Iduće srijede počinje 67. filmski festival u Cannesu, najveće i najvažnije središte svjetskog filma, u čijim se natjecateljskim i popratnim programima svake godine predstavljaju stotine novih autorskih djela. U posljednjih nekoliko godina, pod vodstvom neuništivog 83-godišnjeg direktora Gillesa Jacoba, Cannes je dodatno osnažio svoj položaj u europskom “svetom trojstvu” festivala, koje čini zajedno s Venecijom i Berlinom, povukavši u svoj program uvjerljivo najveći broj atraktivnih premijera. Ovogodišnji glavni program ponovno se može čitati kao “best of” svjetske produkcije, u kojem se za Zlatnu palmu, između ostalih, natječu Jean-Luc Godard, Nuri Bilge Ceylan, braća Dardenne, Mike Leigh, Ken Loach, Michel Hazanavicius, Andrey Zvyagintsev i David Cronenberg, ali i mlade zvijezde kao što su Alice Rohrwacher i Xavier Dolan.
Potonji je jedno od najvećih recentnih otkrića Cannesa, koji je prvi film u programu Cannesa imao sa samo 19 godina, a sada će na istom mjestu predstaviti svoj šesti dugometražni film. Iako mu je tek 25 godina, u karijeri već ima stotinjak nagrada s najuglednijih svjetskih festivala, uključujući čak pet canneskih. Potpuni je autor koji sam piše scenarije, producira, režira, montira i glumi u vlastitim filmovima, a u nas mu je prve radove prikazao Zagreb film festival, posvećen prikazivanju debitantskih filmova.
Zaustavite projekcije!
Cannes svoj imidž gradi na tradiciji, glamuru i velikim svjetskim zvijezdama, ali njegovi selektori uvijek uz festival vole vezati i dva-tri mlada imena koja su otkrili i nastavili njegovati.
Jedan od njih bio je Lars von Trier, kojeg je festival promovirao i nagrađivao od ranih osamdesetih da bi ga 2011. nakon idiotske šale na račun nacizma doslovno protjerali s festivala. Time se veliki provokator (ali ne i antisemit) Von Trier upisao na listu najvećih skandala u povijesti Cannesa, kojeg filmski i društveni kroničari uvijek pozorno prate upravo zbog velikog broja kontroverzi koje slučajno ili namjerno izazivaju njegovi gosti.
Još se, recimo, pamti kako je španjolski diktator Franco pokušao spriječiti festivalsku premijeru “Viridiane” Luisa Buñuela 1961., koji je upravo tim filmom osvojio Zlatnu palmu, ili kako su Jean-Luc Godard, Francois Truffaut i Roman Polanski 1968. uvjerili festivalskog direktora da otkaže festival u znak solidarnosti s pobunjenim studentima.
Političkih kontroverzi nije nedostajalo ni u novije vrijeme, a kao najveća često se ističe pobjeda filma “Fahrenheit 9/11” Michaela Moorea 2004., koji je unatoč (ili možda baš upravo zbog) iznimno oštre kritike američke vlasti, koja je uključivala nedvosmisleno povezivanje obitelj Bush s Bin Ladenom, postao prvi dokumentarni film u gotovo pola stoljeća koji je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu.
Još rjeđe od dokumentarista u Cannesu su pobjeđivale žene – samo jedna Zlatna palma u povijesti pripala je redateljici, a zbog rodne neravnopravnosti u svim segmentima festival je posljednjih godina meta žestokih kritika. Ove su ih godine pokušali ublažiti dominantno ženskim žirijem i malo većom zastupljenošću redateljica u programu, “čak” se dvije redateljice natječu za glavnu nagradu.
Osim političkih, mnogo pažnje izazivaju i individualni canneski ispadi, od srednjeg prsta koji je mladi Quentin Tarantino pokazao publici primajući Zlatnu palmu za “Pakleni šund” 1994. do Von Trierova “suosjećam s Hitlerom” zbog kojeg je protjeran s Cannesa. I dok za Von Triera zbog neumjesne (ali ipak vrlo očite) šale nije bilo milosti, Cannes je tijekom godina imao znatnu ulogu u rehabilitaciji Romana Polanskog, kojeg redovito dočekuje kao jednu od najvećih zvijezda i prijatelja festivala, iako ovaj već 30-ak godina bježi od pravomoćne presude za seksualno zlostavljanje maloljetnice. Za njegovu amnestiju u Cannesu su se potpisivale i peticije, čime su nužno kompromitirane i hvalevrijedne inicijative, poput nedavne peticije za oslobađanje iranskog filmaša Jafara Panahija, osuđenog na kućni zatvor i 20-godišnju zabranu snimanja filmova zbog “proturežimske propagande”.Još 50-ih godina prošlog stoljeća, kad su ga proslavili Kirk Douglas, Sophia Loren, Grace Kelly, Brigitte Bardot, Cary Grant, Romy Schneider, Alain Delon i druge velike zvijezde koje su kročile njegovim crvenim tepihom, Cannes je postao sinonimom za festivalski glamur, na čije se brojne projekcije, baš kao u neke ekskluzivne klubove, bez odijela ili toalete ni ne može ući. Među zvijezdama tih zlatnih godina festivala bio je i naš Veljko Bulajić, čiji su se filmovi čak triput natjecali za Zlatnu palmu, a dvaput je bio član canneskog žirija.
– Kada sam 1980. drugi put bio član žirija, situacija je bila na rubu incidenta. Do prije samog kraja festivala Kirk Douglas onemogućavao je da Zlatnu palmu dobije Kurosawa, jer ga je htio dodijeliti svom sunarodnjaku Bobu Fosseu. U jednom trenutku Leslie Caron, Gian Luigi Rondi i ja otišli smo k direktoru festivala Robertu Favre-Le Bretu i rekli mu da istupamo iz žirija. On ipak nije htio prihvatiti našu ostavku pa nas je sve okupio na izvanrednoj sjednici žirija na kojoj smo u četiri ujutro pronašli kompromisno rješenje, da Zlatnu palmu podijele oba autora – Bob Fosse za “All That Jazz”, a Akira Kurosawa za “Kagemushu”.
U takvoj situaciji pogađanja oko laureata, uspio sam ishoditi da nagradu za sporednu ulogu dobije Milena Dravić, koja ju je podijelila s talijanskom glumcem Carlom Gravinom – prisjetio se Bulajić vremena u kojem su se naši filmovi u Cannesu natjecali ravnopravno s najvećim imenima svjetske produkcije. Raspadom Jugoslavije naša je produkcija pala na otužno niske grane, ali u posljednjih desetak godina u canneske se programe na mala vrata počeo vraćati hrvatski film. Od “Insomnijaka” Vanje Vascarca, uvrštenog u program Quinzainea 2002., do kratkometražne “Kokoške” Une Gunjak, koja će ove godine biti prikazana na Tjednu kritike, u Cannesu smo imali desetak uglavnom kratkometražnih i dokumentarnih filmova.
Dogovaraju se koprodukcije
Važno je i što je Hrvatska posljednjih godina snažno prisutna na filmskom marketu koji se održava paralelno s projekcijama festivala, a na kojem se svake godine okupi oko trideset tisuća filmskih profesionalaca!
– Industrijski dio možda je najvažnija dionica ovog glamuroznog festivala. Niz naših autora i producenata bit će ove godine u Cannesu da bi pregovaralo o svojim poslovima, a Hrvatski audiovizualni centar bit će im po običaju pri ruci, kao logistička i lobistička podrška – najavio je direktor HAVC-a Hrvoje Hribar. U sastavu Canneskog filmskog sajma tako će se svakodnevno održavati sastanci vezani uz hrvatski izvoz filmskih usluga i buduće koprodukcije, pregovarat će se o stranim investicijama u novi hrvatski filmski studio, a kupcima i festivalima nudit će dovršene hrvatske filmove svih kategorija.
– Godina je prodora Netflixa na europsko tržište, i dramatičan trenutak za europske televizije. Svjetska i europska industrija nalaze se pred drastičnim promjenama. U Cannesu će se stoga održati sjednice i sastanci svih ključnih europskih i svjetskih filmskih organizacija te profesionalnih koordinacija. Predstavnici HAVC-a u većini ovih platformi imaju zapaženu ulogu, što znači da će u Cannesu imati prilično posla – zaključuje Hribar.
Pa Hrvati imaju svoje zanimacije. Što će njima Cannes. Imaju oni svoje Severine, Nives Celzijus, Ave Karabatić Aleksandre. Imaju oni Joa Šimunića i svoju jalovu I.ligu. Imaju oni svoj HDZ i SDP. Baš pravo bogatstvo.