Da li je obrazovanje postalo bolje, da li su sustavi visokog obrazovanja usporedivi s obzirom na diplome i kvalitetu, da li su učenici i studenti mobilniji? To su pitanja na koja obrazovne politike država članica moraju odgovoriti žele li se smatrati dijelom europskog obrazovnog prostora.
Iako EU nema zajedničku obrazovnu politiku, priprema za članstvo kao i sam ulazak u EU novijim je državama članicama donijelo brojne promjene. Među najznačajnijima su programi mobilnosti studenata i profesora te Bolonjski proces.
Mogućnost studiranja na europskim fakultetima, studentske prakse u europskim institucijama i poduzećima, razmjena znanja s kolegama iz drugih zemalja, upoznavanje drugačijih nastavnih metoda, te posljedično veća konkurentnost na europskom tržištu rada samo su neke od prednosti programa mobilnosti. Mnoge studije pokazuju da period proveden u inozemstvu ne samo da obogaćuje život studenata u akademskom i profesionalnom smislu, već unaprijeđuje i njihove jezične i interkulturalne vještine.
Slaveći prošle godine svoju 25. obljetnicu, ERASMUS je najuspješniji program studentske razmjene na svijetu. Svake godine, više od 230.000 studenata studira izvan njihovih matičnih zemalja, a gotovo 3 milijuna studenata je participiralo u projektu od njegova početka 1987.
No ne ide u svim zemljama jednako, a prema Erasmus statistikama samo neke od novijih zemalja članica postižu dobre rezultate. Najviše studenata koji su studirali u inozemstvu je od 2010. do 2011. bilo iz Španjolske i Francuske, a to su države koje ujedno spadaju u top destinacije. Od novijih zemalja članica jedino Poljska konkurira dobrim rezultatom, gledano po ukupnom broju studenata. Ako pogledamo broj studenata u odnosu na nacionalnu studentsku populaciju, Litva i Latvija također stoje dobro, dok je Bugarska pri dnu ljestivice studenata koji odlaze studirati vani.
Mobilnost koju je promovirao Erasmus bila je podloga i za internacionalizaciju visokog obrazovanja u Europi i položila je put za Bolonjski proces koji je prije svega osigurao harmonizaciju diploma i komparabilnost sustava visokog obrazovanja.
Novije zemlje članice imale su slična iskustva u provedbi Bolonjskog procesa. O promjenama u slovenskom obrazovnom sustavu, nakon pristupanja EU, razgovarali smo s magistrom Tatjanom Trebec, konzultanticom s Fakulteta za management u Kopru i prošlogodišnjom Fulbright stipendisticom u području managementa visokog obrazovanja. O pozitivnim promjenama ulaska u EU, Tatjana kaže: "U visokom obrazovanju u Sloveniji smo ušli u zajednički visokoškolski prostor EU, profesori imaju pristup mnogim znanstvenim projektima, programima i, naravno, financiranju, što je dobro. Programi su suvremeni i usporedivi s drugima u Europi, a isto vrijedi i za diplome. Više govorimo o kvaliteti i o suvremenim pristupima u predavaonici“.
Ipak, Bolonjski proces nije u potpunosti ispunio očekivanja: "Kad smo sa četverogodišnjih prešli na trogodišnje programe često se dogodilo da su programi ostali jednako zahtjevni, samo su se mijenjale godine u kojima se program završava. Diplomanti završavaju studij u jednakom vremenu kao i prije, što znači da se ne zapošljavaju ranije, nego ponekad čak i kasnije jer je sad za jednako vrijednu diplomu potrebno završiti 5 godina studija. Prije smo imali znanstveni magisterij koji je bio jedan stupanj više od diplomskog i jedan stupanj manji od doktorata. Sad toga više nema, a doktorat ima jednu godinu manje. Pitanje je da li je to dovoljno vremena za usvajanje znanstvene teorije i pripremu disertacije kada znamo da već prije četiri godine nije bilo dovoljno.“
Slične prigovore 'Bolonja' doživljava i u Hrvatskoj, a dvosmjerna mobilnost je tek cilj koji trebamo dostići. Iako naši studenti sve više odlaze na studij u inozemstvo, naši fakulteti još nisu dovoljno privlačni za masovniji dolazak stranih studenata.
