Bile su rane 90-e kada je u pomoć svojim hrvatskim kolegama pristigla manja grupa američkih kirurga koji su iz humanitarnih, ljudskih pobuda željeli pomoći žrtvama Domovinskog rata. Postavili su samo jedan uvjet, da ih ne pozicioniraju baš na prvu liniju bojišnice, pa su otpočeli s radom u ratnoj bolnici u Metkoviću gdje su delikatne operacije izvođene u podrumu, u improviziranoj kirurškoj dvorani. U postojećim uvjetima izdržali su – cijela dva dana.
Navikli da na ratištima poput Iraka na borbenoj liniji raspolažu mobilnim CT uređajem smještenim u kamionu, odakle satelitska snimka odlazi preko oceana u Houston pa se, zajedno s dijagnozom i uputama, vraća na bojišnicu u roku od 15 sekundi, nisu razumjeli da u cijeloj Hrvatskoj postoji samo jedan CT uređaj. A opet, sanitet je funkcionirao savršeno, operacije su izvođene i u rovovima, zahvaljujući vještim prstima i improvizaciji, ali i domoljublju, elanu i energiji naših liječnika i zdravstvenog osoblja koji su djelovali ne pitajući za umor ili strah.
Potpora braniteljima
– Istina, u ratu liječnik može u nekoliko mjeseci spasiti više života nego radeći cijeli život u udobnoj ordinaciji. Ima li veće nagrade za naš poziv – kaže, 25 godina kasnije, prof. dr. sc. Andrija Hebrang dok s neskrivenim ponosom lista stranice knjige “Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1995.”, koju je napisao u suradnji s više od stotinu kolega ratnih liječnika. Za Večernji list govori iz perspektive ratnog ministra zdravstva zaslužnog za formiranje sustava koji je spašavao na desetke tisuća života.
Glavni stožer saniteta prva je obrambena institucija na državnoj razini osnovana 16. prosinca 1990., no ideja se, kaže, rodila nekoliko mjeseci ranije kada su nam balvanima zapriječili put sa sjevera na jug i kada je postalo jasno da će se sukobiti naoružana JNA i pobunjeni srpski civili te potpuno goloruka Hrvatska s embargom na kupnju oružja. Bilo je jasno da slijedi rat s puno žrtava i Hebrang je tada, zato što tog trenutka Hrvatska nije imala vojni sanitet, predložio osnivanje sanitetskog stožera. Uredbom sa zakonskom snagom, cjelokupni civilni sanitet proglasio je ratnim, svi liječnici i medicinsko osoblje u bolnicama postali su vojni obveznici, a 30 bolnica proglasio je ratnim bolnicama.
– Da bi ranjenik bio spašen, mora imati kvalitetnu prvu pomoć pruženu na bojišnici, brzi transport i dobru pozadinsku bolnicu. Mi smo od svega toga imali samo ovo posljednje. Zato smo napravili raritet u svjetskim razmjerima: stavili liječnika u prvu borbenu liniju, što je značilo da će ranjenik dobiti visokokvalitetnu prvu pomoć i da može čekati na transport. Za posebno opasne akcije oformili smo mobilne kirurške ekipe koje su išle u akciju zajedno s borbenom jedinicom pa i u neprijateljsku pozadinu – prisjeća se profesor Hebrang, dodajući kako se edukacija obavljala u hodu.
– U početku su naši liječnici iz pozadine telefaksom slali kolegama na teren upute kako se obrađuje ratna rana. Sve se temeljilo na stručnosti tih ljudi i vrhunskoj improvizaciji jer nikakvih uvjeta nije bilo – priča prof. Hebrang, dodajući da je na CT imalo prilike otići samo tri posto naših ranjenika, dok ih je četiri posto imalo ultrazvučnu dijagnostiku.
U ratnom sanitetu sudjelovalo je oko 6000 liječnika, medicinskih sestara, tehničara i drugog osoblja koji su iz sigurnih domova odaslani na prvu liniju bojišnice u Vukovar, Novu Bilu, Pakrac, Županju, Sisak, Karlovac, Vinkovce, u stotine sela i zaselaka. Svi oni, kako je zapisao u knjizi, “bili su stvarna ali i psihološka potpora vojnicima, utjeha uplašenim civilima, na ponos svoje struke i humanih načela koji ih rukovode”.
Pritom odaje veliko priznanje i liječnicima u pozadini koji su liječili oko 700 tisuća prognanika i izbjeglica. – Od početka smo stavili težište i na higijensko-epidemiološku službu jer s tolikim brojem izbjeglica epidemije su najveća pošast. Nismo imali nijedan tetanus, karakterističan za rat, kao ni trovanja hranom. Nijedan obrok na prvoj liniji nije ponuđen da ga nije pregledao epidemiolog, ni litra vode. Nijedan branitelj nije došao na borbenu liniju a da nije dobio antitetanus – prisjeća se.
Bijela kuta i kaciga
Potom priča o junaštvima dr. Miroslava Kinčla, danas uspješnog plastičnog kirurga, koji je uvijek išao tamo gdje je najteže, pa i pokrenuo oklopni transporter kada je trebalo. Baš kao i današnji ravnatelj Rebra prof. Ante Ćorušić, koji je u ratu dobio nadimak Labudica zato što je istoimeno teretno vozilo iz vojarne u Bjelovaru prebacio na bojišnicu kao od šale.
– Ili pak dr. Ivan Husar, kirurg s Rebra, neobično hrabar i spretan liječnik. Jednom se iz Vukovara vratio sa zarobljenim topom i tada sam mu rekao: Ivane, ti si liječnik i ne želim čuti kako si došao do tog topa, ali kad sljedeći put budeš išao u Vukovar dovezi još kojeg – prisjeća se prof. Hebrang.
Rezultat takvog saniteta i visokog morala koji ga je krasio je i vrlo mali postotak umrlih i ranjenih liječnika. – Mi smo na kraju demantirali ono što su nam govorili neki veliki svjetski saniteti, da ćemo imati puno liječničkih žrtava. Imali smo ih, nažalost, šest od 3000 na prvoj liniji, ali ne više od toga, jer smo liječnike učili da je kaciga jednako važna kao i skalpel – priča dr. Hebrang.
I ne samo u svojim redovima, rezultat koji su hrvatski liječnici ostvarili tijekom rata upravo je nevjerojatan.
– Imali smo 30.520 teških ranjenika i isto toliko lakše ranjenih, no ukupna smrtnost iznosi 1,4 posto, što je svjetski rezultat. Liječnik na prvoj liniji puno je, psihološki, značio i braniteljima jer se vojnik ne boji toliko smrti koliko ranjavanja, invaliditeta – kaže prof. Hebrang, koji radije govori o hrabrosti svojih kolega nego o svojim zaslugama u Domovinskom ratu, koje su neosporno goleme.
– Premda su mi rekli da sam zbog svoje visine dobra meta za snajpere, pa sam pognut hodao cijeloga rata, ratni ministar koji sjedi u Zagrebu bolje da odmah ponudi ostavku. Od generala Janka Bobetka naučio sam najvažnije pravilo ratovanja. Tko god u ratu zapovijeda, ne smije nikada reći naprijed, nego za mnom – kaže dr. Hebrang.
Najsnažnije formalno priznanje, otkriva, zdravstveni su djelatnici dobili nakon rata. Jednom prilikom predsjednik Tuđman im je rekao: “Sanitet je u ratu bio jedini dio obrane s kojim nikada nisam imao problema”.
>>Hebrang: Sanitet je u Domovinskom ratu odigrao ogromnu ulogu
