Ante Marković (1924.-2011.) iz Konjica (BiH) jedan je od rijetkih političara komunističke Hrvatske i Jugoslavije koji je imao realnu moć. A ta je moć uvijek tamo gdje su poslovi i novac. Marković je dva i pol desetljeća bio generalni direktor Rade Končara, poduzeća sa 25 tisuća zaposlenih, premijer, odnosno predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH od 1980. do 1986., predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske od 1986. do 1988. te predsjednik savezne vlade, Saveznog izvršnog vijeća (SIV), od 16. ožujka 1989. do 20. prosinca 1991. Na mjesto saveznog premijera izabran je sa zadatkom da suzbije inflaciju, koja je krajem 1989. bila viša od 2500 posto, i uredi gospodarstvo.
– Markovićev program bio je politički, uz podršku Zapada i MMF-a. Bio je to koncept održavanja Jugoslavije u tranziciji. Da sačuva ekonomsku stabilnost, fiksiran je tečaj – sedam kuna jedna marka. Tako su plaće porasle na tisuću maraka. Usto, za njegova mandata donesen je zakon o poduzećima, zatim i zakoni koji su omogućili pretvorbu iz 1989. – kaže Ljubo Jurčić.
Budući da je na Zapadu dobio novac za reforme, prisjeća se jedan poznati hrvatski ekonomist i bivši član CK SKH, Marković je htio stabilizirati Jugoslaviju tako da uvede tržišne elemente poslovanja i da se forsiranjem izvoza zemlja osposobi za vraćanje duga. Osnova njegova programa, dodaje, bila je da se ide u privatizaciju. Markoviću je u tome pomogao hrvatski akademik, pravnik Jakša Barbić, koji je osmislio zakone. Oni su najprije srušili tvrdi socijalistički koncept Zakona od udruženom radu (ZUR). Riječi poduzeće i kapital u Ustavu i zakonima nisu postojale. Tek je Zakonom o poduzećima, kad je SFRJ bila na izdisaju, uveden pojam poduzeća koje je imalo imovinu. Na taj način su, nakon 40 godina, vraćena trgovačka društva pod smiješnim nazivom “poduzeća u mješovitom vlasništvu”.
Za početke privatizacije zapravo su bili najvažniji savezni Zakon o društvenom kapitalu i Zakon o vrijednosnim papirima iz 1990. U Zakonu o društvenom kapitalu pisalo je da “imaoci internih dionica stječu pravo na učešće u upravljanju poduzećem razmjerno nominalnoj vrijednosti tih dionica”. Zahvaljujući tome, u Jugoslaviji je za vrijeme vladavine Markovića počelo interno dioničarstvo, a stvorena su i prva kvazidioničarska udruženja. Tako su hrvatski mešetari komunističke provenijencije 1989. i 1990., prije prvih izbora, počeli pretvarati i privatizirati unosne tvornice i bankarski sektor jer su bili doneseni i zakon o bakama, stranim investicijama i računovodstvu. Prema Markovićevim zakonima su, primjerice, pretvorene i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka. One su zametak i prapočelo, majke svih pretvorba i privatizacije u Hrvata. Skupština Zabe je u studenom 1989. donijela odluku da “društvene i pravne osobe” osnuju Zagrebačku banku kao dioničko društvo.
Radnički savjet Tvornice duhana Rovinj (TDR) u listopadu 1990. donio je odluku o izdavanju internih dionica kao i odluku o organiziranju društvenog poduzeća u dioničko društvo. Uglavnom je bila riječ o povlaštenim dionicama u rukama zaposlenih. Pretvorbe prema Markovićevim zakonima bile su prilično netransparentne i tajnovite.
Za vrijeme Markovićeve vladavine na snazi su bila dva sustava; socijalistički u društvenim poduzećima, koji je vrijedio za lumpenproletarijat, i kapitalistički u poduzećima u mješovitom vlasništvu, koji su za sebe uveli komunistički direktori, tzv. tehnomenadžeri. No, Markovićeva priča o spašavanju Jugoslavije raspala se. Bilo je kasno.
– Tada je već bilo događanje naroda u Srbiji i bilo je vidljivo da je Jugoslavija bila neodrživa – zaključuje ekonomist Ljubo Jurčić.
U drugoj polovici 80-ih, kad počinje uspon Miloševića, sve češće Srbija upada u monetarni sustav. Hrvatska i Slovenija brane se tako da ne šalju devize. Hrvatska je, ako je željela podići dinare, morala slati devizni priljev u Beograd. No, Hrvatska ih nije slala pa se Zagreb snalazio kako je umio i znao.
– Glavni generator političke i gospodarske krize, Slobodan Milošević, potkraj 80-ih i početkom 90-ih sjeo je na tiskaru novca i praktički štampao novac za sebe. Tako je cijela priča završila. U generalnom kolapsu zapravo se pokazala jalovost i nesposobnost onih koji su vodili i ekonomsku politiku i zemlju – ističe bivši član CK. Tako su povijesni događaji “reformista” Markovića pretekli i pregazili. A kad je umro, od svih “zverki iz regiona” na posljednjem ispraćaju bio mu je Milorad Dodik. Čime ga je Marković zadužio, ne zna se.
A što se tiče političke priče, u Hrvatskoj je do kraja 1989. vladala “hrvatska šutnja”, u prenesenom i doslovnom smislu. A onda je u prvi plan izbio Ivica Račan. S njim se povijest malo poigrala. Bio je tvrdokorni komunist, ideološki zadojen, ali se spletom povijesnih okolnosti, a ne voljom, prometnuo u barjaktara demokracije.
– Hrvatska pozicija bila je defenzivna jer se temeljila na obrani postojećeg sustava i na obrani postojećeg Ustava. Pozicija obrane postojećeg sustava značila je da branimo krizu, u tom smislu to je bila neproduktivna politika – kaže bivši član CK SKH. Krajem 80-ih hrvatski komunisti jednostavno su shvatili da je vrag odnio šalu i da se nešto mora mijenjati. Načelno su se odlučili za demokratizaciju.
– Kad dođete pred zid, dođete do zaključka da je demokratizacija bila jedina moguća obrana od Miloševića i njegova nasrtaja recentralizacije Jugoslavije i pokušaja da se republike svedu na kulturne autonomije. To je bio jedini izlaz – nastavlja sugovornik, bivši član CK SKH, koji je prije razgovora zamolio za anonimnost.
Predsjednik Predsjedništva CK SKH 1989. bio je Stanko Stojčević, koji je slovio kao Špiljakov čovjek, međutim, on je tri desetljeća bio vezan za Antu Markovića. Njih dvojica su bili simbioza. Marković je bio generalni direktor “firme”, a Stojčević je tu “firmu”, Hrvatsku, vodio iznutra. Do zaokreta u demokratizaciji hrvatskog društva došlo je 10. prosinca 1989. Pod pritiskom oporbenih stranaka, skupina i običnih građana, koji su na Trgu bana Jelačića palili svijeće za demokraciju, Predsjedništvo CK SKH na svojem sastanku donijelo je odluku o raspisivanju slobodnih izbora na svim razinama.
– Na kraju krajeva, ono što ljudi teško mogu razumjeti, političku odluku iz 1989., formalnu, da se ide u višestranačje, donio je CK SKH kojem je predsjednik bio Stanko Stojčević, a Drago Dimitrović sekretar. E, sad, možemo to priznati ili ne – kaže bivši član CK.
Zanimljivo je, međutim, što je odluku o slobodnim izborima donio SKH, a ne republičke (državne) institucije. CK SKH je prihvatio odluke Predsjedništva te je sljedećeg dana, 11. prosinca, započeo 11. Kongres SKH. na kojem se tražilo raspisivanje izbora. Ivica Račan pobijedio je Ivu Družića i postao prvi čovjek SKH. A sljedećeg mjeseca, u siječnja 1990., izaslanstvo SKH napustilo je 14. izvanredni kongres SKJ, skupa s izaslanstvom SK Slovenije. Bio je to kraj SKJ. A Račanova politička priča se nastavila.
Jedan od poznatih hrvatskih redatelja sjeća se jednog sastanka u prostorijama Društva filmskih radnika koji govori o tome koliko je Račan 70-ih i 80-ih godina bio rigidan.
– Sjećam se jednog sastanka u Društvu filmskih radnika Hrvatske koji je Račan sazvao. Partija je u Hrvatskoj zabranila šest dokumentarnih filmova koji su malo kritički govorili o stvarnosti. Hrvatski redatelji pomislili su da ovdje mogu raditi ono što režiseri rade u Beogradu. Mogu vraga! U Beogradu je postojao crni val, filmovi, ali to se ovdje nije smjelo prenijeti – kaže sugovornik.
Na taj otvoreni partijski sastanak došao je Račan kao sekretar Izvršnog komiteta CK SKH. Održao je jedan govor prema kojem sve priče o Račanu kao demokratu padaju.
– Vi mislite da ćete kao filmski radnici upravljati filmom?! Nećete! Ni književnici neće upravljati književnošću, ni doktori medicinom! Sa svime će upravljati Partija jer je jedina rukovodeća snaga u našem društvu! – rekao je Račan kojem je nakon sastanka prišao jedan nepartijac te mu rekao: – A što je vama trebalo sve ovo?! Ne možete s takvim zamjeranjima i takvim otklonom od javnosti preživjeti?! Možete neko vrijeme, ali ne možete ući u povijest.
– Bili su jutros sa mnom na sastanku! Oni su pripremili sastanak u CK i dogovorili smo se što će tko govoriti u Društvu filmskih radnika. Ja sam govorio, a oni su šutjeli – uzvratio je Račan koji se zapanjio licemjerjem svojih drugova.
Iako se 80-e godine prošloga stoljeća, posebno druga polovica toga desetljeća, ponekad u hrvatskoj javnosti žele prikazati kao liberalne u smislu da Partija nije bila toliko budna kad su “neprijatelji države i socijalizma” posrijedi – to nije točno. I lice i naličje režima bili su krvavi. Od 1980. do 1990. Udba je na krvav način ubila 18 hrvatskih političkih emigranata. Posebno je odjeknuo atentat na Nikolu Štedula, prvog čovjeka Hrvatskog državotvornog pokreta. Njega je 1988. u Škotskoj pokušao ubiti Udbin agent Vinko Sindičić. Štedul je jedan od rijetkih koji je preživio atentat Udbe.
Ovdje leži cijela istina o privatizaciji! To je ono što trubim ovdje već godinama, ali rijetki su koji čuju! Drugovi su se na vrijeme pobrinuli, sve ostalo je već polako povijest!