Dubrovački biskup Mate Uzinić dospio je na naslovnice svojim otvorenim kritičkim riječima o zlu klerikalizma. Zasluženo. Jer u Hrvatskoj je, naime, potpuno izvanredan događaj koji graniči s čudom kada katolički biskup ponovi, propovijeda i zastupa ono što vrhovni poglavar svih katolika, papa Franjo, već godinama govori i ponavlja u Rimu i po cijelom svijetu.
Kritika i prokazivanje klerikalizma kao jednog od najvećih grijeha Katoličke crkve iz kojeg izviru mnoga druga zla papi Franji je već dugo jedna od glavnih tema. U najnovijim njegovim istupima klerikalizam je povezan s najvećom suvremenom ljagom na licu Crkve. To su zločini svećenika pedofila i seksualnih zlostavljača, a pogotovo može se već reći i čitavo stoljeće njihova prikrivanja i zataškavanja njihovih djela. U istom kontekstu o klerikalizmu je govorio i biskup Uzinić.
Za to prikrivanje i zataškavanje odgovorna je u prvom redu crkvena hijerarhija, biskupi i kardinali, zato što je u njihovim rukama moć da krivce kazne ili poštede. A na toj moći počiva zlo klerikalizma, stanja duha i funkcioniranja jedne institucije na način da su oni gore sve, a oni dolje, njihova baza i narod, ništa.
Zataškavanje i prikrivanje tih osobito odurnih zločina ujedno je i ohrabrivanje pa i poticanje zločinaca da nastave činiti zlo tako što im se jasno daje do znanja: vi ste dio moćnog sustava, a taj sustav će radije dopustiti da prođete nekažnjeno i zaštititi vas, nego da se ozbiljno suoči sa zlom u svojim redovima.
Posljedica klerikalizma su vjernici koji se ponašaju kao poslušno stado koje se okuplja šutke, pobožno odsluša što god mu klerici propovijedaju, prekriži se, pričesti i ode kući ispunivši statističku normu koju od njih kler, uz novčani dar, samo i treba. Ali, to nije samo posljedica, to je istodobno i uzrok. Takvo ponašanje vjernika, koji nemaju svijest o tome da ih njihovo “učlanjivanje” u Crkvu krštenjem čini jednako važnim članovima te, kako oni vjeruju, božanske ustanove na Zemlji, omogućava kleru, a osobito najvišim slojevima hijerarhije da “vladaju” bez pogovora i bez ijedne primjedbe odozdo, što god činili. Zato klerikalizam nije problem samo crkvene hijerarhije i klera, nego možda još i više svih vjernika koji se smatraju članovima “partije” bez glasa, a ne jednako važnim i bitnim dijelom Crkve. U demokratskom društvu i državi Crkva je vjerojatno posljednja institucija čija hijerarhija u Hrvatskoj uživa u “blagodatima” onakvog apsolutizma u vladanju kakav si je posljednji put na ovim prostorima mogla priuštiti Komunistička partija. S time da je u komunističkim redovima bilo mnogo više disidenata i ljudi spremnih na javno iznošenje svoje kritike, bez obzira na posljedice, nego što ih se danas može naći među hrvatskim katolicima. Crkva se u tom pogledu u mnogim zemljama u posljednjim desetljećima promijenila, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila koji je istaknuo položaj i ulogu vjernika-laika tražeći od njih što aktivnije sudjelovanje u životu i svim aktivnostima Crkve, koje su dio. Koliko su te promjene, primjerice, uzele maha u čitavoj Latinskoj Americi, najbolje pokazuje pojava samog pape Franje. Koliko god i on sam često s očitom nelagodom, a ponekad presporo i nevoljko, prokazuje zlo i čisti kukolj u vlastitom žitnom polju, Crkva se u tom pogledu ipak mijenja. Koliko ti vjetrovi dolaze do Hrvatske pokazuje i istup biskupa Uzinića i način na koji je dočekan i popraćen u javnosti.
Zataškavanja i prikrivanje nedoličnog ponašanja pojedinih svećenika, uključujući i najgoru zloupotrebu položaja i povjerenja poput pedofilskih zločina protiv djece, nažalost vrlo često nije samo grijeh biskupa koji takve izopačene svoje službenike “kažnjavaju” premještanjem u neko drugo mjesto. Mentalitet stada je takav da se prljavštine ne iznose na vidjelo, nego da se pošto-poto očuva lijepa slika. Sudionici takvih zločina često su bili, nažalost, i sami roditelji nedužnih žrtava seksualnih predatora koji su, očito, imali više povjerenja i razumijevanja za svoje župnike nego za vlastitu djecu, koja ili nisu uopće imala hrabrosti i dovoljno povjerenja da im se požale, ili su, kad bi to i učinila, naišla na nepovjerenje i nerazumijevanje, odrastajući u uvjerenju da je sramota i krivnja na njima.
Neki posljednji primjeri otkrivanja i sankcioniranja svećenika pedofila i seksualnih zlostavljača u Hrvatskoj pokazuju pozitivnu promjenu u ponašanju Crkve i kod nas. U konačnici, obračun s klerikalizmom je stvar koja se u prvom redu tiče samih vjernika.
Međutim, problem svih nas, cijelog društva i svih građana, ponašanje je države koje nije ništa drukčije od klerikalističkog ponašanja Crkve, kada prikriva ili štiti od prokazivanja, kazne i progona počinitelje svih vrsta zločina. Ubojice za volanom i kormilom, pronevjeritelji, lopovi i narkodileri prolaze nekažnjeno samo ako su blisko povezani ili su dio političke hijerarhije u sprezi s novcem. Kada jedan takav dobije “kaznu” kakvu je ovih dana dobio sin jednog generala, notornog nasilnika kojem je također već ukazana slična milost i silna blagonaklonost pravosudne vlasti, to se ama baš nimalo ne razlikuje od tihog premještaja svećenika pedofila u drugu župu ili neki “dobrotvorni” rad.
Kakvu je pouku dobio generalski sin “kaznom” koju je dobio za dokazano nedjelo? Kakvu je poruku dobilo cijelo društvo? Vrlo jednostavnu i izravnu. On je potapšan po nestašnoj glavici, a društvo i svi građani dobili su još jednu pljusku. Što ćemo učiniti? Okrenut ćemo po tko zna koji put i drugi obraz. Kao dobri katolici i Hrvati.
Jer samo će izdajnici i neprijatelji ove države, na primjer, povjerovati nekim tamo anonimnim izbjeglicama koji tvrde da su ih hrvatski policajci zlostavljali, tukli i pljačkali, dok će vjerno i nijemo stado vjerovati ministru koji lakonski odbacuje te optužbe, kao i one da je nešto mutio s generalom oko presude njegovu sinu. Dok stado šuti i čeka novo šišanje.
