Stevo Culej napustio je dobro plaćeni posao u Vojno-tehničkom zavodu u Beogradu za koji je radio kako probni vozač tenkova u slavonskobrodskom Đuri Đakoviću i od 15. prosinca 1990. je u specijalnoj policiji.
U tu će postrojbu poslije ući i mlađi brat Josip, jedan od 12 poginulih hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine.
Stevo je prošao sva ratišta od Vukovara do Dubrovnika. Mladena Markača zna od listopada 1991. i puno su toga zajedno proživjeli do 1997. godine kada Culej odlazi iz specijalne policije.
Poznanstvo iz pobune
– Upoznali smo se u ne baš ugodnim okolnostima, ali tada je nastalo prijateljstvo i profesionalni odnos koji je ostao do danas kada je general Markač u haaškim kazamatima. U mojoj je postrojbi u listopadu 1991. kulminiralo nezadovoljstvo tadašnjim dozapovjednikom i nekako su me suborci istaknuli kao vođu pobune jer nismo mogli više trpjeti što nestaje oružje i ljudi ginu zbog nesposobnosti dozapovjednika, sve nam je prekipjelo. Došao je Markač u Vinkovce, u restoran Kunjevce, vidjeti što se tu događa i smiriti situaciju. Tada smo se upoznali. Moj prvi dojam bio je vrlo ugodan, vidio sam razboritog, smirenog profesionalca koji je uz to i dobar psiholog. Tada me postavio za pomoćnika zapovjednika specijalne policije što sam bio sve do 1997. godine i za to vrijeme promijenio tri zapovjednika – sjeća se Stevo Culej koji s velikim respektom govori o Markaču.
Jedna od akcija u kojoj su zajedno sudjelovali je “Maslenica” iz koje je Culeju ostao u sjećanju prizor koji govori o Markačevoj veličini.
– Bili smo na Velebitu kod mjesta Kneževići. Bio je sedmi dan akcije i jako je bilo hladno, temperatura je 15-20 stupnjeva ispod nule. Pripremali smo se za sutrašnji pregled terena. Markač je spavao u kolibi, a čuvao ga je danas pokojni Goran Karaman. General Markač se probudio u noći i vidio kako Goran spava ispred kolibe. Sjeo je kraj njega i pričekao da se probudi. Znao je da je umoran jer sedam smo dana bili u pokretu. Kada se Goran probudio, rekao mu je: “Čuj, stari, a kaj da su došli niški specijalci, bili bi odnijeli i mene i tebe.”
Naravno, nije ga kaznio. Kada bismo išli u akciju, uvijek nam je govorio da imamo na umu Ženevsku konvenciju i da ljudski postupamo sa zarobljenicima i civilima. Nekad mu je znala izletjeti i psovka, ali on je Podravac, a ja podrijetlom Zagorac pa smo se i u tome slagali. Jednom smo razgovarali telefonom i u žaru mi je opsovao, što me uvrijedilo, pa sam samo spustio slušalicu. Ubrzo je nazvao, ispričao se, rekao da mu je izletjelo i “idemo dalje”.
- Volio je nas Vinkovčane jer je znao da smo puno propatili, puno nas je izginulo, da držimo težak teren, ali da se može na nas uvijek osloniti i da ćemo uvijek izvršiti zapovijed – prisjetio se Culej svog zapovjednika Markača i dodao kako nije volio nositi generalske oznake.
Zbog toga je bilo i smiješnih situacija poput one kada je došao u bazu specijalne policije u Vinkovcima, a policajac na porti ga nije prepoznao pa su jedan drugom gotovo vikali: znaš li ti tko sam ja, a znaš ti tko sam ja.
Očekujem oslobađanje
– Zadnji put vidio sam generala Markača kad je odlazio u Haag. Očekujem oslobađajuću presudu jer general je nevin i svaka druga presuda bi bila pogubna za njega i za Hrvatsku. Znam da je Markač najčasniji časnik kojega poznajem, znam da nikada ništa nije ukrao i da nema ništa. Ima samo ljubav svojih specijalaca i njegova zapovijed za sve nas vrijedi i danas i vrijedit će dok budem živ – kaže Stevo Culej dodajući kako Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata pomaže Markaču kako god može.
U noći na petak, kada će se u Haagu donijeti presudu generalima Markaču i Gotovini, s tisućama građana bdjet će i čekati presudu.
>> 'Pratite od 9.00h u petak uživo na Večernji.hr prijenose iz Haaga i sa zagrebačkog Trga bana Jelačića'
vrati se ante i smjeni tu gamad......