Bilo je to u prvim danima siječnja ratne 1992. godine. Izdana je zapovijed da tada 27-godišnji hrvatski branitelj Đuro Glogoški s položaja u Čepinu u večernjim satima krene u Bjelovar po topove, no u posljednji trenutak onamo je otišao ipak netko drugi. Nekoliko sati kasnije, u ranim jutarnjim satima 3. siječnja, okrutnom igrom sudbine, taj je vojnik pod kišom granata, zasut kišom gelera, zaplesao na granici života i smrti.
Od tog trenutka, taj stopostotni ratni vojni invalid napustio je rovove, no posljednjih je dana preko noći zauzeo jedan novi rov, onaj u Savskoj 66, predvodeći prosvjed branitelja koji tinja već 39. dan.
Parketar i stolar
Priznaje da nikada nije mislio da će pravdu za svoje suborce tražiti na ulici, ali za njega kompromisa nema, kao ni 1991. godine. Tada ga je, u svibnju, na proputovanju kroz Trpinju, jedan događaj natjerao da napusti posao parketara i stolara u privatnoj tvrtki i da si iz temelja poremeti dotadašnji miran obiteljski život sa suprugom Tatjanom i dvojicom sinova. A bile su im tek dvije i četiri godine.
>>Cijeli tekst o tome tko je Đuro Glogoški čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista u četvrtak
>> Đuro Glogoški: Crkva je prepoznala istinu i ostala uz branitelje
>> Braniteljima uvjetovali odgodu zakona napuštanjem prosvjeda u Savskoj
>> Mamić: Živjeli branitelji! Mi vas nikada nećemo zatajiti ni izdati!
Veliki pozdrav od jednog običnog hrvatskog branitelja!