Pisci europskih deklaracija imaju ovih dana gotovo nemoguć zadatak. Posljednji put kad se pisala deklaracija na ovako okruglu obljetnicu osnivanja Europske ekonomske zajednice EU, tj. obljetnicu Rimskih ugovora potpisanih 1957., Europska unija i cijeli svijet izgledali su sasvim drukčije. Deklaracija u povodu 50. obljetnice Rimskih ugovora, napisana i usvojena 2007. – dakle, prije sloma Lehman Brothersa i globalne krize, prije dužničke krize u Grčkoj i egzistencijalne krize eurozone, prije ratova u Libiji, Siriji i Ukrajini, prije nego što je seoba naroda gotovo biblijskih razmjera nagrizla Schengensku zonu bez granica, prije britanskog referenduma o izlasku iz EU... – u prvoj je rečenici zadovoljno proglasila kako je napokon ispunjena stoljetna ideja Europe kao nade da će doći dan kad će kontinent živjeti u miru i razumijevanju, i napredovati zahvaljujući “osjećaju zajedništva koje prevladava sve različitosti”.
“Mi, građani Europske unije, ujedinili smo se kako bi nam bilo bolje”, proglasila je deklaracija u povodu 50. obljetnice Rimskih ugovora, usvojena 25. ožujka 2007. godine u Berlinu. “Jer mi znamo da je Europa naša zajednička budućnost”, zaključila je.
– Da mi je netko tada, ili prije samo 5 godina, rekao da će koncept slobodnog kretanja ljudi i roba pretvoriti u koncept gradnje zidova, ograda i granica unutar EU, rekao bih mu da je to neokomunistička propaganda. A danas to imamo. Imamo raspad dosadašnjeg sustava EU – kaže filozof i politički analitičar Žarko Puhovski.
Upravo zbog tog raspada svega najvrednijeg što je EU dosad mislio da je postigao pisci deklaracije u povodu 60. obljetnice Rimskih ugovora imaju gotovo nemoguć zadatak.
Ta deklaracija, čiji je nacrt pripremljen u grubim crtama, ali se na njemu i dalje intenzivno radi, trebala bi biti usvojena 25. ožujka 2017. na neformalnom summitu u Rimu. I trebala bi odražavati dvije stvari. Prvo, očekuje se da naglasi sve vrijednosti koje je veliki projekt europskih integracija, danas poznat pod imenom EU, stvorio u posljednjih 60 godina. I drugo, deklaracija bi trebala biti i svojevrsni “rodni list” nove EU, sasvim novog puta i novog smisla koji 27 država članica žele pronaći i njime kročiti nakon izlaska Velike Britanije iz članstva.
Pisci deklaracije kao šjor Keko
Prvi dio zadatka je gotovo nemoguć jer sva velika postignuća EU danas leže ozlijeđena na zemlji (neka lakše, neka teže, a neka s ozljedama opasnim po život). Euro kao jedinstvena valuta nesumnjivo jest jedno od postignuća. No, može li ga se u rimskoj deklaraciji istaknuti kao nepovratno postignuće ako znamo da se prije samo godinu i pol, prvi put u povijesti, jednoj članici (Grčkoj) formalno, na papiru, otvoreno prijetilo izbacivanjem iz eurozone (Nijemci su tada predložili da Grčka uzme petogodišnji “time-out” izvan eurozone)?
Bezgranični prostor kojim se nesmetano odvija promet ljudi, roba i usluga također je, bez ikakve sumnje, ideal koji je ostvaren u Europskoj uniji. No, može li ga se u rimskoj deklaraciji istaknuti kao najveće postignuće ako znamo da privremene kontrole na graničnim prijelazima između niza zemalja unutar Schengenske zone, uvedene na vrhuncu migrantske krize u jesen 2015., i dalje stoje, s mogućnošću da iz privremenog statusa prijeđu u trajni?
Dva najveća postignuća EU, bezgranična zona i monetarna unija, privremeno su suspendirana. Ne u cijelosti, ali na dovoljno velikom broju kritičnih mjesta da ih se ne može baš tako neupitno spomenuti u rimskoj deklaraciji kao postignuća s kojima će se svi složiti.
Pisci rimske deklaracije, koji imaju projektni zadatak navesti koje su najljepše stvari u EU, mora da se osjećaju kao šjor Keko u Velom mistu: vjerojatno bi najradije u rimskoj deklaraciji naveli da u EU “jema puno lipi’ stvari, ma i’ ne smin kazat’”.
Dvije brzine opet nude zavjesu, ovaj put nije željezna, nego svilena
Jedna od “lipih stvari” u proteklih 60 godina projekta europskih integracija je i proširenje EU. Španjolska i Portugal su se nakon skoro 40 godina relativne izoliranosti pod autoritarnim režimima vratili Europi upravo zahvaljujući najprije perspektivi članstva, a onda i samom članstvu u Europskoj zajednici. Veliko proširenje EU na istok 1. svibnja 2004., od Baltičkog do slovenskog komadića Jadranskog mora, bio je povijesni trenutak. Baš kao što je i proširenje 2013. bio povijesni trenutak za Hrvatsku, koja je imala osjećaj da se vraća onamo gdje pripada, u obitelj najrazvijenijih europskih naroda. Ali danas baš i nema apetita za spominjanje proširenja EU kao najvećeg postignuća jer upravo su učinci proširenja, kroz pomalo izobličeno prezentirane priče o poljskim vodoinstalaterima i rumunjskim ili bugarskim socijalnim turistima, nagnali velik broj Britanaca da na referendumu odaberu izlazak iz EU. A ni ideja o daljnjem proširenju Unije nije ideja koju europski političari, izloženi napadima populista i protestnih pokreta, žele ili mogu prodati svojim biračima.
Rimska deklaracija, dakle, u dijelu u kojem se osvrće na proteklih 60 godina treba naglasiti postignuća koja će svakom prosječnom Europljaninu odmah “na prvu” zazvučati kao poprilično uvjerljiv dokaz da EU ipak ostavlja neizbrisivo pozitivan trag, i to treba učiniti tako da ta postignuća ne izgledaju uzdrmana događajima “u ovom strašnom času” (da posudimo naslov jedne zbirke hrvatske ratne lirike).
U smjeru federacije?
A kako stoje stvari oko drugog dijela projektnog zadatka rimske deklaracije? U drugom dijelu zadatak je još teži: kako u tekstu deklaracije trasirati put novog razvoja EU nakon povijesne prekretnice u kojoj jedna članica, prvi put u povijesti, iz nje izlazi?
U Bijeloj knjizi o budućnosti Europe, Europska je komisija predložila pet scenarija, pet različitih putova kojima bi Unija s 27 članica mogla krenuti dalje s te prekretnice. Scenariji ukratko glase ovako: (1) EU ide dalje kao dosad, ne odustaje od postojećeg smjera; (2) EU smanjuje ambicije i ne bavi se nikakvom drugom zajedničkom politikom osim regulacijom jedinstvenog tržišta; (3) stvara se EU s više brzina, gdje voljnije ili sposobnije članice idu brže u integriranju, a one koje to ne žele ili ne mogu pratiti ostaju u nekoj sporijoj brzini integracije; (4) EU se bavi manjim brojem tema i politika, ali to čini učinkovitije; (5) svih 27 članica čini puno više nego dosad tako što produbljuje Uniju u smjeru federacije.
Jedinstvo ili Višebrzinac?
Stav njemačke i francuske vlade (premda obje zemlje mogu promijeniti vlade na izborima ove godine) jest da treba ići u smjeru scenarija broj 3. Signali podrške tom scenariju o višebrzinskoj EU stižu i iz Italije i iz zemalja Beneluksa. Belgija, Nizozemska i Luksemburg u nedavnoj su zajedničkoj izjavi predložile “različite putove integracije i pojačane suradnje” između članica EU. Time su praktički sve osnivačice EU, koje su prije 60 godina bile potpisnice Rimskih ugovora, sugerirale da žele da se EU pretvori u uniju različitih brzina i koncentričnih krugova.
Za neke od tih zemalja to je način da u EU ostvare ono što žele bez straha da će im neka druga država uložiti veto na te planove. Tko danas prijeti vetom, sutra bi bio jednostavno isključen iz planova, a države koje žele te planove išle bi dalje same u njihovo ostvarenje.
– Gledano sa stajališta cijele EU, to bi značilo abdikaciju principa unapređenja cijelog teritorija. A gledano s našeg, hrvatskog stajališta, takav scenarij bi nas ponovno gurnuo u poziciju nekakvog predziđa Unije – smatra Žarko Puhovski. Hrvatska bi bila gurnuta natrag prema Balkanu jer bi razlika između zemalja iz posljednjeg kruga Unije i zemalja kandidatkinja koje sada nemaju tako blisku perspektivu ulaska u EU, poput Srbije ili Bosne i Hercegovine, bila zasigurno manja nego razlika između tih kandidatkinja i članica jezgre EU poput Njemačke.
Bugarski zastupnik u Europskom parlamentu Petar Kurumbašev usporedio je ideju o višebrzinskoj EU s aparthejdom tj. segregacijom.
– Ne nude nam, doduše, željeznu zavjesu, nego svilenu – rekao je Kurumbašev. Ali zavjesa bi ipak bila zavjesa.
Sama činjenica da institucije EU predlažu, a da države poput Njemačke i Francuske odmah daju podršku ideji da se EU dalje integrira različitim brzinama za različite države članice predstavlja veliku promjenu u odnosu na sve dosad viđeno. Istina, i dosad se razmišljalo o različitim brzinama integracije, i dosad su neke članice bile dublje integrirane u eurozoni ili Schengenu, a neke nisu, no ovaj put je drukčije. Jer, proklamirani smisao EU ne bi više bilo toliko odlučno kretanje prema “sve tješnje povezanoj Uniji među narodima Europe” (što je zapisano od 1957. u preambuli temeljnog ugovora), nego bi smisao EU bio u različitim razredima članstva, a to bi moglo produbiti podjele.
– Na scenarij o EU u više brzina ne bi trebalo gledati kao na cilj, nego kao na upozorenje. To je upozorenje za sve nas – rekao je jedan visokopozicionirani dužnosnik EU na brifingu za novinare u Bruxellesu koji je držao pod uvjetom anonimnosti. – Ako se u Rimu treba roditi novo dijete, ime bi mu trebalo biti Jedinstvo, a ne Višebrzinac – dodao je.
Odgoda do prosinca
Ipak, u rimskoj deklaraciji, koja se usvaja 25. ožujka, ne treba očekivati konačan odgovor na pitanje kojim putem EU s 27 članica kreće dalje, koji od pet ponuđenih scenarija (ili neki sasvim šesti) odabire. Vjerojatnije je da će se u rimskoj deklaraciji zaista naglašavati zajedništvo i spremnost očuvanja jedinstva EU27 nakon izlaska Velike Britanije, a da će se potom rasprava o scenarijima budućeg razvoja nastaviti do kraja godine i kulminirati konkretnijim zaključkom na Europskom vijeću u prosincu.
Za hrvatskog premijera Andreja Plenkovića deklaracija koja će biti usvojena 25. ožujka u Rimu mora biti poticaj za nastavak djelovanja europskog projekta.
– Jer to je dio svijeta kojem pripadamo i čijim temeljnim načelima i politikama želimo davati svoj doprinos. S punim uvjerenjem da to radimo u nacionalnom interesu Hrvatske i svih naših ljudi – kaže Plenković.
>> Je li Europska unija zaboravila Balkan?
>> Što je Mogherini čelnicima država EU na večeri govorila o Balkanu?
Samo je 5. scenarij realan i ako se on ne odabere i ostvari EU, će se raspasti. "Više brzina" pokušaj je bivših malih europskih imperija da umjesto prekomorskih teritorija, koje su izgubil u II. svjetskom ratu ili poslije njega, svoje nove kolonije stvore u Europi. No to je san kao što je bio i Mussolinijev san da obnovi Rimsko carstvo, kad se već "centar svijeta" s Mediterana preselio na Atlantski ocean. U vrijeme ogromnog razvoja tehnologije proizvodnje, usluga i informacija, u razvijenim društvima najveći dio stanovništva postaje suvišan i samo država može i mora reagirati tako da svi mogu preživjeti: preraspodjelom dobiti, time sharingom u zapošljavanju ili na druge načine koje treba tek otkriti. Zbog toga prva četiri scenarija treba odmah odbaciti. Alternativa jest ne samo rorpast EU, već izumiranje europskog stanovištva, dolazak novog stanovništva drugačije kulture i tradicije, u pravilu manje razvijenih zemalja, ali s vitalnim stanovništvom koje je spremno preživljavati s malim prihodima.