Subota 1. srpnja
Mi vjerjujemo, a naši ‘prijatelji Nijemci’ nose
Svaka nacija od nečega boluje, Amerikanci od bahatosti i umišljenosti da su jedini u svijetu, Britanci od negdašnje veličine i želje da svijet uređuju po svojoj mjeri, Francuzi od revolucionarnosti, Srbi od iluzije da su “izabrani narod”, “nebeski narod”..., a Hrvati od neizlječive vjere u “najveće prijatelje” Nijemce. Mnogi se čude što je u sporu oko granice Njemačka na strani Slovenaca i što podupire odluku Arbitražnog suda u Haagu. U povijesti hvatsko-njemačkih odnosa Hrvati su uvijek bili zakinuti, podložni, tlačeni. U Drugom svjetskom ratu postojali smo ne kao NDH nego kao NjDH, Njemačka Država Hrvatska, u kojoj su nacisti diktirali politiku, zločine, progone Židova, iz koje su uzimali sirovine i radnu snagu... Poslije Drugog svjetskog rata nastavio se uvoz najvitalnije radne snage iz Hrvatske i odnarođivanje stotina tisuća hrvatske djece. Podizali smo Nijemcima spomenike zbog priznanja Hrvatske, premda je sam Kohl rekao da ne treba pretjerivati, jer je njegova vlada bila za Jugoslaviju dok god je bilo šansi da opstane. Iz banaka i tvrtki (Hrvatski telekom itd.) koje su budzašto kupili u Hvatskoj iznose goleme dobiti, i dok su investicijama podignuli gospodarstva nekih tranzicijskih zemalja, nama “naši prijatelji” samo uzimaju. I novac i ponos. Danke, Deutschland!
Nedjelja 2. srpnja
Za gospođu Dalić EU jest sreća, koga briga za narod!
I ovako se može obilježiti obljetnica ulaska u EU. Potpredsjednica Vlade Martina Dalić i njezin muž, koji je slučajno ušao u Upravni odbor Ine kad mu je draga žena bila ministrica u ekipi Jadranke Kosor, godišnje zarade milijunske iznose. To je državni novac, to jest naš, to jest svih građana. Pa gospođa Dalić svoju savjest održava čistom tako što prstom tim građanima pokazuje gdje im je sreća: “Članstvo u EU nije nešto što je iza nas. Mi živimo u EU i koristimo sve pogodnosti koje ono donosi, svakoga dana”. I dok gospođa i njezin muž u EU “sve pogodnosti” svojih milijunskih zarada koriste “svakoga dana”, građani kojima je Martina Dalić locirala sreću zbog “svih pogodnosti” koje su im donijeli nesposobna ministrica gospodarstva i njezina nesposobna Vlada u kolonama napuštaju Hrvatsku “svakoga dana”. Pogodnost koja joj je donosila basnoslovnu zaradu bio je do jučer porez koji im je uzimala, a sutra će biti devizne doznake. Tako gospođa Dalić bezočno peruša svoj narod i u njegovo ime idealizira Euopsku uniju u kojoj smo baš u svemu najgori, “svakoga dana”, za što je kriva ona i njezina Vlada.
Ponedjeljak 3. srpnja
Za SDP-ovce demokracija je samo odanost Partiji
Danas čitam kako Zlatko Komadina brani svoga stranačkog predsjednika Davora Bernardića od Milanke Opačić i Miranda Mrsića: “Kolega Bernardić može biti sve samo ne diktator i uvoditi strahovladu”. Prije koji dan je M. Opačić, poslije tvrdnje da ju je Bernardić s mjesta potpredsjednice Sabora smijenio zbog verbalnog delikta, izjavila: “Ispada da je HDZ demokratskiji od SDP-a”. Nije ona jedina za koju je “nedemokratski HDZ” ljevičarski mit što se udbaški promicao od početka demokracije u Hrvatskoj pa joj je grozna pomisao da bi sad mogao biti “demoktratskiji od SDP-a”. Taj “nedemokratski HDZ”, koji je bio glavni sudionik višestranačja, najviše je napadao Opačićkin miljenik Ivica Račan koji je demokraciju prigrlio ostavivši iza sebe vrijeme terora svoje Partije u kojoj je imao vrlo važnu ulogu, i koja se s neistomišljenicima obračunavala uhićenjima, zatvorima i ubojstvima političkih emigranata. SDP-ova odanost demokraciji bila je i ostala samo kopirana odanost Titu, Partiji i njihovim zlima, a po svemu SDP je bio i ostao najnedemokratskija stranka u Hrvatskoj. Ali u esdepeovaca činjenice nikad nisu razbile cement te odanosti, iste i u Bernardića, i u Komadine, i u Mrsića i u Opačićke.
Utorak 4. srpnja
Pečate nam sudbinu perača čaša i stubišta
Ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića hvale na sve strane, ima ga u obilju intervjua u medijima, lijepo i pametno zbori. Ali dok je na jednoj stranici razgovor s njim, već je na idućoj tekst o nevoljama poljoprivrednih proizvođača za koje se optužuju i ministar i njegova Vlada. Tako danas čitam kako će vjerojatno polovica uroda dinja iz doline Neretve završiti u smeću. Ali nije tako samo s dinjama nego i s drugim voćem i povrćem, i nije tako samo u dolini Neretve. A uvelike su za to krivi strani trgovački lanci koji ne otkupljuju hrvatske proizvode jer im se više isplati uvoziti. Evo što o tim lancima, o ljepotanu Plenkoviću, o zvijezdi njegove Vlade Tolušiću i drugima kaže vlasnik opuzenske tvrtke Mandarinko Strahimir Filipović: “Mi smo zemlja nepostojeće infrastrukture navodnjavanja i zaostale tehnologije uzgoja. Umnoženo podaničkim duhom naših briselskih namjesnika koji nemaju petlju zaštititi nacionalne interese, imamo zapečaćenu sudbinu perača čaša po irskim pubovima i stubišta po haustorima Njemačke”. A Filipović nije ni Bulj ni Bunjac na kojeg se u Saboru Plenković, prokazan kao briselski namjesnik, rasrdio kao ni na koga dotad. Oporbi se na psovku može uzvratiti psovkom, a upropaštenim poljoprivrednicima samo nedostatkom srama.
Srijeda 5. srpnja
Vole hrvatske neprijatelje i kad su im zlotvori
Bio sam malo razočaran što u jednom intervjuu izraelska veleposlanica u Hrvatskoj Zina Kallay Kleitman nije pitanje o Trgu maršala Tita u Zagrebu iskoristila da nešto kaže o sudbini Židova u Jugoslaviji pod diktatorom i komunistima. A ta sudbina bila je tragična. Poslije 1945. ne samo da pobjednici nisu vratili imovinu Židovima nego su sve činili da ih se što više iseli. Tito nikad nije priznao Izrael, bio mu je žestoki protivnik u sukobu s Palestincima i drugima te su u bivšoj državi čak uvježbavani arapski teroristi za akcije u židovskoj državi. No veleposlanica je diplomat pa i govori diplomatski, ali teško je razumjeti neke židovske prvake u Zagrebu, poput oca i sina Goldsteina, koji obožavaju Tita, pa na primjer Ivo Goldstein drži njegovu sliku na zidu u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu. Teško je također pojmiti da su i političari nekih nacionalnih manjina ljevičari. Nitko nije napravio toliko zla (fojbe itd.) sunarodnjacima Furija Radina, Talijanima, kao Tito, ali Radin baštini njegovo ideološko nasljeđe. Ni Srbe u Hrvatskoj Tito i Partija nisu usrećili, desetljećima su ih pripremali za pobunu a na kraju su iz Hrvatske gotovo nestali, no vođa Srba Pupovac je nepokolebljivi titoist. Pravilo je: volim neprijatelje Hrvatske i kad su prema meni zlotvori!
Četvrtak 6. srpnja
Plenković tragedije upisuje u zasluge Vlade
Hvali se Andrej Plenković kako je broj nezaposlenih u Hrvatskoj, koji je sada manji od 170.000, najniži od 1990. godine. Rekao bi čovjek – hvala Bogu, ipak je ovoj zemlji krenulo. Ali premijer prešućuje da više nezaposlenih ne znači isto toliko više zaposlenih. Ni izdaleka! Na primjer, nezaposlenih je u prvom tromjesečju ove godine 82.000 manje, ali je i 5000 manje zaposlenih! Kako to objasniti? Ovako: njemački statističari zabilježili su da se samo lani u njihovu zemlju doselilo oko 55.000 Hrvata. Stanje je kao u partizanskim filmovima, gdje Nijemci masovno ginu a redatelj nekoliko minuta potroši na rijetko kojeg poginulog partizana. Ne spominjem slučajno partizanske filmove jer ako se u Hrvatskoj hrpimice smanjuje broj nezaposlenih stoga što se Hrvati hrpimice iseljavaju u Njemačku bit će da Nijemci tako nadoknađuju svoje silne gubitke u brojnim uradcima jugorežisera. Eto opravdanja za premijera Plenkovića koji tragediju hrvatske države upisuje u zasluge svoje Vlade.
Petak 7. srpnja
Što je komad mora prema Africi i Aziji
Hratska je odlukom arbitraže pokradena, oteto joj je pola njezina mora u Savudrijskoj vali, a Europska komisija poručuje Hrvatskoj i Sloveniji da ne prave jednostrane korake nego da se dogovore kako tu krađu provesti. Netko vam uzme ono što je vaše i onda vas prisiljava da se toga dogovorom odreknete! Gdje je tim ljudima obraz, kako se mogu pravdati pred svojom djecom, prijateljima, javnosti svojih zemalja i cijeloga svijeta? Otimačina tuđega u njihovoj je tradiciji i krvi. Otimali su, i to ubijajući i trijebeći mnoge narode, cijele zemlje i cijele kontinente, istodobno promičući mit o zakonima i arbitražama koje treba poštovati, o zapadnoj kulturi i civilizaciji, o svojim nacionalnim vrijednostima i vrlinama. Jedna od najvažnijih članica EU, Francuska, svake godine od 15 svojih bivših kolonija u Africi ubire 500 milijardi dolara poreza za infrastrukturu koju im je ostavila. I ta zemlja, i Njemačka, i Nizozemska... izvozom svoje zbog subvencija jeftine hrane upropaštavaju milijune afričkih seljaka. Razvijene zemlje EU izazivaju krvoprolića među afričkim plemenima kako bi se što jeftinije dokopali rijetkih minerala i metala, otimaju milijarde i u Aziji, i u Južnoj Americi... pa što ja takvima malenoj Hrvatskoj oteti komad mora!?
Sindrom gospodara prisutan je u Europi kojom upravljaju potomci kolonizatora, u Bosni i Hercegovini gdje upravljaju ( naravno, u Federaciji ) potomci aga i begova i u Hrvatskoj gdje upravljaju potomci "društveno-političkih radnika" i "avangarde radničke klase". Posljedice su -- stradanja sirotinje i njihovih dobara.