U kakofoniji prepirke između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića nekako opet ispod radara prolaze bitne teme. U jalovim beskrajnim raspravama, potaknutima ekonomijom pažnje iz tko zna kojeg razloga i s kojim konačnim ciljem, više nitko ne spominje izbirokratiziranu javnu upravu, besmislen teritorijalni ustroj, do boli sporo i neučinkovito pravosuđe s često nemuštim optužnicama i apsurdnim sudskim presudama, a prije svega nesvrsishodan obrazovni sustav što školuje stručnjake koji sve rjeđe nekome trebaju. Elizabetta Capannelli, šefica ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, ovaj je tjedan u Večernjem listu iznenađujuće otvoreno i nedvosmisleno iznijela niz kritika upućenih, prije svega, hrvatskoj Vladi, ali i svim akterima domaće političke, pravosudne, znanstvene i intelektualne scene.
Upitana da prokomentira hrvatske ciljeve koji bi se imali naći u još uvijek nedovršenoj Nacionalnoj strategiji razvoja, Capannelli je bez ustručavanja izjavila da oni, koliko god bili ambiciozno postavljeni, nikada neće biti dosegnuti dok god Hrvatska ne raskrsti s javnim politikama koje su je dovele u perifernu poziciju u okviru Europske unije. Drugim riječima, dok su javna dobra u funkciji namirenja sve većih partitokratskih apetita i dok god političke elite na svim razinama vlasti imaju presudan utjecaj na gospodarske i društvene tjekove, Hrvatska neće postati prosperitetno društvo. Konkretno, cilj je Hrvatske dostići prosječnu razinu bruto društvenog dohotka Europske unije, što nije nemoguće. Čak i u okolnostima kad je država dominantni gospodarski faktor, kao što je slučaj u Hrvatskoj. Međutim, pitanje je kako se taj dohodak raspoređuje, tko ga i gdje ostvaruje. „Što je gospodarski rast bez pravednosti, poštenja, glasa naroda i demokracije?
Rast ne može biti jedini cilj javne politike. Unapređenje blagostanja jedan je od preduvjeta, ali ono samo po sebi nije dostatno za postizanje zajedničkog napretka i bolje kvalitete življenja“, smatra direktorica Svjetske banke. U pravu je. Gospodarski rast, kao objektivni kriterij uspješnosti nekog gospodarstva, sam za sebe nije svrha. Vizija za koju očekujemo da bude ugrađena u hrvatsku strategiju razvoja društvo je prosperiteta, temeljeno na socijalnoj pravednosti i apsolutnoj jednakosti u pristupu javnim uslugama. Održivi dugoročan i uravnotežen gospodarski rast trebao bi biti alat u ostvarenju te vizije. Dok pravomoćno osuđeni bogataši godinama spretno izbjegavaju odsluženje zatvorske kazne, a sudski procesi traju godinama, u uvjetima kad investitori mjesecima čekaju na izdavanje kojekakvih dozvola, od kojih većina služi financiranju prekobrojnog birokratskog aparata, Hrvatska neće biti prosperitetno društvo, već država frustriranih građana.
Ako u projekcije gospodarskog rasta ne budu utkani zadovoljni ljudi, ispunjeni u profesijama kojima se bave, nesputani u svojim kreativnostima i poduzetničkim pothvatima, sretni u sredinama u kojima žive, tada ni razvoj neće biti stabilan i dugoročno održiv, već će se ispuhati završetkom prvog većeg infrastrukturnog projekta. Kod prosperiteta važan je osjećaj jednakosti, a tu je pak ključan osobni imutak građana jer ljudima daje osjećaj sigurnosti i osigurava perspektivu. Prema jednome istraživanju koje je prije nekoliko dana objavio Institut za javne financije, najbogatiji Hrvati koncentrirali su se u Primorju i Gradu Zagrebu, a autori su primijetili izrazite nejednakosti u posjedovanju imovine. Utim regijama više od polovice kućanstava može se svrstati u 40 posto najimućnijih, dok je u istočnoj Hrvatskoj taj udio manji od 20 posto.
Najsiromašnije su općine u Slavoniji, gdje više od 60 posto stanovništva živi u kućanstvima koja su na razini Hrvatske klasificirana među 40 posto kućanstava s najnižom vrijednosti neto imovine. Siromaštvo kojem je izložen prevelik broj građana, geografski koncentriran u jednom dijelu države, izravna je posljedica neujednačenog regionalnog razvoja čije je ishodište pak u tome što država neravnopravno tretira građane. Vlada, prije svega, poreznim sustavom stimulira rentnu ekonomiju, dok istovremeno sankcionira rad. Posebno je zabrinjavajući podatak koji pokazuje da je prosječna vrijednost stana ili kuće u kojoj živi hrvatska obitelj 94 tisuće eura, a da je gotovo polovici vrijednost manja od 66 tisuća eura. Ne treba biti pronicav pa pretpostaviti da ta polovica živi na području istočno od Zagreba. Činjenica da regionalna pripadnost determinira financijsku moć bez obzira na trud, rad, talent, kreativnost i obrazovanje sasvim je dovoljan razlog za rastuću frustraciju kod građana
Čitam i sam ne vjerujem da analiza stanja je peslika onog što već odavno mislim. Dodao bih da Slavonija nije jedini region. U to treba uključiti Baniju i Kordun, Liku, Gorski kotar, Podravinu i Bilogoru. Naravno da se većini nećee svidjeti jer činjenica da Zagreb s užom okolicom i obalno područje Primorja i Dalmacije čini 60 do 70% ukupnog stanovništva HR. Ako smo se borili za teritorijalni integritet HR, borimo se da opstanak ljudi na tom dijelu teritorija koji je zapostavljen dugi niz godina.