Edo Kos može se u biti smatrati iznimno sretnim čovjekom. Preživio je dva atentata i prošao fizički posve neozlijeđen. “Bog je očito htio da ostanem živ”, reći će sam. Ubojstvo tog bivšeg porečkog dogradonačelnika i aktualnog šefa Hrvatskih cesta iz kvote IDS-a prvi put 2006. godine i drugi 2010. naručio je porečki ugostitelj Sefedin Bilali. I to zbog terase na porečkoj rivi koju je htio kupiti u sklopu Gradske kavane od turističke tvrtke Rivijera Poreč , što Grad Poreč nije dopustio jer je riva javno dobro. Nafilan pogrešnim informacijama, kako će reći Kos, glavnog krivca za spor s terasom Bilali je vidio u – Kosu. Nepravomoćna presuda Bilaliju i dvojici atentatora – Miroslavu Đuriću i Nikici Ćuriću donesena je krajem siječnja, a za pokušaj ubojstva Ede Kosa dobili su ukupno 31,5 godina.
Gospodine Kos, preživjeli ste dva atentana, ali zapravo su vas više puta planirali ubiti. Koliko?
Pet puta. Dva atentata i tri puta me treće optuženi Nikica Ćurić čekao ispred kuće, ali iz nekih razloga nije uspio pucati. Jednom me čekao ispred kuće po kiši, pa mu je dosadilo kisnuti. Da sam tada ipak ranije došao možda bi ga ulovila luna i možda bi ipak pucao u mene.
Prvi su vam put postavili bombu pod auto, a drugi je put Ćurić pucao u vas pred kućom?
Dakle, 19. listopada 2006. godine poslije pola noći krenuo sam iz svog ureda. Pošao sam prema automobilu, opušten nakon što sam cijeli dan radio. Kad sam došao na tri-četiri metra od svog golfa odjednom strašna detonacija i auto leti u zrak. Motor automobila odletio je na krov obližnjeg objekta, sve se razletjelo, a ja sam prošao bez ijedne ogrebotine! Od šoka, pojurio sam niz ulicu, naletio na svoje dobre prijatelje koji su pozvali policiju i pričekali je sa mnom. Isti čas pokrenuta je istraga. Pokazalo se - bomba je bila postavljena ispod mog automobila, a nakon sat vremena na tunelu Učka zaustavljen je gospodin Đurić zvan Bombaš. Ispostavilo se da je on bombu aktivirao mobitelom, ali pogriješio je u procjeni i aktivirao ju je samo koju sekundu prerano. Ipak nisam bio sasvim blizu auta, i zato sam prošao neozlijeđen.
To mu je nadimak, Bombaš?
Da, da. Pa on je na sudu kada je sutkinja pitala “kako se zovete” rekao “ja sam Miro Đurić, a nadimak mi je Bombaš”. Vjerojatno je time želio reći da mu je to profesija.
Kako to da su ga odmah zaustavili na Učki?
Taj dan kad se dogodio atentat blokirali su cijelu Istru, a svi koji izlaze iz Istre u principu idu ili preko graničnog prijelaza ili kroz Učku. Uglavnom, njega su nešto poslije 1 sat zaustavili na Učki i priveli ga. Bio je neko vrijeme na ispitivanju u policiji u Pazinu. Priveden je jer je imao kriminalnu prošlost, a sat vremena nakon atentata, koliko treba od Poreča do Učke, on je baš pred tunelom, u dosjeu se vodi kao Miro Đurić Bombaš, a meni je bila postavljena bomba, dakle bilo je indicija. Ali policija tada nije imala dokaza protiv njega. On je i na ispitivanju, kao i kasnije na suđenju, sve nijekao. Istragom je tada ustanovljeno da bi mogla biti dva motiva za moje ubojstvo, jedan je bio terasa gospodina Bilalija, a drugi zemljište Facinka. Vrlo brzo je taj drugi motiv otpao, a kao glavni je istaknut problem terase. Čvrstih dokaza nije bilo, a ja sam polako kako je vrijeme prolazilo počeo zaboravljati na atentat dok 2009. godine nisam dobio jedan poziv. Zvao me, kako se poslije ustanovilo, gospodin Đurić Bombaš i ponudio informacije o naručitelju mog ubojstva za novac.
Koliko mu je Bilali trebao platiti za vašu glavu?
U telefonskim razgovorima koje sam vodio s gospodinom Đurićem spominjao se iznos veći od milijun kuna. Taj poziv sam prijavio policiji, a kad je zvao predstavio se kao prijatelj Drago. Tada me zvao s dva različita broja koje sam u mobitel spremio pod “bomba1” i “bomba2”. Policija nije uspjela vezano za taj poziv puno napraviti, pa sam i to počeo polako zaboravljati i nastavio normalno živjeti dok me 2010. godine nisu ponovno pokušali ubiti.
Vratit ćemo se na drugi atentat, ali kako ste nakon prvog normalno živjeli? Niste li pogledavali ispod auta, bili u strahu?
Ta slika eksplozije automobila, a kasnije i pištolja uperenog u mene i pucnja, nikada mi neće izaći iz glave. Nastojim sve to potisnuti jer kad bih se stalno na to vraćao i o tome mislio, završio bih u ludnici. Sigurno da nije bilo ugodno, detonacija je bila golema, komadi automobila letjeli su na sve strane... Prvih mjesec dana sigurno sam gledao ispod auta i tražio bombu, a zapravo prvih 15 dana nisam se ni vozio svojim autom nego su me vozili prijatelji.
Nakon pokušaja atentata pripisvalo vam se da se s vama obračunava građevinska mafija, ljubomorni muževi...?
Ma, svašta, od Ivića Pašalića i njegove građevinske mafije nadalje, trebalo bi izvući što se sve u medijima pisalo. To me najviše boljelo, pogotovo jer su moja djeca trpjela, njih su prijatelji gledali na način da je njihov tata kriminalac.
Vratimo se na drugi pokušaj ubojstva? Sada Đurić Bombaš angažira Ćurića?
Kako je Đurić bio neuspješan, a policija ga je uhvatila na Učki, po Ćurićevom iskazu Đurić se više nije usudio pokušati me ubiti pa je angažirao Ćurića. Ćurić je na sudu rekao da je s Đurićem došao u Poreč, on mu je pokazao moju kuću, opisao mu je moj automobil, ali nije zapravo znao tko sam ja, nije znao moje ime. Njemu je tek rečeno “trebaš ohladiti jednog u Poreču”, tako je izjavio. U više je navrata dolazio pred moju kuću, slučajno se dogodilo da ja ili ne bih došao kući ili je padala kiša ili nešto treće, tako je dolazio tri puta i četvrti je pucao. E, taj put sam se vratio iz Zagreba, otišao u Funtanu na večeru kod mog prijatelja, baš sam bio umoran jer sam cijeli dan bio na sastanku u Zagrebu i u 21.15 sjeo sam u auto i otišao prema kući. Kad sam izišao iz auta uzeo sam torbu s laptopom i kada sam krenuo prema vratima, između garaže i kuće, vidio sam siluetu muškarca koji mi se približava. Kako je išao prema meni tako je podignuo pištolj, shvatio sam da me hoće ubiti. Počeo sam se derati, pretvorio sam se u životinju i krenuo sam prema njemu, na udaljenosti od tri do četiri metra ispalio je metak, koji me nasreću nije pogodio. Tada sam ga udario torbom koju sam imao u ruci, pištolj mu je ispao, a i on se okliznuo i pao. Ipak, uspio mi je pobjeći iako sam za njim trčao stotinjak metara. Nakon toga dobio sam policijsku zaštitu i do 25. kolovoza 2011. dvoje policajaca čuvalo me 24 sata.
Cijelo to vrijeme vi u gradu srećete Bilalija, naručitelja vaših ubojstava?
Da, mi se rukujemo, susrećemo, razgovaramo. Ja sam se ponašao kao da ništa ne znam.
Kako ih je policija uhapsila na kraju?
Prvo su uhvatili Đurića u Rijeci, nakon što me drugi put zvao i ucjenjivao “vidite, ja sam vam govorio i da ste me poslušali i da sam vam ja dao informacije ne bi vas i drugi put pokušali ubiti. Samo da znate sprema vam se i treći atentat, ali sada će biti angažirani profesionalni ubojice i treći put ste sigurno gotovi. Zato vam preporučam da mi date 15.000 eura i da to riješimo”. Nakon tog poziva policija je tobože dogovorila predaju novca u hotelu Bonavia u Rijeci i tada su ga uhapsili.
Ćurić je dobio 1,6 godina jer je dragovoljno odustao od ubojstva?
On je na sudu izjavio da me nije imao srca ubiti.
Kakav je osjećaj nakon nepravomoćne presude Bilaliju, Đuriću i Ćuriću, dobili su zajedno 31,5 godina zatvora? Osjećate li se sigurno?
Da. Razlog zašto sam došao u Zagreb za predsjednika uprave Hrvatskih cesta bio je da se maknem iz Poreča dok ne završi suđenje. Jer biti u malom gradu i biti svjestan da se samo o tebi priča nisam više imao živaca trpjeti. Bilalija su punili dezinformacijama protiv mene i on je stvorio sliku da sam ja kriv za njegove probleme s terasom. Porečki je imam, budući da je znao u kakvoj sam situaciji, jedan dan došao u gradsku upravu i prenio da gospodin Bilali dobiva informacije da sam ja glavni krivac što on ne može u najam dobiti tu terasu na porečkoj rivi. Tada sam ga kao prijatelja zamolio neka ide kod gospodina Bilalija i pita ga tko ga pumpa krivim infirmacijama. Idući dan došao je s informacijom da je to Josip Pino Maras, bivši gradonačelnik Poreča. Ali kad je imam bio pozvan na suđenje to je demantirao, što smatram nekorektnim. Kao vjerski velikodostojnik nije smio govoriti neistinu na sudu. Nakon toga išao sam kod muftije zagrebačkog prof.dr. Aziza ef.Hasanovića i rekao sam mu da je imam lagao.
Zašto je Maras pumpao Bilalija?
Razlog je mogao biti samo političke naravi jer IDS nije ponovno kandidirao Marasa za gradonačelnika Poreča na izborima 2005. godine, nego je kandidat bio gospodin Edi Štifanić. Maras je i izbačen iz IDS-a, a ja sam u to vrijeme bio šef porečkog IDS-a pa me htio prikazati kao tobožnjeg moćnika koji sam odlučuje o svemu, što nije bilo točno.
Zar je Bilali mislio da će vas smaknuti i dobiti nazad terasu, apsurdno?
Ne, on se očito vodio time da sam ja uništio njegov posao. A istina je bila suprotna, što se tiče terase ja sam se zalagao da je Bilali 2009. godine dobije u najam, ne u vlasništvo. Ali do toga nije došlo.
Imate li potrebu razgovarati s Bilalijem?
Osjećam potrebu s njim opet razgovarati kao što sam u više navrata s njim razgovarao i pokušavao mu objasniti zašto sam se zalagao da terasu, odnosno gradsku rivu ne može kupiti privatnik nego da riva mora biti gradska. Želio bih ga i pitati zašto je stvorio krivu sliku o meni temeljem, po meni, krivih informacija. Time bih stavio točku na i na ovaj ružni dio priče u mom životu.
>>Atentatori na Kosa nepravomoćno osuđeni na 31,5 godina zatvora
>>Bilali naručio ubojstva zbog zarade koju je izgubio
