Prije dvadesetak godina mogao si u gluho doba noći propješati od
Maksimira do Črnomerca a da se ništa ne dogodi, da mirno
prođeš kroz mirni grad. Desetak godina kasnije moglo se istu rutu
prijeći, ne osobito mirno, ali da se ipak ništa ozbiljno ne dogodi.
Danas se tu udaljenost noću najvjerojatnije ne bi moglo prijeći, a da
se nešto ozbiljno ne dogodi. U samo dvadesetak godina glavni je grad
Hrvatske postao opasnim gradom.
Kada je Jura Stublić, dok je Zagreb još bio mirnim gradom, pjevao svoj
„Chickago“, mnogi su tu pjesmu doživljavali kao primjerenu „šljagu“
tadašnjoj vlasti. Poruka - „vrati kuću i tri stana“, shvaćala se kao
poruka pohlepnim glavonjama iz vlasti. Malo je tko u to vrijeme mogao
Zagreb zamisliti kao grad čikaških prizora. Danas su takvi prizori
postali gotovo dio zagrebačke svakodnevice. Scene poput onih kakve smo
viđali samo u američkim filmovima vide se povremenoi i u drugim
hrvatskim gradovima, no Zagreb je u tome postao paradigma, kao nekad
Chickago.
Zagreb već dugo nije sigurni grad. Ne samo zbog toga , nego i ršto je
postao velik, što se od rata gotovo udvostručio. Nego i zbog rata. S
ratom je u Zagreb i u druge gradove došlo ne samo oružje, nego i „ratna
ekonomija“ i „žestoki momci“. U nekada mirni grad rat i
globalizacija donijeli su neke „nove trendove“, sve češće gradske ulice
pretvarajući u „vatrene ulice“.
Grad je postao velikim, prerastao je Samoga sebe. A još je
Honore De Balzac pisao da veliki gradovi rađaju okrutne ljude. Ubojstvo
Ivane Hodak nije po toj okrutnosti ni novo ni egzemplarno. No njezina
su nedužnost i obiteljsko porijeklo izazvali javno ogorčenje. Poslije
umorstva te mlade djevojke u Zagrebu i u Hrvatskoj više ništa ne bi
smjelo biti isto.
Dok su u obračunima ubijani „žestoki momci“ iz istoga društvenog
miljea, hrvatsko je društvo postajalo sve nesigurnijim, ali je nasilje
još nekako moglo podnositi. Poslije ubojstva Ivane Hodak, izgleda da je
društvo došlo do ruba svoga strpljenja. Nakon ovog svirepog ubojstva
pitanje – Tko vlada Hrvatskom?, postalo je sasvim legitimno. Ono je
postavljano i ranije, ali danas ono više nije nimalo retoričko.
Sve donedavno Zagreb je po tvrđenju vlasti bio „siguran
grad“. U Hrvatskoj se pak, po sličnim tvrdnjama, „policija uspješno
obračunava s organiziranim kriminalom“. Pa su kao prilozi toj tvrdnji
nizana javna uprizorenja „Maestra“, akcije „Dr. Šimić“, „Gruntovnice“,
i naposljetku, „Indexa“. No, javnosti nijedna akcija nije bila dovoljno
uvjerljiva. Mahom ih se doživljavalo ili kao paradu politike, kao
političarski igrokaz za puk, ili pak kao manjak policijske
samostalnosti, kao policijski „ograničeni suverenitet“. Pučka bi se
ocjena svega toga miogla svesti na rečenicu: krnji policijski
suverenitet za novi političarski publicitet. Da s političarskom hvalom
nešto ne štima, vidjelo se i mimo njihove volje.
Unatoč tome što političari realnost tretiraju solipcistički, kao svoju
„volju i predodžbu“, več se i po nekim „znakovima pored puta“ moglo
vidjeti da i u tumačenju realnosti i u samoj realnosti nešto ne štima.
U samo nekolkiko mjeseci promijenjena su tri šefa zagrebačke policije!
Što bi se to činilo ako je „sve pod kmoitrolom“, ako je Zagreb „siguran
grad“? Odluka premijera Ive Sanadera da poslije brutalno drskog
ubojstva Ivane Hodak, smjeni ministricu pravosuđa, Anu Lovrin, ministra
unutrašnjih poslova, Berislava Rončevića i šefa policije, Marijana
Benka, pokazala je da zapravo možda više ništa nije pod
kontrolom.
Premijerova trostruka zamjena, uvođenje u Vladu Ivana Šimonovića i
Tomislava Karamarka, odnosno Vladimira Fabera, umjesto troje, sve
donedavno branjenih, vjerojatno je znak da se više nema kuda. Umjesto
„jednostranačke vlade“, premijer se odlučio za „vladu eksperata“. Je li
to bila „fatalna mogućnost uzbora“? Smjenjeni nisu promijenili „zakon
džungle“, nisu suzbili „džunglu na asfaltu“. Ne učinile li to i ovi
koji su ih zamijenili Zagreb bi mogao biti drugi Chickago, a džungla bi
mogla progutati Hrvatsku.
