Nedjelja nakon Uskrsa, poznata kao Mali Uskrs ili Bijela Nedjelja, od 2000., nakon što je papa Ivan Pavao II. kanonizirao sv. Faustinu Kowalsku, slavi se kao blagdan Božjeg milosrđa i to upravo po viđenjima koja je svetica imala, a koja su zabilježena u njezinu “Dnevniku” kojega joj je diktirao Isus.
No malo je poznato da je sv. Faustina imala silnih problema zbog svojih vizija, koje su joj se počele javljati još u djetinjstvu. Primjerice, već kao petogodišnja djevojčica je pravila male oltare i provodila vrijeme pred metalnim raspelom koje joj je otac kupio u Częstochowi, a braći i sestrama pripovijedala je snove u kojima bi često vidjela Gospu u prekrasnom vrtu, stoji u najnovijoj knjizi Poljaka Gregorsza Gornyja “Uzdam se – sv. Faustina i tajna Božjeg milosrđa”, koju je splitski Verbum upravo objavio na hrvatskom jeziku.
Sv. Faustina u sedmoj je godini prvi je put začula Božji glas u svojoj duši. Dogodilo se to 1912. u župnoj crkvi u Świnicama Warckim. “U jednom trenutku osjetila je kako joj srce ispunja Božja ljubav i postala je svjesna da postoji i drukčija stvarnost, skrivena našim očima i važnija od one koju možemo vidjeti. Djevojčica je iskusila Božju blizinu, ali nije znala protumačiti što je to što proživljava“, piše Gorny, navodeći kako je njezina obitelj sve dublje zapadala u siromaštvo, pa se odlučila zaposliti sa 16 godina kao kućna pomoćnica.
No tada je već osjećala poziv i želju da se zaredi i ode u samostan, čemu su se roditelji protivili. “U Łódźu je proživjela iskustvo koje je bilo presudno za njezin ulazak u samostan. Bilo je to u parku Venecija (danas park Juliusza Slowackoga), koji je početkom XX. stoljeća bio omiljeno mjesto za zabavu stanovnika Łódźa i tu su se organizirali festivali, koncerti, predstave i plesne zabave. U srpnju 1924. Kowalska došla je na ples u taj park. Cijelom je događaju posvjedočila njezina sestra Natalia, no u tome trenutku ona nije bila svjesna što se zapravo dogodilo“, piše Gorny, navodeći svjedočanstvo njezine sestre koja je ispripovijedala kako su im na plesu u parku prišla dvojica mladića pa je jedan Faustinu pozvao na ples.
“Htjela je odbiti, rekla je da ne umije dobro plesati, no on je odgovorio da će je on voditi. Tek što su otplesali jedan ples, rekla je da mora otići odatle. Nisam razumjela zašto to govori, čak sam je pitala je li joj se nešto pričinilo, ali ona mi je samo odgovorila da ne želi tu ostati i potom je otišla. Kako sam kasnije doznala, zaputila se prema katedrali, a potom je otputovala u Varšavu da tamo pronađe samostan. Nedugo potom stupila je u red.”
Faustina je kasnije ispripovjedila kako je u trenutku kada je počela plesati ugledala pored sebe Isusa koji je izgledao kao za vrijeme muke: u poderanoj halji, izmučen i prekriven ranama. Pogledao ju je i rekao: “Dokad ću te trpjeti i dokle ćeš me varati?” Djevojka je osjećala kao da je glazba zamuknula, sve oko nje je nestalo, na podiju su ostali samo ona i Krist. Ubrzo je potajice otišla s plesa i zaputila se prema katedrali sv. Stanislava Kostke. Nakon toga često je putovala u Varšavu tražeći samostan koji je želi primiti. No redom su ju odbijali.
“Tako je pokucala i na vrata samostana Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa. Evo kako se toga sjeća sestra Borgia Tichy: ‘U vrijeme popodnevne rekreacije u dnevnu sobu ušla je tadašnja vratarica, pokojna sestra Klara Himmer, i majci generalici Leonardi Cieleckoj rekla da je u pitanju ‘novo zvanje’. Ona je odmah rekla pokojnoj s. Małgorzati da ode do vrata i ispita kandidatkinju. Sestra se vratila nakon vrlo malo vremena i glasno obznanila da djevojka nije ‘ništa posebno’: ‘Neugledna, nešto starija nego što bi trebala biti, krhke građe, služavka, po zanimanju kuharica, a osim toga nema miraz i vrlo je skromno obučena”, prenosi Gorny, navodeći kako je poglavarica samostana, majka Michaela, ipak rekla da bi htjela razgovarati s njom.
“Na prvi pogled nije ostavila dojam na mene. Prvenstveno zato što se doimala pomalo zapušteno. Pomislila sam: ma, nije ona za nas. Tiho sam zatvorila vrata, htjela sam reći drugoj sestri da kaže toj djevojci da je ne možemo primiti. No u tome trenutku sinulo mi je da ljubav prema bližnjemu nalaže da djevojci postavim nekoliko pitanja prije nego što se oprostim s njom. Vratila sam se u sobu i počela razgovarati. Primijetila sam da kandidatkinja ostavlja puno bolji dojam izbliza. Imala je mio osmijeh i simpatičan izraz lica, a izražavala se jednostavno, iskreno i oštroumno. Promijenila sam mišljenje i odlučila je primiti. Glavnu je poteškoću predstavljalo njezino siromaštvo, čak i ako bismo zaboravili na miraz od kojega Sveta Stolica spremno oslobađa: djevojka nije imala ni odgovarajuću opravu, a mi nismo imali fond za takve slučajeve. Predložila sam joj da se vrati u službu na neko vrijeme da uštedi novac kojim bi mogla kupiti opravu. I tako je završio naš razgovor, oprostile smo se, a ja sam na sve zaboravila”, ispričala je poglavarica samostana, dok je Faustina taj posjet drukčije zapamtila tj. da joj je majka Michaela “nakon kratka razgovora rekla da trebam poći do Gospodara kuće i upitati ga hoće li me primiti. Shvatila sam odmah da moram pitati Isusa. Pošla sam u kapelicu i s velikom radošću upitala Isusa: ‘Gospodaru ove kuće, hoćeš li me primiti?’. Odmah sam čula glas: Primam te. U mojem si srcu. Kada sam se vratila iz kapelice, majka poglavarica prvo je upitala: ‘I, prima li te Gospodin?’ Odgovorila sam da prima. ‘Ako te Gospodin prima, onda te i ja primam’”.
Nekome može zvučati nevjerojatno da je svetoj osobi bilo tako teško ući u samostan, no nevolje sv. Faustine nisu prestale ni nakon njezine smrti. Naime, štovanje Božjeg milosrđa po njezinim vizijama i zapisima u “Dnevniku” brzo se širilo Poljskom, ali i izvan nje. No bilo je i protivnika.“Dok su se u Poljskoj odvijale rasprave zbog slike Milosrdnoga Isusa, u Rimu su teolozi Svetoga oficija provjeravali jesu li spisi sv. Faustine u skladu s Učiteljstvom. Nažalost, vatikanski stručnjaci pritom su se oslanjali na neprecizne prijepise rukopisa Dnevnika”, navodi Gorny.
Radi se o prijepisima koje je načinila majka Ksawera Olszamowska koja je, kako veli Gorny, djelujući u dobroj namjeri, prepravljala djelo sestre Faustine na svoj način. Izostavljala je mnoštvo rečenica ili mijenjala smisao nekih izraza, što je dovelo do pogrešnih zaključaka poput onoga da je sestra Faustina pozvala na čašćenje svojega srca, a ne Isusova. Na tim pogrešnim prijepisima temeljili su se prijevodi na francuski i talijanski, a tim su se prijevodima služili vatikanski teolozi u svojemu radu. Zato je 19. studenog 1958. Sveti oficij objavio dekret upućen biskupima i poglavarima crkvenih redova u kojemu je odbacio mogućnost uspostave svetkovine Božjega milosrđa.
“Nedugo nakon dekreta, 6. ožujka 1959. Sveti je oficij objavio novi dokument – proglas kojim zabranjuje širenje pobožnosti Božjemu milosrđu u obliku koji je prenijela sestra Faustina. Dokument je zabranio promicanje te pobožnosti i poruka sestre Faustine do donošenja konačnoga suda. Pitanje slika Milosrdnoga Isusa u crkvama prepušteno je prosudbi mjesnih biskupa. Taj proglas iz Vatikana općenito je bio shvaćen kao da je Sveta Stolica službeno odbacila štovanje Božjega milosrđa onako kako je zagovarala sestra Faustina. Zato je iz brojnih crkava diljem Poljske bilo skinuto mnoštvo slika Milosrdnoga Isusa“, piše Gorny, navodeći kako je tada i njezin postupak za beatifikaciju zastao na mrtvoj točki.
No pojavljuje se tada Karol Woytila, budući papa Ivan Pavao II., koji je nakon smrti nadbiskupa Baziaka postao novi metropolit Krakova, a Gorny donosi sjećanje sestre Beate Piekut: “Godine 1964. obratila sam se nadbiskupu Wojtyli s molbom da za vrijeme boravka u Vatikanu pokuša ispitati je li došlo vrijeme da se pokrene proces beatifikacije sestre Faustine.”
“Ne samo da mi je bilo dopušteno, nego čak i naloženo da započnem s procesom beatifikacije, i to što prije, dok još ima živih svjedoka” prisjećao se Wojtyla godinama kasnije. Dana 22. kolovoza 1965. Karol Wojtyla je zapisao:
“Sa svih me strana pritišću da započnemo proces pa sam cijelu stvar povjerio pomoćnome biskupu Julianu Groblickom.” Dva mjeseca kasnije, 21. listopada, biskup Groblicki službeno je pokrenuo nadbiskupijski informativni postupak o životu, krjepostima i glasu svetosti sestre Faustine Kowalske“, piše Gorny u svojoj knjizi o sv. Faustini i fenomenu Božjeg milosrđa, koji je danas osvojio katolički svijet.
