Kako si preplanuo – kroz suze je izustila Dražena Markić grleći brata.
– Pa bio sam na Karibima, zar ne? – odgovorio joj je.
Ironiju nije morao naglašavati, bila je samorazumljiva – na avionskoj karti s kojom je Dražen Rozić danas doputovao u Zagreb kao polazište je stajao Port-au-Prince, glavni grad Haitija. Ono što se tamo događalo posljednjih mjesec dana, potres te humanitarna katastrofa, možda se najbolje vidjelo na upalim obrazima tog 46-godišnjaka.
Obitelj u Mostaru
– Sretan sam, sretan – govori između poziva obitelji. Supruga i kćeri čekaju ga u Mostaru. Brzo kreće prema autobusu. Noga koju je ozlijedio kad je skočio s balkona, i tako se spasio od potresa, više ne boli. Radi za Međunarodni institut za migracije, no posljednjih mjesec dana bio je humanitarac dijeleći sudbinu stanovnika koji su 12. siječnja ostali bez svega.
– Sad je dobro. Distribucija hrane ide. Grad je prazan. Mnogo stanovnika iselilo se kod obitelji u druge dijelove zemlje – kaže Dražen. Sreća u nesreći jest da je Haiti prije potresa imao mrežu mirovnih snaga. No to nije dovoljno.
– Nisu organizirani unutar sebe. Međunarodne snage mogu pomoći samo do određene granice – navodi rak-ranu koja je već u nekoliko navrata apostrofirana.
Dražen je možda i najpozvaniji govoriti o tome – od potresa je bio zadužen za humanitarnu pomoć. – Na aerodromu smo dočekivali avione s humanitarnom pomoći. Počela je stizati već drugi dan. Skupljali smo je i vozili u skladišta odakle su je distribuirali u kampove. Trebalo se organizirati da je što prije skupimo na jednome mjestu – kaže Dražen.
Čovjek se navikne
I Draženu je bila potrebna pomoć – potres mu je oštetio kuću.
– Prvih desetak dana spavao sam u automobilu – prisjeća se te dodaje: – Bio sam toliko umoran da sam mogao spavati na grani. Automobil je zamijenio šatorom, privremeno šatorsko naselje podignuto je unutar baze UN-a.
Na pitanje kako sada izgleda Port-au-Prince, kaže:
– Užasno, ali se čovjek nekako i navikne. Ono na što se nikada neće moći navići, ili zaboraviti, jest prva noć nakon potresa. Slike i zvukovi koji su dopirali iz tropske noći urezali su mu u pamćenje.
– Jauci pa urušavanja pa zapomaganja – kaže. Jutro poslije otkrilo je svu silinu razaranja. – Mrtvi po cestama. Tad ih još nisu bili pokrili. Djeca, stradala... – kaže.
Iz mračnog raspoloženja u koje je zapao trgnula ga je vijest da su u ponedjeljak jednog mladića izvukli živog iz ruševina. – Ozbiljno? – otvorio je oči i okrenuo se sestri. Ona mu je potvrdila. U tragediji u kojoj je živote izgubilo 200 tisuća ljudi svaki je život čudo.
