Jezični i »jezični« problemi i »problemi« s hrvatskim novcem? O, da, bilo je koječega...
Hrvatski je dinar u optjecaj dalo ministarstvo financija 23. prosinca 1991., a kunu je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. uvela Narodna banka Hrvatske. U unutarnjem je prometu oznaka bila K, no to je, s ne baš jasnim objašnjenjem, promijenjeno u kn. Po organizaciji za standarde ISO, za međunarodni promet oznaka je HRK. U Sjedinjenim Državama piše se vlastita oznaka $, u Velikoj Britaniji to je £, za euro oznaka je €. Jedan znak, kao K za kunu i do 1920. za krunu. Danas se za većinu unutarnjega plaćanja piše pogrešno HRK, a ono što se prije nazivalo domaćim ili unutarnjim plaćanjem, danas je na uplatnicama »Nalog za nacionalna plaćanja«, s pridjevom nacionalni koji nam danas znači svašta i ništa.
Prigovor je bio i zbog naziva kuna, zbog toga što je tako bilo i u vrijeme NDH. Pretpovijest i povijest toga naziva ide od XII. stoljeća (i od prije). Banovina Hrvatska imala je plan za kunu, vrijednosti kao dinar Kraljevine Jugoslavije. Nestankom kraljevine, 1941. Nezavisna Država Hrvatska koristi se dinarom i ubrzo uvodi kunu, kojom se služi i partizanska vlast Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske (vlade partizanske Hrvatske). U novoj Hrvatskoj, između predloženih krune i kune, izabrana je kuna.
Jedan lektor i dva sveučilišna profesora pokrenuli su 1994. hajku protiv naziva mrki medvjed na kovanici od pet kuna, s »argumentima« da pridjev mrk u srpskom jeziku znači smeđ i da je engleski naziv brown bear (i? engl. brown bread nama je crni kruh). Znanstveni naziv mrki medvjed imamo barem od 1865., a pridjev mrk tiče se tamne, zagasite boje, za što se lako može naći više od stotinu primjera (tako i mrkosmeđ, mrkocrn, mrkosiv...); značenje »namrgođen« mlađe je. Naziv mrki medvjed i latinski Ursus arctos imamo na kovanici 5 K, no na mnogo su mjesta jezični »pravovjerci« i samozvani »poznavatelji« srpskoga jezika promijenili naziv u smeđi medvjed.
Treći je ondanji »prigovor« bio da je riječ dvjesta na novčanici od 200 K pogrešna. Na sve se te prigovore onda odgovorilo u glasilima, i sve je objašnjeno i u knjižici Kune i lipe Dalibora Brozovića, iz 1994. Svi važniji podatci dostupni su na mrežnim stranicama Hrvatske narodne banke, www.hnb.hr. Malo-malo pa se neki od prigovora ponavljaju — lakše danas, s internetom, nego u prvoj polovici devedesetih godina.
I tako se pojavio »problem« s riječju dvjesta. Na portalu bujicarijeci.com 23. srpnja 2012. Dejana Šćuric daje zanimljive podatke o praslavenskim oblicima od kojih su nastali naši. Tvrdi da je riječ dvjesta zastarjela »i da govornici više uopće ne znaju da ona postoji« (?), i isto to i za riječ trista. Zalaže se za oblik dvjesto, tristo, četiristo i dvije/tri/četiri stotine — no pogrešno zaključuje da dvjesta ne može jer nema oblika dvjestagodišnji, a nije primijetila da se radi o tvorbi riječi sa spojnikom -o-: dvjest-o-godišnji, jedn-o-godišnji, dv-o-kratni, tr-o-katni, prv-o-stolnica, vod-o-vod, zakon-o-davac, nov-o-gradnja, zl-o-volja, sam-o-obrana itd.
Koncem godine 2017. proširili su se po raznim novinskim i inim portalima reciklirani i dopunjeni »prigovori«, kao neke »vijesti«, i s pozivanjem na bujicurijeci. Kao — ne valja riječ dvjesta, pa bi se mogla povući novčanica i Osječani bi mogli ostati bez nje, da jezikoslovci (bez imena!) smatraju da treba maknuti to dvjesta...
Neimenovani »jezikoslovac« na kojega se na nekoliko mjesta »pozivalo« jedan je od mnogih sudionika u raspravi za pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i taj čovjek nije jezikoslovac, prije izgleda da se šalio: predložio je da se riječ gospodičić, sestrična i ćebavdžija zamijene riječima »gospodinčić«, »sestričina« i »čevabdžija«, i ne razumije da je u sklopu tisuću kuna, na novčanici, upotrijebljen akuzativ mjere (usp. Tisuću i jedna noć), kakav je zapravo i na novčanicama pet kuna, deset kuna...
U nekim se »vijestima« taj »jezikoslovac« pretvorio u jezikoslovce, u nekima je nazvan lektorom... U televizijskom prilogu glasno je bilo »mišljenje« jednoga neznalačkoga prolaznika: »To nije hrvatski.« Upitana profesorica hrvatskoga tvrdi, po reporteru, da je dvjesta »arhaizam ili zastarjelica, koja se već dugo ne koristi«, i ona veli da zbog sto moramo imati dvjesto.
Za jedne se »vijesti« pitalo IHJJ i izv.prof.dr. Marka Alerića, s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, i oni su objasnili što treba — da dvjesta nije pogrešno.
Prigovaratelji ne znaju za ikavske oblike dvista, trista — sreću se u mnogim narodnim govorima. Oblike dvjesta i trista imaju mnogi hrvatski književnici i drugi pisatelji. Ako neki neznalci misle da je oblik dvjesta pogrešan i da bi zbog toga Osječani mogli »izgubiti« novčanicu (!?), onda bi se po istoj prevrnutoj »logici« moglo reći da može biti ili samo Osijek—»Osiječanin« ili samo »Osjek«—Osječanin. Oni koji tvrde da dvjesta i trista ne pripadaju hrvatskomu jeziku — neka se odreknu onih koji su pisali te dvjesta i trista, na primjer Ranka Marinkovića, Dragutina Tadijanovića, Petra Preradovića i desetaka drugih književnika, i neka se odreknu hrvatske Biblije — i one Kršćanske sadašnjosti od 1968. i Jeruzalemske, s prijevodom Novoga zavjeta Bonaventure Dude i Jerka Fućaka.
Dajte-najte, kak meni saki put negdo najde palamudit kak se pravilno veli ovak il onak....poanta priče je u tom kaj se naši vrli jezikoslovci nemreju dogovorit oko književnog (službenog) jezika. Zato mamo kolko ono službenih pravopisov? Običan puk se bu razmel i ovak il onak !!!