Sport i zdravlje
Sport i šport, zdravlje i zdravstvo teme su (ima ih još) o kojima vrlo ozbiljno i žustro raspravljaju jezikoslovci i običan puk, pa se i ja priključujem.
Osnovni alat moga posla bio je govor. Čini mi se da sam uvijek govorio, a i sada govorim, lijepim hrvatskim jezikom, ali nikada nisam ustrajao ili inzistirao na isticanju riječi kao što su koštovnik, vremenik, lučba, predstojnjača...
U svezi toga – da, u svezi – Tomislav Ladan govorio je za televiziju – dalekovidnica. Jest, ali uvijek je to bilo blago ironiziranje. (Ja bih prije kazao kratkovidnica).
Galerija: Ovo je kuća B – u Hong Kongu su je proglasili najboljom na svijetu
Navode se ovih dana i druge riječi koje nisu zaživjele. Međutim, nitko se nije sjetio riječi koju je obožavao i, rekao bih, forsirao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman: Pripetavanje je alkarska riječ. Dr. Tuđman, koji je volio igrati tenis, nastojao je da pripetavanje zamijeni “taj brejk” u tenisu.
Sportski novinar i komentator Mićo Dušanović, koji se razumije u tenis i koji je stalno prenosio natjecanja najvećih tenisača svijeta, nikako nije mogao prihvatiti taj termin. Ali neki su, ne iz uvjerenja, već zbog straha, dodvorništva i sličnoga, govorili: glasovanje, zrakomlat i tako dalje.
Moja je supruga, kada je kao djevojka iz Osijeka došla na studij u Zagreb sedamdesetih godina, željela govoriti “čistim” hrvatskim, pa je sve riječi u kojima je bilo slovo E pretvarala u IJE.
Evo nekoliko primjera kako je govorila: Diječak se pijenje stijepenicama. Idem u mjesnicu po mijeso. Kosa mi lijeti.
A onda, dvadeset godina poslije, devedesetih, jedan je pjevač, za svaku sigurnost, pjesmu “Adio, bella” pjevao “Adio, bijela”.
Manje šank, više krevet
Jednom, prije ohohooo godina, jedna mi je slušateljica napisala: “Nada je znak vjere, osmijeh je znak sreće, poljubac je znak ljubavi, a imati mene za curu je znak dobrog ukusa.”.
Bio sam malo prepotentan, zapravo, sada vidim, bio sam glup, pa nisam odgovorio. Onda sam nakon nekoliko dana dobio ovu poruku na telefonskoj sekretarici. Tada još nije bilo SMS-a. Ta ista osoba mi je rekla:
– Bog je stvorio Sunce, toplo i sjajno. Pa Mjesec, onda je stvorio more, duboko i čisto. Pa na kraju tebe jer je morao napraviti neku budalu.
Kada me u televizijskoj emisiji “Nedjeljom u dva” Aleksandar Stanković pitao bih li nešto mijenjao u životu, odgovorio sam:
– Manje bih bio na šankovima, a više u krevetima.
Alija Sirotanović
Kad čovjek ode u mirovinu, čeprka po nekim starim stvarima. Sačuvao sam koješta: neke stare tramvajske karte, račune iz dućana, iz kemijske čistionice, garancije za kućanske aparate (kojih nema već desetljećima, ali tu su garancije), stare štedne knjižice banaka kojih također nema, ali nema ništa ni na tim knjižicama, itd. Sačuvao sam i neke novčanice, inozemne, a neke i iz bivše SFRJ.
Evo jedne novčanice s Alijinim likom.
Alija Sirotanović bio je rudar iz Trtorića kod Breze u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Bio je heroj socijalističkog rada i srušio je svjetski rekord u kopanju ugljena. Poslije Drugog svjetskog rata, u zemljama socijalizma, na inicijativu SSSR-a, pokrenute su akcije obaranja rekorda u proizvodnji nečega... Kopanju ugljena, građenju kuća, košenju trave i sl. Prvi je to u SSSR-u radio Aleksej Stahanov, pa su njegovi sljedbenici nazvani stahanovci.
Alija Sirotanović oborio je rekord Stahanova jer je u jednoj smjeni iskopao 17 tona ugljena.
U njegovoj biografiji pronašao sam ovu rečenicu: “Alija je cijeli radni staž proveo u istom statusu, rudar-brigadir, otišao je u mirovinu sredinom sedamdesetih. Iako su u to vrijeme rudarske plaće bile znatno veće od radničkih, mirovina mu je bila skromna. Nuđen mu je novi stan u Brezi, no on ga je odbio i zatražio da bude ponuđen onima koji nemaju svoj smještaj. Slična je priča bila i kad mu je Tito na jednom primanju nudio auto po želji, pa se Alija odlučio za fiću.
Andrzej Wajda, čuveni poljski redatelj, snimio je antologijski film o tome pod nazivom “Čovjek od mramora”.
Pjesma “Zabranjenog pušenja” inspirirana je likom Alije Sirotanovića.
Domovina naša je rodila
Hiljade i hiljade junaka
Jedan od tih delija
To je moj komšija Avdija.
Nije bio on niti bombaš
Nije bio on niti sportista
Sve što je imao od oružja
To su srce, ruke i lopata.
Sutra idem u Remetinec! – veli mi kolega.
– A zbog čega ti? Što si pronevjerio, jesi li nekoga ubio? – čudim se.
– Moji kumovi žive u Remetincu, pa idem na njihovu godišnjicu braka.
I to je sasvim normalno, ali ljudski mozak radi drukčije. Remetinec je jedan dio Zagreba, kao što su to Dubrava, Trnsko, Volovčica, Trnje... Međutim, čim se spomene Remetinec, automatski pomislimo (mi, ili ako hoćete ja) na prevarante, lopove, ubojice, političke i privredne kriminalce... Uostalom, kada ste pročitali u novinama, vidjeli na televiziji ili čuli na radiju vijest da je u Remetincu otvorena neka nova trgovina, da se održava književna večer, kazališna predstava i slično. Remetinec – to je istražni zatvor. Remetinec – to je tamo gdje su lopovi. Tako se zalijepi etiketa i ostane zauvijek.
Slično je bilo i s Vrapčem. Ondje je bila i sada je psihijatrijska bolnica. Koliko smo puta čuli, a možda i izgovorili rečenice: “Ti si za Vrapče”, “Treba te strpati u Vrapče”... Ta je bolnica obojena u žutu boju, pa se govorilo: “S tobom nešto nije u redu, završit ćeš u žutoj kući”. Žuta kuća postala je sinonim za, kolokvijalno rečeno, ludnicu.
Rado se sjećam, ne te žute kuće, već “Žute podmornice”. “Žuta podmornica” bio je diskoklub u Dubrovniku. Bila je to prava podmornica. Vlasnika pok. Pere Miljkovića kojega su mnogi zvali Limunada.
Usput rečeno, Pero Miljković napravio je kip, fontanu (dakle, prije dugogodišnjeg gradonačelnika Zagreba Milana Bandića) koja je izložena u Dubrovniku, a predstavlja ženu koja čuči, u prirodnoj pozi, radeći ono što sve žene, a i neki muškarci, rade. U ovoj skulpturi “Lady pi-pi” prepoznaje se Limunadina postumna erotska šala.
Ali tako olako zalijepe se etikete i ljudima. Čak ako su i istinite, nije baš lijepo. A u pravilu su izmišljotine.
“Čuvaj ga se, on je udbaš”, nekada se šuškalo o nekim osobama. “Čuo sam da je on mason!”. “Peder je, kažem ti!” (tada su pederi još bili u ormarima). “Hadezeovac je, esdepeovac je…”
Peri Miladinu, ugostitelju na vrhu Schlosserovih stuba na Šalati, prišivena je etiketa da je ustaša, pa je onda dobio i stalni nadimak – Pero Ustaša. Ali o Peri više možete pročitati u knjizi mojega kolege Miroslava Lilića.
Pero Miladin napisao je i predgovor Lilićevoj knjizi. Nažalost, “ustaša” koji nas je tako dobro hranio, otišao je na onaj svijet. Slava mu!
Pogledajte i video: Ovako će izgledati novi zagrebački rotor
a poanta priče je?!