S omladinom nešto u Hrvatskoj ne ide po dobru kad ne silazi s blagoglagoljivih usta politike, kad ne prestaje biti kurentna roba medija i kad nastavlja biti obožavani predmet svih razgovaranja i ogovaranja u društvu. Kad mladi kašlju, društvo je bolesno, a ni država nije zdrava. Drama iseljavanja hrvatskoga podmlatka već se približila tragediji jedne druge socijalne skupine od koje je država već davno digla ruke. Ako u jednoj osobi nisu ujedinjeni, kao u nerealnoj pjesničkoj verziji, i stari i mladi, onda se dvije izbočene generacija Hrvata nalaze u podjednako pesimističnoj situaciji. Umirovljenici od ostatka života mogu očekivati borbu za golo preživljavanje u zemlji koja je dopustila da produktivno stanovništvo bude tek nešto brojnije od neproduktivnog, izdržavanog dijela društva; s mirovinom za koju statistika hladno kaže da je (prosječno) najniža među članicama Europske unije, a bliža trećini nego polovici prosječne hrvatske plaće, ni lutrija, da svaki dan dijeli stotine jackpota, ne može trajno i bitno popraviti položaj građana s društvene margine.
Za hrvatske umirovljenike stvarno vrijedi ona bolna izreka: „Smrt je gadna, ali gadan je i život.“ Živjeli su u krivo vrijeme malih plaća i na pogrešnome mjestu „rata koji se nije mogao izbjeći“. Na drugoj strani socijalne krize, „naraštaj u odrastanju“ sve više počinje tražiti šansu pod suncem tuđeg neba, privučen sjajem vanjskoga svijeta, prisiljen bijedom vlastitoga položaja u zemlji i ohrabren bešćutnim pozdravom „široko vam polje“! Umirovljenici su, uglavnom, pojedinačni problem države, oni su više simptom prošlosti; mladi su dublji problem društva, nisu još i dovoljan problem države kad država još sliježe ramenima kao da njeni problemi nastaju bezgrešnim začećem: egzodus mladih Hrvata simptom je moguće krize budućnosti države i društva u Hrvatskoj.
Na rubu građanskog rata
Zašto Hrvati u tolikom broju i s takvom lakoćom emigriraju iz zemlje koju su njihovi preci sanjali od stoljeća sedmog, i nije teško objasniti; idu jer misle da će im i u Irskoj biti bolje nego u Hrvatskoj. Nije domoljubnom srcu lako čuti kad naša mlada djevojka iz Katalonije, s ponešto razočaranja u novoj domovini koja se našla sasvim na rubu (novog) građanskog rata, poručuje svoj staroj i prvoj domovini: Je li nam ovo dala naša država? U teškim situacijama, poopćavanje je prvi izlaz za nuždu. Ali, i na odlasku, u goloj borbi trbuhom za kruhom, čuju se riječi od kojih bi i Krausova „djetinjastost odraslih“ morala proraditi i osjetiti pravi smisao pitanja koje kao malj udara po savjesti: „Za koga se borio moj tata?” Ako takav vapaj otac može čuti, jer je mogao poginuti na bojištu, ili se i sam promijeniti. Oni koji su bili mladi kad se vodila borba za hrvatsku državu nisu pitali što oni mogu dati za državu; sad kad više nisu mladi, pitaju sve više što država može učiniti za njih. Tako je to često u životu: od romantizma u borbi za ideale mladosti, s godinama se prelazi u fazu borbe za interese starosti. Možda će to i (sadašnji) mladi shvatiti kad i oni odrastu. Ideje nisu ni stare ni mlade, kako je uvjeravao Georges Bernanos. Ali, i on je već bio više star nego mlad kad je (na)pisao ode mladosti. Odlaze, dakle, mladi Hrvati u nekom zakonitom procesu, tamo gdje imaju posla ako ga u Hrvatskoj nemaju, i tamo gdje će biti bolje plaćeni ako su u svojoj zemlji slabo ili nedostatno, nerijetko i nedostojno plaćeni. Nema u tome mnogo velike politike, još manje domoljublja, s kojim se u ovakvim životnim situacijama obično licitira.
Odljev iz siromašnijih u bogatije zemlje je zakonita pojava koju Hrvatska ne bi izbjegla da su njene vlade na vrijeme (u)vidjele da mozak u Europi vrijedi više od dvije marke. Domovina nije kriva što oni koji je vode iz ciklusa u ciklus spuštaju njen rang. Biti zadnji ili predzadnji u Uniji ubitačno je za zemlju koja raspolaže takvim potencijalima, i ljudskim, ako se ne isprazne, i prirodnim, ako se ne otuđe, i za naciju koja je sebe, poslije svih škola, uspjela uvjeriti da ima znanja i snage, volje i hrabrosti, da bude svoja na svome: s puškom na svome ramenu, kad je to trebalo, s lisnicom u svome džepu, dok je drugi nisu prisvojili, i s glavom na vlastitom tijelu, dok je kojekakvi mađioničari nisu odvojili. Nije najveći problem što jedna školovana generacija napušta zemlju koja ih je školovala; i druge su zemlje doživljavale takvu vrstu „nezahvalnosti“ i nemoći kad su se susretale s nadmoćnijom Europom, koja može više platiti i osigurati bolje uvjete. Iz Europe dolazi bofl roba, u Europu odlaze kvalitetni kadrovi; ništa novo, to je već viđeno. Jednostavno, Hrvatska nije konkurentna na europskome tržištu rada, a mladi su ljudi s razlogom nestrpljivi, ne žele gubiti vrijeme dok se uvjere što im sve domovina (ne) može dati.
Veći je problem što mladi i školovani ljudi tako lako donose odluku o odlasku, što znači da ne vide perspektivu u svojoj zemlji, i što odlaze ravnodušno, ne vjerujući i sami da će se stvari brzo promijeniti. Hrvatska kaska na začelju kolone, iza zemalja koje su se u kapitalizam vratile s neprispodobivo težih pozicija, bez tržišnoga iskustva i lošijom gospodarskom krvnom slikom. Točno je da je rat unazadio i hrvatsko gospodarstvo, ne samo hrvatsko društvo, za puno desetljeće, i s te bi strane bilo pravednije da oni koji su rat htjeli i koji su ga izazvali plaćaju (za) kolektivni zaostatak novih država, umjesto da ponovno dijele lekcije kao da su bili nevini u toj krvavoj igri. Ali, rat ne može hrvatskoj državi biti vječno opravdanje za zaostajanje; više od 20 godina Hrvatska ima mir da bi rat mogao biti alibi vlastima što s više hrabrosti i duha konačno ne pokreću zemlju. Sve do sada, obećanja su bila uglavnom ludome radovanja. Hrvatsku još nitko nije pokrenuo na pravi način da bude novo gospodarsko čudo u Europi, kao što su to bile Irska ili Slovačka. Tko će reći da nema za to uvjeta? Godinama nedostaje nešto drugo: pokretačke ideje, ambiciozni programi, vjerodostojni ljudi.
Bunt ili bijeg
Plenkovićeva Vlada ima pred sobom širok i slobodan bulevar da reformira državu, da otkloni rigidne strukture koje koče gospodarstvo i da hrvatsko društvo uvede u 21. stoljeće; biralište će je (o)suditi, ako to ne učini. Možda će i Emmanuel Macron, nova zvijezda europske politike, doživjeti za pet godina izborni Waterloo; neće pasti bez ispaljenog metka. Njegova je vlada već aktivirala programe vrijedne desetke milijardi eura, i to u istraživanja i inovacije, u nove tehnologije i u obrazovanje. Upotrijebi li se kako treba, od tih investicija nastaje sveto trojstvo modernizma; zapostave li se, postaju bermudski trokut opasnoga zaostajanja. Europa, i Hrvatska s njom i u njoj, nalazi se pred izborom između modernosti i konzervativizma; prvi se okreće budućnosti, drugi ostaje zarobljen u prošlosti. Hrvatska sporo izlazi iz depresije koja je i saveznik i protivnik velikih promjena. Politika nije uvjerljivo objasnila izvore depresije i podrijetlo zaostajanja, i to predstavlja nerazumljivi problem i za mlade koji odlaze i za mlade koji ostaju, ako se nisu dobro ugnijezdili s „vezama i poznanstvima“ koje opet funkcioniraju u klijentelističkome sistemu na svim stran(k)ama. Problem je to za sve, za starije i za mlađe, i politički i psihološki podjednako: tko je uvlačio ruke u državne džepove, tko je držao stražu a tko je palio svijeću? Poslije jednog drugog rata, u kome su i Hrvati sudjelovali, ali ne na svojoj strani, Karl Kraus je izrekao strašnu osudu napisavši: „Tko se u ratu ne obogati, ne zaslužuje da ga doživi.“ Njegove „pljačke s Biblijom u ruci“ najavile su vrijeme loših pretvorbi. Zato što sanjaju pravdu, mladi su najosjetljiviji na nepravde.
Sociolog Jean-Michel Bezat dokazuje da današnja omladina ima potencijale koje je u stoljeću industrijske revolucija imala (pokojna) radnička klasa; ni novu klasu nema tko organizirati, iako ima dosta kandidata koji bi njome htjeli manipulirati. Potencijal nezadovoljstva postoji i za revolucije, kamoli ne za reforme: elite su im zatvorene, srednja klasa uništena, perspektiva nejasna. Gdje je prostor za „generaciju koja dolazi“? Od pet milijuna Francuza koji s mjesečnim prihodima ispod 900 eura zadovoljavaju statističke uvjete da budu proglašeni siromašnima, više od polovice mlađi su od 30 godina. I razvijene, bogate zemlje stvaraju od mladih nove parije – siromaštvo u Francuskoj pogađa omladinu dva i pol puta više nego starije (iznad 60 godina) – što bode oči još više kad se vidi koliko pomazani na drugome kraju socijalne stratosfere podmazuju svoje enormno visoke prihode. Moderno društvo puca od perverzije između „legende udobnosti“ i „realnosti praznine“. Divlji kapitalizam postaje sve okrutniji, sve više divlji, lišen solidarnosti i empatije. Mladi, kao njegove nove žrtve, imaju dva načina da reagiraju: bunt ili bijeg. Camusova formula po kojoj „svijest dolazi na svijet pobunom“ ne vrijedi za sadašnju omladinu; zasad više bježi s poprišta, nego što se suprotstavlja; iz iskustva starijih naučila je da postoje i Don Quijotei, ne samo Sanche Panse. Još imaju vremena naučiti da postoje i Sizifi uzaludnoga posla. Marksisti su se povukli s porazom komunizma. Aktualan postaje jedan drugi Marx, Groucho, koji bolje korespondira s apologetima okrutnoga tržišta „radne snage“: „Ne vidim zašto bih se brinuo za buduće generacije. Što su one učinile za mene.“ Tako je govorio Marx II. huškajući ljude na oportunizam i sebičnost, umjesto na revoluciju. Kad su u neko drugo vrijeme i u drugoj državi odlazili „gastarbajteri“, vlasti su se radovale njihovim devizama, i slale za njima, ako su bili opasni za režim, pratitelje, nekad i profesionalne ubojice, kad je trebalo ušutkati „neprijatelje naroda“. Oni koji danas pozdravljaju odlazak ne znajući što sve time čine, ne uzvisuju duh slobode nego unizuju čovjeka na potrošni „ljudski materijal“. Njihovi roditelji još će braniti sistem svoje mladosti koji ih nije mogao tako slabo plaćati koliko su oni mogli malo raditi; djeca vani rade za nadnicu s kojom mogu zadovoljno sastavljati kraj s krajem, što je prosječna ambicija današnjega radnika (ne više proletera).
Kapitalizam na njihovoj koži
Mladima nije teško otići iz zemlje: domoljubne emocije slomljene su grubošću njihove socijalne situacije; obiteljski interesi, čak i za one „prave“ obitelji koje imaju djecu, ne vežu ih za dom za koji se tek trebaju (iz)boriti; umjesto da kreću u život punim plućima, životare na kisiku malih plaća i unajmljenih stanova; uživaju slobodu, i ona im omogućuje da idu vani, i da im za petama ne budu agenti i plaćene ubojice, čak i ako loše misle – i govore – o svojoj državi o njenim vlastima. Kad odlučuju otići, možda nisu do kraja svjesni, i zbog neiskustva, da čovjeku ni 20 godina nije dovoljno da napravi karijeru, a da u jednome trenu, krivom odlukom, može upropastiti život.
U drami iseljavanja postoje tisuće pojedinačnih prologa, s različitim inspiracijama, ali s jednom aspiracijom – da u svijetu koji priznaje (samo) novac kao vrhovno bogatstvo, i oni više zarade. Potrošačko društvo ima posvuda svoje vidljive i nevidljive žrtve, i heroje koji zgrću novac. Mladima se vani i nije teško snaći, lako se privikavaju na bolje uvjete i na više plaće; najamno su iskustvo ionako već stekli u zemlji. Kapitalizam se i na njihovoj koži na potvrđuje kao idealan sistem, ali im daje za pravo da misle što hoće, i da govore koliko hoće protiv komunizma i njegovih nesloboda. Uostalom, ako se o politici uopće radi, ne idu ljudi više zbog (loše) politike u zemlji ni radi neke druge politike izvan svoje zemlje, nego radi zarade. Da su se s politikom htjeli baviti, mogli su ostati, učlaniti se u ovu ili onu stranku, po mogućnosti jaču, koja drži banak, dobiti posao, možda i dobro radno mjesto. Ruka je ruku oduvijek milovala: klijentelizam raste kao korov, i desno, i lijevo, i u sredini.
Na izlaznoj granici sudaraju se, zapravo, dva svijeta. Jedan će ostati, i nije mu loše kad ne mora odlaziti, a onima koji odlaze poželjet će „široko polje“. Takvi su ljudi stranci u politici: prava politika osvaja, a ne odbija. Drugi će otići, i opravdavati svoj odlazak, optužujući društvo u kome žive i državu koja njima (loše) upravlja, s naivnom predstavom da u svijetu imaju „tisuću mogućnosti, a ovdje ni jednu“. Vidjet će i oni da ni drugdje ne teku med i mlijeko, i da je borba za opstanak u bogatom svijetu surova koliko i borba za ostanak u oskudnijoj domovini. Nisu mladi posebno kažnjeni u Hrvatskoj; kaznu teže izdržavaju, ako ne odu u „samicu“ u inozemstvo, jer je zemlja u europskim standardima nerazvijena i siromašna, društvo još uvijek zatvoreno, ljudi zatrovani prošlošću. Na mladima se kriza više vidi i drugdje: najbrojniji su među onima koji posao traže, najslabije zastupljeni među onima koji upravljaju; oni su i s jedne i s druge strane terorističke spirale: ni tragični američki umirovljenik iz Las Vegasa ne može promijeniti terorističku konstantu da su mladi najbrojniji među zločincima i da su i oni stalni među žrtvama terora. Mladi su obično „izvođači radova“, a stari(ji) pozadinski arhitekti. Kriza lakše slama nemoćnije, a bogati lakše slamaju krizu. Posljednje desetljeće dalo je bezbroj uvjerljivih primjera da se bogati bogate, a siromaši siromaše. Ako su mladi sanjari u grubom i pohlepnom društvu, onda im se događa ono što je Amos Oz dobro predvidio – da „nikad ne dolaze na vrijeme“. Sociolog Max Weber utemeljio je teorijsku postavku po kojoj društvo koje ima omladinu ima budućnost. Totalitarni režimi ideološki su je slomili zlorabeći je na kojekakvim sletovima i mitinzima vjernosti i podrške. S novim (demokratskim) vremenima stvari su se i u toj teoriji politički promijenile: tko danas ima budućnost imat će sutra i omladinu. Kredita nema! Takvu postavku Hrvatska sve teže dokazuje i sebi samoj.
Kao što oboljeli od raka poslije nekog vremena oslabe tako je i Hrvatska oslabila zbog političke korupcije, klijentelizma i uhljebljivanja. Najgori cinizam je nazvati stabilnošću iseljavanje (godišnje) desetaka tisuća Hrvata iz Hrvatske a što čini Plenković.