Košarkaški klub Split i narančada Pipi dva su simbola Splita, ali nisu samo splitski nego i hrvatski simboli uništavanja, grabeži i lošeg upravljanja. Uništiti jedan od najvećih europskih košarkaških klubova i tvrtku čija su pića, a prvi je od njih slavni gazirani sok, poznata u cijeloj bivšoj Jugoslaviji mogli su samo vrhunski diletanti ili prevaranti. No, zahvaljujući šačici entuzijasta i vjeri u očuvanje tradicije te radnih mjesta nekadašnji divovi gurnuti u propast, KK Jugoplastika i Pipi, dižu se iz pepela.
Prije nekoliko mjeseci Košarkaški klub Split i Dalmacijavino, tvrtka koja puni Pipi, bili su na koljenima. Klub je bio pred stečajem s dugom od 24 milijuna kuna te je jedina opcija bila neizvjesna privatizacija. Dalmacijavino, nakon godina agonije i s dugom od milijardu kuna, bilo je pred likvidacijom i gašenjem preostalih dvjestotinjak radnih mjesta. Zloglasna agencija Standard & Poors’s tada vjerojatno ne bi ni htjela procjenjivati njihov rejting jer nema tako negativnih ocjena za opis njihova stanja. No, onda su Nikola Vujčić, slavni košarkaš, i poduzetnik Ilija Naletilić rekli: “Ajmo još jednom probati spasiti što se spasiti da.”
Nagrada za marketing
U svibnju ove godine odlučeno je o tome da počne privatizacija na čistoj i poštenoj ideji zadnjeg pokušaja spašavanja slavnoga kluba. Nije tu bilo političkih dobrotvora, marketinških genija, reketa gradskih tvrtki, skupih konzultanata ni Ive Sanadera koji bi naredio tajkunima da daju milijune kao što se privatizirao Hajduk. Istodobno je u Dalmacijavinu pokrenut stečaj, ali je osječki stečajni upravitelj Perica Mitrović odlučio da se ponovno pokrene proizvodnja jer će se kupac lakše naći ako postoji bilo kakva proizvodnja.
Priče u koje su nas godinama uvjeravali politički i gospodarstveni diletanti kako su od bivšeg trostrukog prvaka Europe ostali samo stari prašnjavi pehari i nostalgične priče, a od Dalmacijavina zastarjela tehnologija i prazna skladišta, Vujčić i Mitrović nisu htjeli slušati.
Cijela operacija spašavanja kluba, a onda s njim sasvim slučajno i Dalmacijavina, počela je povratkom u Split Nikole Vujčića, uz Rađu i Kukoča, najvećeg splitskog košarkaša u posljednjih dvadesetak godina. Pred kraj karijere, ali još daleko od mirovine, Vujčić je odlučio pomoći klubu koji ga je stvorio i omogućio mu da zaradi milijune igrajući u Izraelu, Grčkoj i Turskoj. Vujčić je zatekao rasulo, ali nije odustao, želio je vratiti nešto zajednici koja je ulagala u njega. Postao je direktor kluba i igrač te je uz pomoć Naletilića, jedinog splitskog privrednika koji mu je htio pomoći, sačuvao klub od potpunog kraha. U košarkaški klub nisu se više gurali političari jer tamo nije bilo ni novca ni moći. No, izborena je ABA Liga s uglavnom domaćim dečkima koji su pristali igrati bez plaće do Nove godine i čekati da klub možda u privatizaciji dobije neki novac, a oni zarađeno.
Vujčić kao direktor koji igra besplatno traži generalnog sponzora. Moli splitske tvrtke da pomognu, ali bez uspjeha. A onda, malo iz očaja, ali zapravo nakon genijalnog poteza, KK Split besplatno na dres stavlja reklamu za sok Pipi. Kad već nitko nije našao interes da pomogne njima, Vujčić i autor ideje Damir Skelin, voditelj marketinga kluba, odlučili su besplatno na prednju stranu dresa svoje prve momčadi staviti logo legendarne narančade Pipi i tako pomoći da 230 djelatnika Dalmacijavina u stečaju povećaju prodaju ovog napitka i sačuvaju plaće, radna mjesta i tvornicu.
Prodaja Pipija ubrzo je dosegla takve razmjere da se ponekad ne mogu osigurati dovoljne količine za sve narudžbe koje stižu u Dalmacijavino. Lavina se počela kotrljati. Mnogi su vidjeli da su u klubu neki novi dečki koji imaju zdrave i poštene namjere i da im treba pomoći. Dvorana na Gripama ponovno je puna, a na žutim dresovima stoji logo Pipi. Na tribinama se ponovno vide žuti transparenti, a nova navijačka himna je pjesma “Nije u šoldima sve”. Javljaju se pojedinci i male tvrtke te nude pomoć. Jedna optičarska radnja darovala je igračima sunčane naočale, druga bonove za kupnju u njihovim dućanima, a za Božić jedna pršutana svakome igraču darovala je pršut. Javlja se sve više manjih donatora koji nude proizvode i usluge, ali velikih sponzora i novca nema na vidiku.
Dalmacijavino povećava proizvodnju jer kupci traže njihove proizvode. Ponovno se počinje puniti i narančada Orela, Pipijeva sestra, alkoholna pića, a dobro im ide i prodaja vina. Radnici zadovoljni dolaze na posao nakon godina depresije i 13 štrajkova zbog neisplate plaća te neuspjelih i mutnih pokušaja prodaje tvornice, njenih zemljišta i ostale imovine. U splitskim kafićima traži se Pipi, a uz slavni pelinkovac Dalmacijavina ponovno se priča o velikih pobjedama Jugoplastike, rješavaju se vječne dvojbe je li bolji Tvrdić ili Šolman, Kukoč ili Rađa te je li prva djevojka iz reklame Pipi Silvana Kanazir zgodnija od Ane Sasso.
Onda početkom studenoga počinje privatizacija kluba, Grad Split uplaćuje milijun kuna, a stiže i nagrada za upornost. Krajem mjeseca međunarodni marketinški stručnjaci nagradili su posebnim priznanjem “Projekt Pipi” KK Split na Sporto International konferenciji o marketingu i sponzorstvima u sportu, održanom u Portorožu. Vujčić, Rimac i Mitrović bili su posebni gosti u Portorožu, a vijest obilazi cijeli svijet. Pored svih svjetskih megatvrtki i klubova teških milijune eura pobjedu su odnijeli Splićani bez prebijene pare. Uskoro počinje i četvrti, posljednji krug privatizacije. Građani, sportaši, bivši igrači, pjevači kupuju jednu, dvije, deset dionica, koliko tko može. Joško i Blanka Vlašić, Robert Pauletić, Vinko Bajrović, Stipe Božić, Luky, Ivano Balić, Roko Ukić i Žan Tabak, Božo Maljković... Neka vrsta narodne dionice postaje hit u gradu pod Marjanom, ali dalek je put do 7,6 milijuna na koliko je klub procijenjen iako su se dionice kupovale širom Hrvatske.
Grad pomogao
Dolaze i veći kupci – Tomislav Mamić, vlasnik trgovačkog lanca Tommy, kupio je dionica za 250.000 kuna. U klub zatim dolazi i Ivan Čirko, direktor tvrtki koje su ekskluzivni distributeri Pipi narančade za Hrvatsku. I on je kupio nešto dionica, ali i potpisao sponzorski ugovor s Košarkaškim klubom Split. Sponzorski prihod jamči Splitu 10 lipa od svake prodane boce Pipija. Na prvi pogled to ne izgleda mnogo, ali ako znamo da su njegove tvrtke samo prošle godine distribuirale više od tri milijuna bočica Pipija, a ove se godine prodaja i distribucija gotovo udvostručila, govorimo o sponzorstvu od gotovo 500 tisuća kuna. Vujčić je gotovo pao u nesvijest, ali neočekivani dar bio je logičan jer je prodaja Pipija porasla trideset posto otkako košarkaši na dresu nose njegovu reklamu.
Iako igrači već pola godine nisu dobili ni kune, klub dobro gura i u ABA ligi. Prošle subote “pala” je na Gripama ljubljanska Olimpija, euroligaš. U klubu su odlučili da će trošiti samo onoliko koliko se zaradi i neka klinci treniraju i igraju košarku pa će možda opet dođe i neki trofej. Jedini je to put za većinu naših sportskih klubova koji se natječu tko će potrošiti više nezarađena novca, te pravi primjer dobre suradnje kluba i lokalne tvrtke.
No da bi Bajka o KK Split i Pipiju, kako je nazvan projekt, uspjela, morao se skupiti cijeli iznos – milijun eura predviđen privatizacijom, na koliko je određen temeljni kapital kluba. Od pojedinačnih kupnji dionica vrijednih po 250 kuna to se nije moglo očekivati jer bi ih morao kupiti cijeli grad. Tijekom recesije i sumnjičavosti koju je izazvala ne baš uspješna privatizacija Hajduka, to ipak nije bilo izvjesno. Na kraju je Grad Split ipak kupio ostatak dionica, a iako je neograničeno pumpanje gradskih para u sport širom Hrvatske postalo besmisleno, ovaj put to nije slučaj i svi su izgledi da neće biti bačen novac. Neće se vjerojatno ljutiti ni porezni obveznici jer iako živimo u vrijeme kada pošteni rad i nije na nekoj cijeni građani su još uvijek senzibilni na one s dobrim namjerama i dat će im potporu. KK Split i Pipi došli su na korak da spase jedan drugoga. Dokazali su da njihovo postojanje ima smisla ne samo zbog nostalgičnih kriterija. Nakon svega zaslužili su još jednu priliku. Možda u KK Split stigne opet neki trofej, a Dalmacijavino i Pipi nađu kupca kojeg će zanimati daljnja proizvodnja i novo zapošljavanje, a ne samo atraktivna zemljišta uz more.
>> Vratio se osmijeh na lica radnika u Splitu i Pučišćima na Braču
