Od vanjske politike nije se očekivalo da igra važnu ulogu na predsjedničkim izborima u SAD-u. Unatoč velikoj međunarodnoj ulozi, Amerika je zemlja čiji je pogled usmjeren prema unutra i koja se hvata u koštac s monumentalnim izazovima na domaćem frontu. Izuzev međunarodne krize, ova kampanja vodi se oko domaćih pitanja. Ili tako smo mislili.
Jasno je kako Donald Trump želi da mu vanjska politika bude glavni argument za reizbor. Prvi dokaz došao je s neočekivanom najavom 13. kolovoza da Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati, pod pokroviteljstvom SAD-a, uspostavljaju diplomatske odnose, što je prvi put da jedna arapska zemlja priznaje Izrael u gotovo 27 godina. Zatim su Bahrein i Izrael najavili uzajamno priznavanje 11. rujna. Sjedinjene Države navodno se nadaju sličnim potezima potencijalno od Sudana, Omana i Maroka. Saudijska Arabija suzdržava se od priznanja Izraela za sada, ali mnogi vjeruju da je dala zeleno svjetlo Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu. To je značajan razvoj događaja koji ulijeva nadu za potencijalno rješenje šireg arapsko-izraelskog sukoba koji je definirao i unakazio Bliski istok. Nekoliko čimbenika doprinijelo je ovom proboju. Prvo su jednostavno začuđujuća postignuća Izraela po pitanju ekonomske i vojne nadmoći u regiji, što ga čini vrlo poželjnim partnerom.
Drugo, razbijanje tradicionalno tvrdokornih arapskih država, Sirije, Iraka i Libije, koje su desetljećima stavljale veto na zbližavanje s Izraelom. Naposljetku su Zaljevske zemlje predvođene Saudijskom Arabijom privučene Izraelu uslijed straha od moćnog zajedničkog neprijatelja, Irana. Priznavanje Izraela jednostavno je formalizacija prvobitnog saveza protiv Irana. Izuzetno je što je Izrael postigao tu prekretnicu bez ispunjavanja povijesnog zahtjeva arapskih zemalja - samo nagodbom u obliku državnosti za Palestince koji doista ispadaju veliki gubitnici u toj preraspodjeli moći. Palestinci još nikada nisu izgledali tako sami i lišeni bilo kakve perspektive za napredak. Pa ipak, čak i slabi i izolirani ostaju neizbježna dilema za Izrael i Bliski istok. Dva naroda još uvijek postoje i traže isti uzak komadić područja. Ako, kao što se čini, san o neovisnoj državnosti postaje neostvariv, Palestinci bi se mogli u sve većoj mjeri okrenuti zahtijevanju punog i jednakopravnog državljanstva unutar jedne dvonacionalne države. Izrael bi se stoga mogao suočiti s bolnim izborom između svog demokratskog i židovskog karaktera. Da budem brutalno iskren, nije izgledno da su takva suptilna razmatranja pala na pamet Trumpu, čiji su potezi u vanjskoj i unutarnjoj politici strogo motivirani onim što služi njegovim osobnim interesima. Partnerstvo s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i sve što je Trump učinio za Izrael namijenjeni su zadovoljavanju njegovih birača - proizraelskih kršćanskih evangelista.
I dok je Trump općenito nepopularan među američkim židovima, koji su većinom demokrati, on se nada da nadahnuti dovoljan broj židovskih birača, prije svega na Floridi i u Pennsylvaniji, da mu možda donesu pobjedu. Kad bi postojala ikakva sumnja o tome tko stoji iza tih inicijativa SAD-a, razmislite o ekonomskom sporazumu između Srbije i Kosova najavljenom u Bijeloj kući 4. rujna. Naizgled namijenjen podupiranju stabilnosti u jugoistočnoj Europi, Trump ga je na Twitteru opisao kao: "Još jedan veliki dan za mir na Bliskom istoku jer su većinski muslimansko Kosovo i Izrael pristali na normalizaciju odnosa i uspostavu diplomatskih odnosa". Naime, i Kosovo i Srbija složili su se da će svoja veleposlanstva smjestiti u Jeruzalemu. Dok raste neizvjesnost o statusu dokumenata koje su potpisali Srbija i Kosovo i hoće li oni doista biti provedeni, taj je sastanak već poslužio svojoj svrsi u kampanji za Trumpov reizbor. Trump se predstavlja kao svjetski državnik i mirotvorac.
Ceremonija čiji je bio domaćin u Bijeloj kući s vođama Izraela, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata radi formaliziranja njihovih sporazuma ostavit će dramatične prizore za njegovu reizbornu kampanju. Aura državništva bit će pojačana Trumpovom nominacijom za Nobelovu nagradu za mir. Povlačenjem američkih postrojbi iz Iraka i Afganistana dokazuje kako ispunjava zavjet o okončanju ratova i vraćanju Amerikanaca kući. Naravno, postoje i rizici i koristi za sve uključene. Za Trumpa rizik je da će njegova politika maksimalnog pritiska na Iran, koja tako veseli njegove bliskoistočne partnere, potaknuti veći sukob uoči izbora u SAD-u. Za ranjive Zaljevske zemlje rizik je da im Trump neće priskočiti u pomoć u slučaju da budu na meti Irana. Za Izrael je rizik da će njegova politika potpore Trumpu predobro uspjeti i da uslijed njegovog reizbora SAD-e potonu u godine nemira i smanjenog međunarodnog vodstva. Ono što bi moglo biti u interesu Netanyahua, a što je u interesu Vladimira Putina, nije nužno u interesu tih zemalja, uključujući Izrael, čija dugoročna sigurnost ovisi o partnerstvu sa stabilnim, sposobnim i pouzdanim SAD-om.
Demokrati su spremni razoriti Ameriku (doslovno) radi dobivanja izbora, a Trumpu se prigovara da je sklopio mirovni sporazum radi reizbora? Demokrati, vi ste oličenje prijetvornosti i lažljivosti.