Plenkovićeva Vlada već nekoliko godina priprema Nacionalnu razvojnu strategiju (NRS) 2030. godine, prvi takav desetogodišnji strateški dokument u Hrvatskoj, koji bi sljedećih tjedana trebao biti stavljen u javnu raspravu. Izrada strategija za sljedeće desetljeće uobičajena je za članice Europske unije na početku desetljeća te se na takve dokumente naslanjaju svi idući potezi vlade. Glavna savjetnica u izradi prve hrvatske “desetljetke” bila je Svjetska banka. Elisabetta Capannelli, direktorica Svjetske banke za Hrvatsku, prvi put detaljno objašnjava na čemu je radilo stotinjak njihovih konzultanata te što bi Hrvatska morala učiniti da se izvuče iz klopke niskog rasta.
Što nam donosi Strategija, možemo li očekivati pozitivan zaokret u sljedećem desetljeću?
Dopustite mi da za početak objasnim ulogu Svjetske banke u procesu izrade NRS-a. Već dvije i pol godine Svjetska banka (SB) podupire Vladu Republike Hrvatske u izradi njezine prve Nacionalne strategije razvoja, kao i u jačanju kapaciteta hrvatskih vlasti za obavljanje strateškog planiranja. Tijekom tog razdoblja angažirali smo više od stotinu stranih i domaćih suradnika i savjetnika kako bi nam pomogli u intenzivnom radu koji se temeljio na pristupu odozdo prema gore, a predvodilo ga je Ministarstvo regionalnog razvoja. Svjetska banka sastavila je i mnogobrojna izvješća o javnim politikama u područjima od poljoprivrede, prometa i energetike pa sve do pravosuđa, zdravstva, obrazovanja i javne uprave, a sve to bit će ugrađeno ne samo u izradu NRS-a nego i u pripremu sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira EU za razdoblje od 2020. do 2027.
Na temelju tog rada Vlada je sastavila niz strateških dokumenata na koje smo se očitovali u različitim fazama izrade, a u kojima je iznijela svoju razvojnu viziju o tome gdje bi Hrvatska trebala biti za deset godina. NRS, koji još nisam pročitala u konačnoj verziji jer je na hrvatskom jeziku i još nije objavljen, odražava težnje sâme Hrvatske, a Vlada ga je prigrlila kao nešto za što je sâma odgovorna. Na vaše pitanje o tome gdje možemo očekivati Hrvatsku za deset godina, vidim da je NRS očito ambiciozan. I mora biti. Hrvatska se prosjecima EU može približiti brže, ali potrebno je još truda želimo li da ostvari snažniji i uključiviji gospodarski rast. No u tome neće uspjeti ako s javnim politikama iz proteklih deset godina nastavi i u idućem desetljeću. Strategije se pretvaraju u stvarnost tak kad ih se provede, a u provedbi dobrih ideja Hrvatska baš i ne bilježi vrhunski uspjeh. Dakle, ako su Vlada i – što je još važnije – svekoliko društvo istinski predani provedbi važnih reformi, tada se Hrvatska zaista može izvući iz klopke niskog rasta u kojoj se danas nalazi.
Kojim biste reformama dali prednost?
Što se tiče ključnih reformi, dopustite mi da ih spomenem tek nekoliko koje smatram presudnima, premda je moj popis kudikamo dulji od onog o čemu danas ovdje možete pisati: (i) podizanje učinkovitosti hrvatskog pravosuđa. Bolje, brže i suvremenije pravosuđe od ključne je važnosti za unapređenje poslovnog okruženja i jačanje povjerenja u hrvatske javne institucije; (ii) povećanje djelotvornosti javne uprave u Hrvatskoj racionalizacijom administrativnih procesa i smanjivanjem birokracije pozitivno bi se odrazilo i na kvalitetu pružanja javnih usluga i olakšalo poslovanje (to iziskuje opsežnu i brzu digitalizaciju svih javnih usluga); (iii) ulaganje u obrazovanje (treba poboljšati kako kvalitetu obrazovanja tako i ishode učenja te povećati broj nastavnih sati) i promjenu načina stimulacije istraživanja, razvoja i inovacija. Uvjerena sam da Hrvatska u sljedećem desetljeću može ostvariti divovske pomake unatoč dodatnim izazovima nametnutim krizom koju je prouzročio COVID-19, ali u tome će uspjeti samo velikim zaokretom u provedbi javnih politika.
Koje biste savjete stručnjaka Svjetske banke izdvojili kao ključne da bismo do 2030. godine dostigli navodno proklamirani cilj od 80 posto prosječne razvijenosti EU?
Cilj od 80 posto prosjeka EU što se tiče BDP-a po glavi stanovnika zaista je vrlo izazovan, među ostalim i zato što nam još uvijek nisu poznate sve posljedice pandemije za gospodarski razvoj Europe. Razina blagostanja u Hrvatskoj 2030. godine mogla bi biti znatno viša nego što je to danas. Hrvatski BDP po glavi stanovnika u 2019. godini dosegao je 65 posto prosjeka EU, mjerimo li prema standardima kupovne moći. To je pet postotnih bodova više nego u 2015. Trend nakon 2021. godine, kada očekujemo početak oporavka, upućuje na to da bi prosječan životni standard u Hrvatskoj mogao dosegnuti barem 75 posto prosjeka EU. Ali što je gospodarski rast bez pravednosti, poštenja, glasa naroda i demokracije? Rast ne može biti jedini cilj javne politike. Unapređenje blagostanja jedan je od preduvjeta, ali ono samo po sebi nije dostatno za postizanje zajedničkog napretka i bolje kvalitete življenja. Životni uvjeti, mogućnosti za pojedince i obitelji, ravnopravan pristup obrazovanju i zdravstvenim uslugama, osobna sigurnost i mehanizmi socijalne zaštite svi redom snažno utječu na blagostanje. Stoga bi smanjenje trenutačnog udjela građana ugroženih siromaštvom i društvenom isključenošću u ukupnom stanovništvu Hrvatske, koji je u 2019. godini iznosio 23,3 posto, trebalo zauzeti vrlo visoko mjesto na popisu ciljeva Vlade za iduće desetljeće. Na popisu Svjetske banke svakako ga zauzima.
Utjecaj koronaepidemije na svjetsku trgovinu i gospodarstvo je znatan. Vidite li svjetlo na kraju tunela i hoće li COVID-19 donijeti preokret i u strukturi europske ekonomije?
Pandemija bolesti COVID-19 gurnula je svjetsko gospodarstvo u najdublju recesiju u posljednjih osam desetljeća. Prema našim najnovijim predviđanjima (Izvješće o gospodarskom stanju u Europi i središnjoj Aziji: COVID-19 i ljudski kapital, izdanje za jesen 2020.), svjetsko gospodarstvo ove će godine zabilježiti pad od 5,2 posto, što je najdublja recesija od Drugog svjetskog rata. U drugom tromjesečju 2020. proizvodnja u Europi pala je 14 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Najpogođenija gospodarstva bila su ona sa snažno povezanim trgovinskim tokovima i opskrbnim lancima te ona izrazito ovisna o turizmu i uslugama koje počivaju na osobnom kontaktu. Neizvjesnost oko dinamike gospodarskog oporavka i dalje je prisutna. Povratak na put gospodarskog rasta očekujemo u 2021., a veliki paketi poticaja, među kojima su sredstva EU i nedavno odobreni plan gospodarskog oporavka EU, osigurat će daljnju potporu zemljama EU, ali ne očekuje se da će proizvodnja u Europi svoju pretkriznu razinu doseći prije 2022. godine, a u nekim slučajevima možda čak i kasnije.
Svjetska banka jedna je od najbolje upućenih međunarodnih institucija u domaće prilike, a vi osobno kod nas ste tri godine. Gdje to Hrvatska toliko griješi u odnosu na druge tranzicijske zemlje?
Usporedimo li je s drugim tranzicijskim gospodarstvima, jasno je da je Hrvatska prošla kroz rat i u Europsku uniju ušla razmjerno kasno. No nakon sedam godina članstva Hrvatske u EU i s obzirom na njezin zemljopisni položaj i golemo prirodno bogatstvo, nema razloga zbog kojeg bismo i dalje morali razmišljati o problemima prošlosti umjesto da se priključimo ligi najboljih tranzicijskih gospodarstava. Prilike treba iskoristiti bez oklijevanja. Digitalni i zeleni plan Hrvatskoj nudi izvanredne mogućnosti za dovršenje tranzicije, a na raspolaganju joj je i dosad neviđeni iznos sredstava potpore. Hrvatska treba odrediti prioritete među onim što želi postići i usredotočiti se na provedbu. Treba promicati razvoj svog privatnog sektora, okrenuti se zapošljavanju mladih i žena te smanjiti administrativno opterećenje koje guši inicijative privatnog sektora i izravna strana ulaganja. A svoju infrastrukturu trebala bi modernizirati ulaganjem javnih sredstava u ključne, transformativne investicijske projekte umjesto da sredstva raspršuje na mnogo inicijativa ili da održava neučinkovita poduzeća u nastojanju da osigura politički konsenzus. No da bi se to ostvarilo, ključno je unaprijediti kvalitetu, učinkovitost i transparentnost javnog sektora. Valja se pozabaviti i odsutnošću stručne, okretne i motivirane državne službe koja vlada odgovarajućim vještinama strateškog planiranja upravljanjem sredstvima EU i sektorskim znanjima, kao i prevelikom ulogom države u gospodarstvu.
Hoćemo li imati dovoljno projekata i znanja da bismo iskoristili europska sredstva koja se nude u sklopu redovitih i novih programa? Vidite li manjak projekata kao potencijalni problem?
Hrvatska na raspolaganju ima nikad veći iznos bespovratnih sredstava EU, među kojima su i ona iz novog instrumenta Next Generation EU, zamišljenog radi ublažavanja posljedica krize izazvane bolešću COVID-19. Mada se Hrvatskoj time pruža povijesna prilika za gradnju otpornijeg gospodarstva, priprema i provedba potpore EU za razdoblje nakon 2020. godine bit će krajnje izazovna, a Hrvatska na taj izazov još nije spremna odgovoriti. Uz vođenje računa o ciljevima EU u pogledu olakšavanja zelene i digitalne tranzicije, hrvatske bi se vlasti trebale pobrinuti i za to da korištenje sredstava iz svih instrumenata EU bude svrsishodno i učinkovito te da javna ulaganja, kao što sam već napomenula, budu bolje prioritizirana i manje ispolitizirana. Što se tiče isplata sredstava u razdoblju od 2014. do 2020. godine, Hrvatska je i dalje među najneuspješnijima u EU. Jedan od razloga za to kašnjenje je i složeni sustav upravljanja i nadzora koji se trenutačno primjenjuje kad je riječ o potrošnji sredstava EU. Pouke izvučene iz tekućeg financijskog razdoblja trebale bi potaknuti vlasti da hitno racionaliziraju i pojednostave sve postupke i smanje administrativno opterećenje korisnika sredstava EU, uz daljnje stručno osposobljavanje ljudi koji rade u tom sustavu i pripremu usmjerenijeg, žustrijeg i bolje prioritiziranog programskog razdoblja. Ako se ne riješe neki od uzroka otežane apsorpcije, puko osmišljavanje savršenog novog plana i programa korištenja EUovih i domaćih sredstava neće biti dovoljno.
Ah eto, opet isto. Po koji put se ponavljaju iste stvari, detektira se isti uzrok problema, no do sada se na tome ne radi ništa... Državne i javne službe su osnovni problem radi kojeg ne možemo napredovati, radi kojeg zaostajemo sve više za EU. I što se radi? Te strukture i dalje rastu, a primanja u tim strukturama su sve veća i razlika prema privatnom sektoru je sve veća... Drugim riječima, oni koji troše dobiju više od onih koji stvaraju, odnosno u Hrvatskoj se puno bolje živi od "stečenih prava" nego od rada i rezultata... Ne treba niti govoriti da je javni sektor i izvor kompletne korupcije, da pogubno djeluje i na društvo i demokraciju. Izokrenute vrijednosti jedan su od glavnih uzroka egzodusa mladih i stručnih... Ono što zabrinjava jest da ne postoji niti najmanja naznaka da se to želi promijeniti, ne vidi se niti u politici, niti u tim javnim strukturama, u krajnjem slučaju, čak niti među sindikatima. I dalje se gleda kako povećati prava i osnove prihoda javnih službenika, sve više se odmičući od rada, znanja, struke i rezultata. Čak se rodbina unijela u kolektivne ugovore, tako da se javna služba zapravo nasljeđuje... Evo, politika čak nije u stanju ukinuti ili smanjiti parafiskalne namete, samo im raste broj. Porezi navodno padaju, a troškovi poslovanja sve veći i veći, ne gledajući plaće... Zar netko stvarno vjeruje da će se nešto promijeniti?