Da je predsjednik Mesić nekoć bio u Australiji, vjerojatno se osim
tamošnjih iseljenika i tadašnjih hadezeovaca iz stranačke "središnjice"
više nitko i ne sjeća. Tridesetak internetskih sekundi trebalo je
valjda na taj boravak u Australiji podsjetiti ne samo one koji su na to
zaboravili nego i sve druge koji za taj posjet nisu ni znali. Pogotovo
na nepoznati Mesićev govor održan početkom devedesetih u "zemlji
klokana". Tridesetak internetskih sekundi prenesenih na televiziju
iznenadilo je naciju, a predsjednika dovelo u situaciju da mora
objašnjavati što je mislio i zašto je tako mislio.
S tridesetak internetskih sekundi nekadašnjeg člana HDZ-ova
trijumvirata vjerojatno se kanilo ugroziti današnjeg predsjednika
Hrvatske. Ako namjera nije posljedica nečije "plemenite želje" za
"demokratskim pravom na informaciju", onda joj je cilj bio usositi
predsjednika: pokazati da je nedosljedan i da nije uvijek bio politički
čist, da nije demokrat "od rođenja". Netko osvetnički zloban, ali
politički naivan pouzdao se da će s nešto australskih "nepočešljanih
misli" psihološki, a potom i politički poljuljati predsjednika te u
puku izazvati njegovu omraženost!
Te su tlapnje kod predsjednika i njegovih savjetnika mogle izazvati
samo kratkotrajnu nelagodu, podsmijeh i malu nedomicu kako ih
neutralizirati. Ako je netko predmnijevao da s tridesetak
kompromitirajućih sekundi može naškoditi dugogodišnjem Mesićevu imidžu
"istinskog demokrata" i "dokazanog antifašista", onda je ne samo naivan
nego i blesav. Uostalom, to australsko čudo izazvano govorom od
tridesetak sekundi neće trajati dulje od tri hrvatska dana.
Da je nekome drugome politički važnom netko maliciozan izvukao nešto
poput govora Stipe Mesića "nabrijanim" australskim Hrvatima, kao što je
to učinio neki "čuvar tuđih političkih mrlja", tome bi se danima javno
ispirao mozak. Mesić to neće doživjeti, ali ne zbog toga što ima
argumente kojima može pobiti svoj australski govor. On ima tanak alibi
da je, što bi se reklo, samo "imao usta za te uši", da je ljeporječio o
NDH jer se to tada i ondje od njega očekivalo. Ali zato se brani
"minulim radom", tj. svime što je potom činio, a što je suprotno onome
što je govorio u Australiji. Moglo se pretpostaviti da će "po prirodi
stvari" u Mesićevoj obrani osobito revni i glasni biti poznati i
nepoznati koji se osjećaju ljevičarima. Kako i predsjednika Mesića
doživljavaju baštinikom i nastavljačem ljevičarskih ideja, oni ga brane
"kao svoga", koji jest pogriješio, "ali je ipak naš".
Ako je već očekivano da Mesićev australski izlet brane svi kojima je
politički blizak, zanimljivo je da ga brane i "ljuti desničari". Dok ga
prvi štite zbog svega za što Mesić već dugo slovi da politički jest,
drugi ga valjda uzimaju u zaštitu zbog simpatija za ono što je on
nekoć, pa i na australskom pikniku, hinio da jest. No, predsjedniku
Mesiću zapravo ne treba potpora ni lijevih ni desnih. On je fenomen. On
je u mnogo navrata dokazao rijetku sposobnost da samoga sebe, ono što
je činio ili govorio, pretvori u nešto drugo te da mnoge uvjeri da je
baš taj drugi upravo pravi Stipe Mesić.
Ako je išao u Sarajevo smjenjivati Stjepana Kljujića, hadezeovca koji
je slovio za najtvrđeg pobornika nedjeljivosti BiH, a onda svađu s
Tuđmanom kapitalizirao kao "protivnik Tuđmanove ideje o podjeli Bosne",
onda će sigurno za sebe politički neškodljivim učiniti i
posljedice australskog gafa. Stjepan Mesić to može zbog svoga
rijetkog iluzionističkog dara, zbog činjenice da je gotovo sve svoje
političke mane pretvorio u p?ku dopadljive osobine, čak i u vrline.
Dokle god narod u njemu vidi "našeg Stipu", nekoga tko mu je sličan,
tko ima i njegove kreposti i slabosti, predsjedniku će Mesiću sve
biti oprošteno.
BIJEDA POLITIKE
