Život, bolest i smrt 15-godišnjeg Carla Acutisa, kojega je prije tri godine papa Franjo proglasio blaženim, a sljedeće godine proglasit će ga i svetim, snažno je utjecala ne samo na katoličke vjernike, nego i mnogo šire. Jer je taj mladić svojim životom, koji je trajao svega petnaest godina, pokazao kako je ideal svetosti moguće postići ne samo u kontekstu današnjeg vremena, nego i u tako ranoj mladenačkoj dobi. Stoga će se svatko zapitati kako je to uspio? Do odgovora na to pitanje može se doći u knjizi njegove majke Antonie Salzano Acutis „Tajna moga sina“, koja je prije nekoliko mjeseci u hrvatskom prijevodu izašla u nakladi „Verbuma“ iz Splita i iz koje smo izvukli dio zanimljivih detalja za naše čitatelje o životu toga „Božjeg influencera“, kako su nazivali Carla Acutisa zbog njegovih kompjutorskih vještina i angažmana na društvenim mrežama, koje je koristio za evangelizaciju.
Ispovijest o životu svojega sina, Antonia Salzano Acutis započinje priznanjem kako ni ona ni suprug nisu u životu bili osobito bliski vjeri te da su je otkrili zahvaljujući sinu Carlu. „On nas je doveo Gospodinu. Prije toga, u životu sam samo tri puta bila na misi: na dan krštenja, na dan prve pričesti i na dan vjenčanja. Tako je zapravo bilo i s mojim mužem premda je za razliku od mene imao roditelje praktične vjernike, pa je povremeno odlazio u crkvu. Nismo bili protiv vjere. Jednostavno smo se naviknuli živjeti bez nje. Bili smo poput mnogih oko nas, dane smo ispunjali brojnim aktivnostima, ali nismo znali njihov pravi smisao. Takvo uređenje života dobro je sažeo Seneka: 'Velik dio života promiče nam u lošim djelima, znatan dio u neradu, a cijeli život u pogrešnim stvarima.' Carlov dolazak u naš život, u tom smislu, bio je poput proroštva, poziv da pogledamo na drugu stranu, da se promijenimo, da idemo u dubinu“, priznaje Carlova majka Antonia, koja otkriva i kako se susrela s viješću o Carlovoj teškoj bolesti, koja je u njihov život došla munjevito i promijenila ga u vrlo kratkom roku.
„Kao da je bilo danas, u sjećanje mi naviru primarijusove riječi kratko nakon prvih pretraga: 'Carlo nesumnjivo ima leukemiju tipa M3, odnosno promijelocitnu leukemiju.' Ozbiljan i bez prevelikoga okolišanja, primarijus nam je objasnio da se radi o tihoj bolesti koja se bez nagovještaja očituje tek u posljednji trenutak, iznenada, i da je nasljednoga tipa. Posrijedi je patologija koja izaziva vrlo brz razvoj tumorskih stanica. Praktički, krvni blasti polude. Dodao je da Carlo mora ostati u bolnici i odmah primiti odgovarajuće terapije ne bi li ga spasili. Sve su rekli i Carlu. Ništa mu nisu skrivali“, svjedoči ona i otkriva da kada je ostala nasamo s Carlom, sin joj je kazao: „Gospodin mi je upalio alarm!“
„Jako me se dojmilo njegovo držanje, njegova sposobnost da na tu situaciju gleda pozitivno i vedro, bez obzira na sve. Još se i danas sjećam onoga vedrog osmijeha koji je za mene bio kao kada netko, ulazeći u mračnu prostoriju, odjednom upali svjetlo. Sve se osvijetli i dobije boju. To je on napravio. Osvijetlio je naš najmračniji čas, šok jedne potresne vijesti. Nije trošio riječi na zabrinutost niti je dopustio da ga obuzmu strah i tjeskoba. Reagirao je s pouzdanjem u Gospodina. I u tome se pouzdanju smiješio. Osim osmijeha, dojmila me se i njegova pribranost. Uvjerena sam da mu je bilo jasno kako je stanje očajno, ali on se s povjerenjem predao u ruke onomu koji je pobijedio smrt“, prisjeća se i dodaje kako su bolničari i liječnici bili vrlo iznenađeni vidjevši kako je Carlo proživljavao te trenutke, jer se nikada nije žalio, premda su mu noge i ruke bile otečene i pune tekućine.
„Carlo kao da je imao snagu koja nije njegova. Sjećam se da sam pomislila kako mu je jedino njegova bliska povezanost s Gospodinom omogućila da se tako nosi s tom situacijom. Nije to bilo trenutno junaštvo. Bio je to plod odnosa koji je gajio dan za danom, iz sata u sat. I ne znajući, Carlo si je stvorio mogućnost da te trenutke proživi na takav način. Stvorio ju je godinama živeći u Božjemu svjetlu, pod njegovom zaštitom koju je stalno tražio, u njegovoj svjetlosti koju je stalno želio. Mnogi koji su ga gledali tada u bolnici kasnije su mi rekli da su imali dojam da se pred njima nalazi poseban mladić koji je gotovo neljudskom snagom uspio prikriti svoje trpljenje, kako ne bi opterećivao druge, uspio se smijati usred oluje“, kazuje njegova majka, koja se usprkos brojnim sumnjama i strahovima nadala da će uspjeti, hvatajući se sam za bilo što u nadi da može ozdraviti. Premda su joj se u pameti stalno vraćale njegove riječi prije dolaska u Monzu, kada joj je izlazeći iz ambulantnih kola rekao: „Odavde neću izaći živ, pripremi se.“
POVEZANI ČLANCI:
„To mi je rekao jer nije htio da trenutak njegove smrti dočekam nespremna. Kazao mi je i kako će mi s neba poslati mnogo znakova, pa da zato trebam biti mirna. Dobro je znao koliko sam mu bila privržena i koliko sam bila prestrašena. Mislim da mu je najveća briga bila upravo to što ću ostati ovdje na zemlji bez njega. Htio me je na neki način upozoriti, učiniti da njegova smrt ne pogodi moj život previše munjevito. Nekoliko trenutaka prije nego što je pao u komu, rekao mi je da ga malo boli glava. Nisam se posebno uznemirila jer sam vidjela da je ispaćen, ali ujedno i smiren. Međutim, nakon samo nekoliko trenutaka sklopio je oči smiješeći se. Više ih nije otvorio“, piše ona, dodajući kako se činilo kao da je samo zaspao, ali zapravo je pao u komu zbog cerebralne hemoragije koja ga je nekoliko sati kasnije odvela u smrt.
Bilo je to u 17.45 sati, 11. listopada 2006. „Činilo mi se da sanjam. S jedne mi se strane sve činilo nevjerojatnim. Carlo je tako brzo otišao! Je li moguće da se to dogodilo? Nije se imalo što reći. Carla više nema. To je stvarnost. Gospodin ga je uzeo sa samo petnaest godina, usred njegove mladosti, puna energije, puna radosti i ljepote“, piše Antonia Acutis, koja je o Carlovoj smrti odmah obavijestila svoju majku, koja je živjela s njima. „Majka mi je rekla da to već zna jer je čula Carlov glas, koji joj je rekao: 'Bako, u nebu sam s anđelima, presretan sam, ne plači jer ću uvijek biti s tobom'“, svjedoči Antonia, kojoj se od tih tužnih dana u sjećanje mi se najviše utisnulo to što je više tješila druge nego što su morali tješiti nju.
„Zahvalna sam za to. Jer to što sam morala tješiti uplakane, reći im da imaju vjere jer naš Carlo živi u drugome životu, pomoglo mi je da ne klonem; to je moju duboku bol malo ublažilo. Na tajanstven i stvaran način moje tješenje drugih uspjelo je nekako čak odagnati tu bol i preobraziti je u dar. Slušala sam sebe kako govorim i sama se sebi čudila. Izgubila sam sina jedinca, ali svejedno sam uspijevala prenositi nadu i mir svima koji su posjetili njegovo mrtvo tijelo prije pogreba“, piše Carlova majka, svjedočeći kako su se tek s Carlovim ulaskom u njezin život stvari promijenile. „Odmalena je trajno bio povezan s Isusom. Taj me je njegov odnos promijenio. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti u kući, zahvaljujući njegovoj vjeri i ja sam morala početi postavljati pitanja, ponovno sam sve dublje ulazila u sebe kako bih dohvatila ono što sam u sebi morala promijeniti. Dok je Carlo ležao mrtav na svome krevetu, smogla sam snage da onima koji su ulazili u kuću pružim nešto od toga novog života, malo te 'vječnosti' koja nas okružuje i nikada nas ne napušta. U sebi sam otkrila svjetlo, koje nije bilo moje, i otkrila sam kako mi više nije bilo teško ništa izreći. U kuću su došli mnogi koji su daleko od vjere. Nevjernici za koje smrt nije bila drugo nego skok u ništavilo. Gledala sam njihovu tjeskobu, vidjela sam njihovu malodušnost. Shvaćala sam je jer sam je i sama iskusila“, svjedoči Carlova majka, prisjećajući se njegovih riječi kako „s duhovnoga gledišta trebamo biti svjesni toga kako na ovoj zemlji ne ostajemo zauvijek.“
Naime, Carlo je govorio kako „ovdje dolje nemamo trajnu domovinu, nego tražimo onu gore“ te da smo „uzdignuti u nadnaravno stanje, otkupljeni i spašeni, određeni smo za vječnost s Bogom, za ‘su-vječnost’“.
„Smrt ne treba shvaćati kao svršetak svega. Ona nije kraj. Nije propast. Nije kobni završetak. Ona je prijelaz u su-vječnost. Ako shvatimo da smo na ovome svijetu samo prolaznici, ako se ponašamo kao da smo ovdje privremeno, ako težimo za onim što je ‘gore’, ako sve usklađujemo prema onome iznad, ako svoju egzistenciju temeljimo na onostranome, onda će sve biti uređeno, sve uravnoteženo, sve usmjereno, sve će se temeljiti na nadi. Ako se na sutra misli kao na blisku budućnost koju treba pripremiti, onda je u igri jedna od najvažnijih kreposti duhovnosti: nada. Nada, ne kao pjesničko nadahnuće, ne kao osjećaj niti kao bijeg od obvezivanja, nego kao ono što ona jest: druga teološka krepost poput sjemena usađena u krštenju“, zapisao je mladi Carlo Acutis. Stoga i nije neobično da njegova majka u svojoj knjizi svjedoči kako su „mnogi imali dojam da nisu na pogrebu, nego na slavlju“.
POVEZANI ČLANCI:
„Izgledalo je kao slavlje prijelaza u drugi, pravi život. Istina, svi smo plakali, ali istodobno smo svi doživljavali snažnu prisutnost svjetla. Izgledalo je kao da se život u koji je Carlo pristao želi na neki način uprisutniti. Dapače, u nekim je vidovima i bio prisutan. Kada je svećenik podijelio završni blagoslov rekavši „idite u miru“, sasvim slučajno zvona su počela svečano zvoniti. Naime, obred je završio baš u podne. Brojni svećenici koji su koncelebrirali rekli su nam da je, prema njihovu mišljenju, to bio znak da je Carlova smrt početak njegova života kod Boga. Tako se zapravo činilo mnogima: zvona su zvonila i kao da nas je Carlo htio učiniti dionicima slavlja koje je u nebu upravo započelo njegovim dolaskom“, piše Antonia Acutis, dodajući kako prva čudesa koja je njezin sin učinio dogodila su se upravo na sam dan pogreba. „Jedna žena koja je imala tumor dojke i koja još nije započela s kemoterapijom, zazvala je Carla i ozdravila. Druga četrdesetčetverogodišnja žena iz Rima, koja je iz glavnoga grada došla baš kako bi posljednji put pozdravila Carla, obratila mu se za pomoć jer nije mogla imati djece. Od Carla je molila tu milost i nekoliko dana poslije pogreba doznala je da je ostala trudna. Poslije devet mjeseci rodila je divnu djevojčicu“, piše ona i dodaje kako su ljudi počeli spontano moliti njezina sina i tražiti njegov zagovor, kao da su u njemu već vidjeli blaženika te da je, zapravo, Carlov uspon na čast oltara započeo je na samome pogrebu, po svjedočenju prijatelja i poznanika.
„Glas o svetosti neočekivano se vrlo brzo proširio po cijelome svijetu. Bio je to narodni, spontani događaj. Vjernici, prijatelji i ljudi koje je moj sin susretao u životu počeli su mu se moliti vjerujući da je kadar zauzeti se za njih kod Gospodina. Razna su se čuda dogodila i još uvijek se događaju jer osobe vjeruju da ih Carlo može zagovarati“, piše ona i prisjeća se kako joj je Carlo više puta kazao da „korak u vjeri znači korak naprijed prema biti, a korak nazad od imati“ te da „ako Bog posjeduje naše srce, onda mi posjedujemo beskonačnost.“ „I pojasnio mi je. Tko se uzda samo u materijalna dobra, a ne u Gospodina, taj kao da upravlja život u suprotnome smjeru, poput vozača koji, umjesto da vozi ravno i brzo prema svome cilju, uporno vozi zabranjenim smjerom, suprotno, trajno se izlažući opasnosti da se s nekim sudari“, svjedoči njegova majka, dodajući kako je Carlo jako volio čitati evanđelja.
„Svakodnevno bi uzeo mali ulomak koji bi mu bio kompas za taj dan. Evanđelje je za njega bilo Božji dar. Ponavljam, za njega je sve bilo dar. Jedna od dražih mu prispodoba bila je ona o sijaču. Bilo mu je važno da sjeme donese stostruki plod, a ne da ga se ostavi, pa da ga trnje života uguši. Jako je volio dvanaesto poglavlje Ivanova evanđelja u kojemu se kaže da zrno, ako ne umre, ne donosi roda“, veli ona, kao i to da je Carlo vrlo važnima držao i molitve roditelja za svoju djecu. Naglašavao je da je važno podržavati djecu na putu prijateljstva s Kristom i o tome je rekao: „Sve kada bi se dogodilo da odrastajući ti mladi odlutaju s puta koji vodi k Bogu, prije ili kasnije Gospodin će se sjetiti molitava koje su zajedno molili u obitelji te će ih vratiti u ovčinjak.“
„Govorio je kako će iskrenu molitvu neke majke ili oca, izgovorenu s vjerom i pobožnošću, prije ili kasnije Bog uslišati“, kaže njegova majka, dodajući kako se Carlo svaki tjedan ispovijedao, uglavnom kod umirovljenoga svećenika koji je služio u njihovoj župi. „Taj mi je svećenik kazao da je Carlo iznimno otvoren, sjajan mladić. U svemu je nastojao biti bolji, u ljubavi prema Bogu i prema bližnje mu, počevši od roditelja. Nastojao je usavršavati svoje prijateljstvo s vršnjacima, sa školskim kolegama, s profesorima. Također se trudio ozbiljno posvetiti učenju kako bi produbio poznavanje školskoga gradiva, informatike kao i sadržaja koji se tiče vjere“, piše Antonia Acutis, posebno naglašavajući Carlovu ljubav prema siromašnima. „U siromasima i u bolesnima Carlo je prepoznavao Isusovu živu prisutnost, a raspetoga bi Krista osobito znao vidjeti u trpećima. Uz te osobe osjećao je da se nalazi u Gospodinovoj prisutnosti, pa im je zato nastojao učiniti konkretno djelo milosrđa jer je pomaganje njima vrijedilo kao olakšavanje patnje raspetomu Isusu. Kada bi im poklanjao pokrivač ili vreću za spavanje, u duhu se vraćao u noć Isusova rođenja, u kojoj je Krist bio bez ičega. Učiniti nešto za siromahe Carlu je značilo učiniti to Isusu osobno. Kada bi dolazio u dodir s ljudskom patnjom, izravno bi se našao na Kalvariji pred licem raspetoga Krista“, veli ona i dodaje kako je u životu pomagao mnogim beskućnicima.
„Među njima bila su dvojica muslimana bez posla i bez nade. Neko smo vrijeme odlazili pomagati dijeliti hranu u pučku kuhinju sestara Majke Terezije iz Calcutt e u Baggiu. Tamo su dolazili poglavito imigranti, većinom muslimani, i s nekima od njih Carlo se sprijateljio. Mnogi od njih po danu su prosili oko katedrale, a kako smo često onamo odlazili na misu, čim bi nas prepoznali, dolazili su nam ususret i srdačno nas pozdravljali. U više smo navrata neke od njih pozvali da idu s nama u McDonald’s“, svjedoči majka „Božjeg influencera“ u svojoj knjizi „Tajna mojega sina“, otkrivajući brojne tajne i detalja iz života ovoga petnaestogodišnjeg tinejedžera-blaženika.
FOTO Jedan od najljpših dvoraca Hrvatske sad je opljačkana ruševina: Pogledajte kako danas izgleda
Nažalost danas je važnije slikati frizuru ili tanjur hrane nego svjedočiti svoju vjeru. I taj koji svjedoči je čudak i izgubljen, a posvuduše i instagramuše uspješne i poželjne