Nekadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić sada je u mirovini, a bio je i glavni imam zagrebačke džamije, uz ondašnjeg muftiju Ševka ef. Omerbašića, jedan od najutjecajnijih ljudi Islamske zajednice u Hrvatskoj, pa smo s njim razgovarali o 100. obljetnici priznavanja islama u Hrvatskoj, koja će se obilježiti sljedećeg tjedna. Posljednje dvije godine proveo je u Jordanu, a sada je u Sarajevu, gdje, kako veli, “piše, zabavlja unuke i unuku, druži se s prijateljima i putuje svijetom”.
– Nedavno sam bio u Beču na konferenciji na Bečkoj diplomatskoj akademiji, koju je organizirao Institut za strateški dijalog sa sjedištem u Londonu, a bila je posvećena pitanju izbjegličke krize u Europi te ekstremizmu i radikalizmu. Ovih dana putujem u Abu Dhabi na sjednicu upravnog odbora Foruma za mir i pomirenje u muslimanskim zajednicama i društvima. Zatim, početkom svibnja pozvan sam u Tokio na međunarodnu konzultaciju, koju organizira UN-ova alijansa civilizacija, kao odgovor na tezu o sukobu civilizacija, u suradnji s međunarodnom organizacijom “Religije za mir” sa sjedištem u New Yorku. Ovaj susret visokorangiranih i međunarodno priznatih vjerskih autoriteta upriličen je uoči održavanja summita Grupe sedam (G7) u Tokiju, kao poticaj za smirivanje situacije u svijetu, posebno u državama i zajednicama na Bliskom istoku, a u duhu povijesne Medinske povelje, koja je nedavno, 27. siječnja 2016., aktualizirana Deklaracijom iz Marakeša pod pokroviteljstvom marokanskog kralja Muhammeda VI. – kaže reis-efendija u mirovini dr. Cerić.
Živimo u zanimljivim vremenima?
Da, otkad je Robert F. Kennedy u svom zapaženom govoru na Sveučilištu Cape Town 1966. podsjetio svijet na kinesku poslovicu prokletstva: “Da ti Bog dâ da živiš u zanimljivim vremenima”, čini mi se da svijet zaista živi u sjeni tog apokaliptičnog proročanstva. U današnjem vremenu ništa nije sigurno; ni zdravlje zdravih, ni bolest bolesnih, ni vlast moćnih, ni ropstvo potlačenih, ni mir miroljubivih, ni rat agresivnih, ni pobjeda pobjednika, ni poraz poraženih, ni pravda pravednika, ni krivda zlodjelnika… Svi žive u “zanimljivim vremenima” i čekaju da vide što će se dogoditi. Nitko ne zna što, ali svi čekaju da se nešto krupno ili golemo dogodi.
Neki najavljuju kraj svijeta – apokalipsu, kao početak novoga svijeta – resurekciju. Zanimljivo, zar ne? Ništa nije isto kao prije… Niti vrijeme sliči na vrijeme, niti godina na godinu, niti mjesec na mjesec, niti dan na dan, niti noć na noć, niti minuta sliči na minutu… sve se mijenja u jednoj sekundi na nekoj od društvenih mreža… Niti neki ljudi sliče na ljude, niti neke riječi sliče na riječ koja bijaše na početku, niti neke životinje sliče na životinje, niti neke biljke sliče na biljke, niti neka mora sliče na more, niti neke rijeke sliče na rijeke, niti neke pustinje sliče na pustinju, niti neke ravnice sliče na ravnice, niti neka brda sliče na brda… niti ovaj naš planet Zemlja sliči na sam sebe od ugljikova dioksida i od nevine ljudske krvi na moru i na kopnu…
Ipak nije sve tako bezlično, evo u Zagrebu se priprema 100. obljetnica priznanja islama. Bili ste zagrebački imam. Što ta obljetnica znači za vas?
Znači mi povod da posjetim Zagreb i da se vidim s dragim ljudima s kojima sam proveo “zanimljivo vrijeme” u zagrebačkoj džamiji od 1986. do 1991. godine prošlog stoljeća. Cijenim tu pažnju Zagreba, hrvatskog društva i hrvatske države prema islamu i muslimanima. Na ovaj način, na način obilježavanja 100. obljetnice od “priznanja” ili izjednačavanja islama s većinskom katoličkom vjerom u Hrvatskoj, Hrvatska pokazuje visoku razinu svoje kulturne i civilizacijske zrelosti. To je za svaku pohvalu. Time Hrvatska ništa ne gubi od svog vjerskog, nacionalnog, kulturnog i državnog identiteta, ali mnogo dobiva na svom samopoštovanju jer pokazuje da je samosvjesna svoje vlastite biti pa nema razloga da joj smetaju drugačiji ni vjerski, ni nacionalni, ni kulturni svjetonazori. Stoga čestitam Hrvatskoj na mudrosti da bude lijep primjer za Europu kako se treba odnositi prema drugom i drugačijem po vjeri, naciji i kulturi.
Sama Islamska zajednica često naglašava da je pitanje islama u Hrvatskoj dobro riješeno?
Ako Islamska zajednica u Hrvatskoj tako kaže, onda to znači da je to tako. Nemam tome što dodati.
I nudi ga Europi kao model rješavanja islamskog pitanja?
Znam, muftija zagrebački dr. Aziz ef. Hasanović to glasno i jasno naglašava u svojim javnim nastupima u Europi i svijetu. To je vrlo dobra promidžba za Hrvatsku u Europi.
Kakvim biste ocijenili danas stanje islama u Europi?
Europa još uvijek nije spremna s time se suočiti. Nije spremna suočiti se s islamom kao svojom vlastitom vjerskom i kulturnom vrijednošću i zato ovakve ponude, kao što je hrvatska ponuda za rješavanje islamskog pitanja, nije da nisu Europi razumljive, već joj nisu prihvatljive. Europa sve razumije, ali ne prihvaća sve što razumije. U tome je, dakle, problem. U prihvaćanju, a ne u razumijevanju vjerskih i kulturnih potreba muslimana u Europi. No ne smijem griješiti dušu, Europa je napravila značajne korake u adoptiranju i adaptiranju islama. Ali ostaje nam jedno od najtežih pitanja, a to je islamofobija, koja u zadnje vrijeme poprima zastrašujuće dimenzije na svim razinama europskog društva, posebno je opasna medijska antiislamska kampanja. Nisam očekivao da će Europa otići tako daleko u sotonizaciji vjere islama bez obzira na to što neke grupe na Bliskom istoku, kao što je ISIL, daju povoda da se govori o takozvanom “islamskom terorizmu”. Isto to je davao i još uvijek daje Anders Breivik, da se njegov teror na otoku Utøyi u Norveškoj imenuje “kršćanskim terorizmom”, ali to nije učinjeno zato što to nije kršćanski terorizam, već Breivikov i samo Breivikov. Njega suci nisu proglasili teroristom, već samo luđakom. A on se u zadnje vrijeme žali da mu je dosadno u zatvoru i zato traži da mu se osigura neka zanimacija. Živimo u “zanimljivim vremenima”, zar ne?
Što je s vašom idejom euroislama, tj. međusobnog prihvaćanja standarda?
Ne postoji euroislam, ali postoji islam ili islamska tradicija i kultura u Europi. Postoje europski muslimani, koji se ne razlikuju od muslimana u svijetu po svom vjerskom svjetonazoru ili po svom osnovnom teološkom poimanju monoteizma (tewhīd). Ali europski muslimani se razlikuju od mnogih muslimana u svijetu po svojemu povijesnom i društvenom iskustvu u smislu dostignutog stupnja u demokraciji i ljudskim pravima.
Dakle, za razliku od mnogih društava i država s muslimanskom većinom, muslimanske zajednice u Europi, kako autohtone (Bošnjaci i Albanci na Balkanu), tako i imigrantske uživaju blagodati slobode, vrijednost za koju se Europa dugo borila i zato to ljubomorno čuva. Za sada ne postoji spremnost za institucionalizaciju islama na europskoj razini ni kod europskih muslimana ni kod europskih državnih institucija. Ali to ne znači da je ova ideja odbačena. Ona je samo odgođena. Bit će oživljena kad Europa shvati da je islam, uistinu, europska povijesna, kulturna i civilizacijska vrijednost. Mislim da nismo daleko od tog vremena, koje može, a i ne mora biti jedno od “zanimljivih vremena” u europskoj povijesti.
Boji li se Europa islama?
Europa se ne boji islama. Niti se Europa boji europskih muslimana, kao što se ni europski muslimani ne boje Europe. Europa se boji nekih ideja koje se plasiraju uime islama. Ideja koje su isto tako kontra islama i kontra muslimana. U tome je najveća zagonetka. Tko čini neviđeno nasilje, teror, pod imenom islama i u ime muslimana, od kojeg najviše stradaju upravo muslimani! Stradaju društva i države s muslimanskom većinom na Bliskom istoku! Nije li tako? Islam i muslimani nisu od jučer na planetu Zemlji. Niti je teološka ideja islama o monoteizmu strana Europi.
Monoteizam je zajednička ideja judaizma i kršćanstva. Zajednička je ideja ovim trima abrahamovskim tradicijama i eshatološko učenje prema kojem postoji raj i pakao, postoji Božja nagrada i kazna. Islamska i europska ili zapadna civilizacija sijamski su blizanci. Svaki operativni zahvat kojim bi se pokušalo razdvojiti to sijamsko blizanstvo može biti kobno za oba blizanca ili samo za jednoga, ali nitko ne zna za kojega. Zato je najsigurnije i najbezbolnije da se sijamski blizanci prihvate i žive u svojoj sijamskoj sudbini – u miru i sigurnosti.
Prijeti li joj islamizacija nakon ovoga izbjegličkog vala?
Odgovor na to pitanje najbolje može dati statistika prema kojoj Europska unija ima 500 milijuna stanovnika. Sami zaključite kakav može biti utjecaj dva ili tri milijuna prognanika s Istoka u odnosu na broj stanovnika Europe?
Zašto je propala ideja o europskom muftijstvu i je li to rješenje?
Nije ideja propala, kao što rekoh. Ona je samo odgođena. I može biti jedno od poželjnih rješenja za institucionalno reguliranje islama kao tradicije i kao kulture u Europi.
Postojala je i podrška Vatikana za tu ideju?
Znam da postoji podrška Vatikana da se u Europi ustanovi ured europskog muftijstva. To je dobar znak da je ideja o institucionalizaciji islama u Europi realna, pravovremena i ostvariva.
Kako komentirate prijedlog da se u Njemačkoj uvede njemački jezik u džamije?
To treba biti kao što je u cijelom svijetu. Islam se uči i naučava na materinskom jeziku naroda, ali čin molitve je na arapskom, odnosno kur’anskom jeziku. U ostalom, možda vam je poznata kur’anska misao u kojoj se jasno kaže da je svaki Božji vjerovjesnik govorio jezikom naroda kojem ga je Bog poslao kako bi tom narodu bila jasna Božja poruka (Kur’an, 14:4). Prema tome, tumačenje islama u njemačkim džamijama na njemačkom jeziku ne samo da je dopušteno nego je i opravdano, ako ne i obavezno, posebno za one koji se rađaju u Njemačkoj i koji će živjeti i raditi u toj zemlji.
Čini se da grabimo prema kraju slijepe ulice u odnosima Europe i islama. Kako će sve završiti?
Osobno ne vidim sukob između Europe i islama. Kao što sam već rekao, islam nije ovdje od jučer niti je Europa od jučer. Islam i Europa se dobro poznaju. I pamte međusobno povijesno iskustvo, koje nije uvijek bilo pozitivno, ali usporedbom se može ustanoviti da je to povijesno iskustvo između islama i Europe mnogo više pozitivno nego negativno. Europa je dužna islamskoj kulturi i civilizaciji za svoj humanizam i renesansu, ali i islam je dužan Europi za svoj jedinstveni univerzalni civilizacijski iskorak, koji je bio jedino moguć u tom ambijentu.
Vjerujem da nisu iscrpljene mogućnosti za daljnje i još kvalitetnije kulturno i civilizacijsko prožimanje islama i Europe, možda ovoga puta Europe prema islamu, umjesto islama prema Europi, kao što je to bilo u Bagdadu, a krunjeno u Cordobi.
Ima li u BiH još problema s vehabijama i radikalnim strujama toga tipa?
Ne želim ni minimalizirati ni relativizirati opasnost od radikalizma i ekstremizma bilo koje vrste, ali niti to preuveličavati u Bosni zato što imam pravo pozvati se na svoj doprinos u suzbijanju vjerske ili nacionalne isključivosti. Uostalom, pitanje radikalizma i ekstremizma nije bosanski izum, već bih radije rekao da se to s vremena na vrijeme uvozi u Bosnu iz bliza ili iz daleka. S tim u vezi, imam potrebu kazati da se bojim da, ako se u Srbiji, pa i u Hrvatskoj, nastavi tolerirati nacionalistička retorika, koju u zadnje vrijeme slušamo, ni Bosna neće ostati imuna od radikalne retorike.
Koja bi se poruka Europi i islamskom svijetu istodobno mogla uputiti s ovogodišnje proslave 100. obljetnice priznanja islama u Hrvatskoj?
Odavno nemam priliku odašiljati poruke, ali budući da ste me zamolili, rekao bih Europi da ne pristaje na samozatvaranje od straha, već da hrabro nastavi biti otvoreno društvo s oprezom na sve opasnosti koje eventualno mogu doći izvana, ali i iznutra. Nema drugog puta za Europu do zajedničkog života, do jedinstva u različitostima i do uvažavanja viševjerskog, višenacionalnog i višekulturnog društvenog i državnog suživota i tolerancije. Moja poruka islamskom svijetu povodom 100. obljetnice islama i muslimana u Hrvatskoj bila bi da može biti ponosan na našu dosljednost u čuvanju i očuvanju islamskog identiteta u ovom dijelu Europe unatoč velikim iskušenjima i izazovima uz obećanje da ćemo, ako Bog da, kao muslimani, nastaviti biti uzor čestitosti i radinosti baš onako kako nas islam uči, a to je da poštujemo u sebi i kod drugoga plemenite europske vrijednosti slobode, demokracije i ljudskih prava. •
