukcija neprijatelja, mrskih likova s kojima treba samo preko političkoga nišana, čak je i više nego u nekim ranijim razdobljima glavni sport naše (navodne) političke elite. Ta je kasta predvođena pojedincima koji zbog svoje licemjernosti i drugih razloga definitivno ne odgovaraju zahtjevima društvene situacije. Političari osvjedočeno voljni za suradnju sa suparnicima, poput nestora Josipa Leke i Vladimira Šeksa ili mlađih Tonina Picule i Davora Stiera u svojim su strankama nedostatno utjecajni. Neku sklonost kooperativnosti pokazuje predsjednica Republike, ali je još rano za davanje ocjena o njenom političkom profilu i učinku.
Zbog dosad navedenoga lako bih mogao dobiti etiketu političke naivčine. Već čujem kritičare kako me upozoravaju da je politika isključivo ili dominantno borba za moć, u kojoj se ne biraju sredstva kako bi se osvojila vlast te za nju vezane odgovornosti i blagodati. O.K., takvo stajalište odgovara jednoj političkoj tradiciji i praksi, onoj koja se odnosi na tehnike i vještine moći i odlučivanja, posebno usmjerenoj na zadržavanje ili osvajanje vlasti kao (za mnoge vodeće političare) najvišom vrijednošću. Za to su uglavnom potrebna prijetvornost i slična svojstva političke lisice koje je u "Vladaru" opisao Machiavelli, ističući kako je "samo nužno da znaš dobro prikriti to svojstvo i da budeš veliki hinac i licemjerac; a ljudi su toliko tupi i toliko se pokoravaju nuždi, kad nadođe, da će onaj koji vara uvijek naći nekoga tko će se dati prevariti". Pokadšto se takvim pristupom ostvare i učinci korisni za društvo, ali (više) to nije slučaj u suvremenoj Hrvatskoj, korupcijom i krizom ugroženoj zemlji koju su najviše oštetili baš nemeritorni, licemjerni i kooperaciji neskloni političari i njihovi klijenti.
Ponovo podsjećam kako postoji i druga, bitno drugačija politička tradicija i pripadajuća praksa. Zapravo ona na koju se u bestseleru "Odvažnost nade" pozvao Barrack Obama, u vrijeme pisanja i objavljivanja te knjige još "samo" član Senata SAD-a. Prema njemu, to je "tradicija koja se zasniva na jednostavnoj zamisli da smo svi međusobno ovisni te da je ono što nas povezuje jače od onoga što nas razdvaja, i ako dovoljan broj ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njome, tada bismo mogli, ne baš riješiti svaki problem, ali zato ostvariti važne ciljeve". Iako je to put kojim se rjeđe ide, njime kroče istinske političke vođe i državnici. Kako bih lakše podnio tjeskobu izazvanu sustavnim praćenjem postizbornoga procesa u Hrvatskoj, posegnuo sam za još jednom knjigom s političko-terapeutskim obilježjima. "Tim suparnika" je biografija u kojoj Doris Kearns Goodwin, povjesničarka i dobitnica Pulitzerove nagrade, potanko analizira politički genij Abrahama Lincolna. To ponajprije čini naglašavajući sposobnosti "Poštenoga Abea" za suradnju s političarima i drugim javnim ljudima koji su mu do izbora za predsjednika bili suprotstavljeni. Lincoln je tako u svoju vladu pozvao trojicu najvećih rivala u izborima za nominaciju u Republikanskoj stranci (Salmona P. Chasea, Edwarda Batesa i Williama H. Sewarda), od kojih je posljednji, jako razočaran što nije dobio očekivanu nominaciju, čak postao šef State Departmenta. I ne samo to: nakon što je prvi ministar rata nove administracije odstupio s dužnosti, Lincoln je njegov položaj početkom 1862. ponudio istaknutom odvjetniku Edwinu M. Stantonu koji ga je sedam godina prije toga prilikom njihove pravničke suradnje izvrijeđao (uz ostalo ga je nazvao "prokletim krakatim majmunom" i "neznalicom koji ne može učiniti išta dobro").
Seward i Stanton su za vrijeme Građanskoga rata, koji je svakako i slijedom njihovoga pregnuća rezultirao pobjedom unionista, postali ne samo najbliži suradnici Lincolna nego i njegovi bliski prijatelji. Političko ekumenski pristup 16. američkoga predsjednika posebno jasno je određen u njegovom prvom inauguracijskom govoru 4. ožujka 1861., u kojemu je vezano za eskalirale sporove između Sjevernjaka i Južnjaka naglasio: "Mi nismo neprijatelji, nego prijatelji. Mi ne smijemo biti neprijatelji. Iako je gnjev pretjeran, ne smije slomiti spone naše privrženosti."
Blagotvornih primjera kooperacije između političkih suparnika i neistomišljenika bilo je i u drugim zemljama i povijesnim razdobljima. Pa i kod nas je na početku Domovinskoga rata razmjerno uspješno (ako se izuzmu neke negativne pojave, ponajprije ugrožavanja ljudskih prava i zatiranja netom rođene demokracije) djelovala Vlada premijera u kojoj su sudjelovali političari iz velikih oporbenih stranaka. Franjo Gregurić, Dražen Budiša i ostali članovi te Vlade su po mnogim pokazateljima međusobno surađivali bez fige u džepu. Pa zašto takva suradnja ne bi bila moguća i u drugoj polovini ovoga desetljeća? Prigovori prema kojima je društveni kontekst sada bitno drugačiji u ključnoj premisi ne stoje. Naime, ovu zemlju i njenu budućnost (podaci o depopulaciji su posebno alarmantni) teško ugrožava ova svekolika kriza u suštini slično kao što joj je prije četvrt stoljeća radio o glavi militantni velikosrpski nacionalizam, pa i s time povezani hrvatski ekstremizam i profiterski egoizam.
Igra živaca
Riječju, pregovore starih i novih političkih aktera za formiranje državne vlasti u Hrvatskoj i učinke toga prevažnoga procesa ponajprije ocjenjujem kroz međuodnos licemjerja ili iskrenosti s jedne strane i kooperativnosti s druge. Prije tjedan dana u igri živaca Milanović je prvi "spustio pogled" da bi se brzo prenuo i ponovno uspostavio čvrsti kontakt očima s puritancima, što ga je dovelo na korak do uspjeha. Čelnici Domoljubne koalicije u tome su momentu odbili suradnju u tripartitnoj vladi, i to najviše sa SDP-om. Njima se ne može spočitnuti da su se na kraju pregovora pokazali kao politički licemjeri, osobito Karamarku čija je prijeporna karijera političara – ima ljudske i profesionalne kvalitete, ali ne i odlike pobjednika i državnika – upala u vrzino kolo iz kojega se teško izvući. Sudeći prema posljednjim istupima, nije dostatno svjestan da je znatnim dijelom sam sebe uvukao u nepovoljnu situaciju.
Dva od Karamarka obznanjena razloga zbog kojih su HDZ-ovci i partneri odbili da budu sastavni dio hrvatskoga "tima rivala" treba dovesti u pitanje. Prvi je izražen u stavu da ne može surađivati sa strankom koja je četiri godine uništavala Hrvatsku: pa ovu zemlju je uz SDP teško ugrozio HDZ. Posljednja je stranka u posljednjih 16 godina otkad je konsolidirana demokracija na vlasti bila dva mandata, koja su bolno obilježena korupcijom i klijentelizmom; neki likovi s kojima šef HDZ-a i u posljednje vrijeme usko surađuje, poput Josipe Rimac i Božidara Kalmete, prvorazredni su manekeni takve obilježenosti. Drugi razlog je vezan za uvjerenje Karamarka da SDP negira vrijednosti na kojima počiva Hrvatska. Iz toga stava izvire nacionalistički ekskluzivitet ovoga vodstva HDZ-a, odnosno njihovo svojatanje domoljublja s čime se ne slaže većina građana.
Međutim, u utorak rano popodne pokazalo se da ljudi iz Mosta odbijaju većinski stati uz savez i s koalicijom Hrvatske raste. Milanović i suradnici su dali velike ustupke, ponajprije u podjeli ministarstava, ali nisu mogli obnoviti povjerenje koje je još na početku pregovora (slučaj Prgomet) baš njihovom krivnjom poremećeno, a kasnije je izgleda sasvim izgubljeno.
Petrov i njegovi ni taj probni brak, koji su namjeravali razvrgnuti ako se reforme ne budu provodile brzo i odlučno, nisu htjeli konzumirati. Razlozi zbog kojih se to dogodilo (čije je "policijsko-obavještajno podzemlje" bilo efikasnije?) manje su važni od okolnosti da će građani najvjerojatnije ponovno biti pozvani na birališta. Ocjenjujem da je to rješenje bez rješenja: moglo bi se lako dogoditi da i nakon tih novih izbora budemo u sličnoj pat-poziciji. Posebno zato što su ideološke i druge podjele sada još izraženije nego prije, a nesnošljivost između lidera triju najsnažnijih opcija je eskalirala.
Šteta što Most i Hrvatska raste nakon teških porođajnih muka nisu na svijet donijeli novu vladu. Različiti interesi su im u toj fazi bili uglavnom podudarni. Taj je postizborni savez mogao, s obzirom na razmjerno velik broj zastupnika koji su joj bili spremni dati potpis, biti snažniji, a time i dugovječniji nego eventualna koalicija Mosta i Domoljubne koalicije. Imao bi i nemalu potporu građana, koju će ubuduće – odaziv na nove izbore bit će vjerojatno veoma nizak – s ovakvim besprizornim liderima bilo kojoj političkoj opciji biti teško zadobiti.
Licemjerje i isključivost
Vodeći politički akteri su u šestotjednom hodu u prazno od Trga žrtava fašizma i Iblerova pa do Smičiklasove sakrili svoje ljepše lice. Božo Petrov i njegovi "mostari" izgubili su mogućnost da nas prevedu preko nemirnih voda krize te uvjere javnost kako su dosljedni u svom reformski usmjerenom entuzijazmu. Vodeći socijaldemokrati i ostali iz koalicije lijevoga centra konačno su mogli pokazati svoju kooperativnost i upravljačku sposobnost. A HDZ-ovci i njihovi partneri su u toj opciji imali šansu da se već jednom iskažu kao demokratski i konstruktivni oporbenjaci, koji će se razumnije nego dosad pripremiti za sljedeću podjelu političkih karata. Ostvarenje tih mogućnosti i šansi, međutim, propalo je zbog prevladavajuće licemjerne i isključive naravi naših vodećih političara. Oni uglavnom očito nisu ni sposobni ni voljni da se doista pobrinu za dobro koje pripada svima. Doviđenja na novim izborima.*
Jel to fina kuknjava i zal za izgubljenom vlascu?