Ratovi dolaze i prolaze, no jedno žarište već četvrt stoljeća polagano tinja i prijeti da jednu od geopolitički najosjetljivijih regija na svijetu pretvori u buktinju. Upravo u ovo vrijeme prije 25 godina eskalirao je sukob u Gorskom Karabahu između Azerbajdžana i Armenije kojemu se ne nazire ni rješenje ni skori kraj.
U noći između 25. i 26. veljače 1992. armenska vojska, zajedno s lokalnim pobunjenicima, upala je u grad Hodžali, okupili su više od 600 muškaraca, etničkih Azera i jednostavno ih pobili. Ostatak stanovnika ovog azerbajdžanskog gradića u Gorskom Karabahu, mahom staraca, žena i djece, protjerali su prema unutrašnjosti Azerbajdžana.
Bio je to uvod u krvavi rat koji je odnio više 30 tisuća života i u kojem je iz svojih domova protjerano milijun ljudi. Krhko primirje uspostavljeno je uz posredovanje Rusije, Francuske i SAD-a dvije godine poslije, no na terenu i dalje vlada status quo.
Armenska vojska, unatoč svim rezolucijama UN-a i OSCE-a, i dalje drži pod okupacijom dobar dio Azerbajdžana, a na području Gorskog Karabaha uspostavljena je kvazidržava koju nitko na svijetu ne priznaje.
Ovo područje neprestano tinja, a sukobi niže razine vrlo su česti. Prošle je godine eskalirao i četverodnevni rat u kojemu je, u artiljerijskoj i pješačkoj vatri s obje strane stradalo stotinjak ljudi. I samo je pitanje dana kada će sukobi tog ili većeg intenziteta izbiti ponovno.
Stanovnici Gorskog Karabaha, koji za Azerbajdžan predstavlja ono što je za Hrvatsku predstavljala SAO Krajina u vrijeme okupacije, prije nekoliko su dana izašli na referendum i većinom glasova usvojili odluku da se njihova “država” sada zove Arcah, prema nazivu mitske desete armenske pokrajine.
Inače, paradoksalno je da Gorski Karabah ni ne graniči s Armenijom, no armenske snage zauzele su i azerbajdžanski međuprostor. Ujedno, postoji i dio Azerbajdžana koji je odvojen od ostatka zemlje, okružen Armenijom. I taj dio je okupirala Armenska vojska.
Prilično krhki balans snaga i varljivo primirje u regiji dobiva sasvim novo značenje na novom geopolitičkom atlasu koji je nacrtan otkad je u Bijelu kuću došao Donald Trump. Iako je Kavkaz, uključujući i Azerbajdžan i Armeniju, pa i okupirane azerbajdžanske pokrajine, svojevrsno “rusko dvorište”, Moskva je u vrijeme Baracka Obame kalkulirala na koji će se način ponijeti prema Gorskom Karabahu, računajući kako bi pretjerano svrstavanje na jednu ili drugu stranu moglo izazvati reakcije Zapada. Situacija s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući znatno je drukčija. Trump igra na kartu izolacionizma i situacija na Kavkazu nije mu pretjerano bitna.
Europska unija deklarativno staje na stanu mira, zagovara političko rješenje problema i povlačenje armenske vojske s azerbajdžanskog teritorija, no do sada nije ima ni snage, a ni volje za veći angažman na tom području.
A područje zapadnog Azerbajdžana na kojemu se prostire Gorski Karabah vrlo je bitno zbog velikih nalazišta zlata i plemenitih metala, no još više zbog strateškog položaja i činjenice da upravo tim područjem prolaze trase naftovoda i plinovoda kojima je azerbajdžansku naftu i plin moguće transportirati do kupaca u Europi.
Rusija u ovom sukobu od samoga početka igra ulogu medijatora i mirovnog posrednika, no javna je tajna da su naklonjeniji Armeniji i da im sadašnja situacija savršeno odgovara. Ujedno, Moskva je jedan od najvećih prodavatelja oružja za obje sukobljene strane i prilično je jasno kako je nestabilna situacija u regiji izvor vrlo ozbiljnih i konkretnih financijskih injekcija ruskoj vojnoj industriji.
Cijelu priču vrlo pažljivo promatra i Iran koji graniči s obje zaraćene zemlje. Iako je Teheran u jeku najžešćih sukoba pokušao ishoditi neki oblik primirja, ono je neslavno propalo. Teško je procijeniti čiju stranu Iran u ovome trenutku više podupire.
Azerbajdžan je većinski muslimanska zemlja, dok su Armenci kršćani i u toj geopolitičkoj jednadžbi Teheran malo više naginje prema Bakuu. U suprotnu stranu pak vuče činjenica da je Azerbajdžan u dobrim odnosima s Izraelom, koji Iran smatra izvorom zla u svijetu.
Također, Azerbajdžan naravno može računati na pomoć Turske jer su Azeri turkofoni narod, dok se s druge strane Armenci i Turci ne podnose već desetljećima.
Armenija je siromašna država čije gospodarstvo uvelike ovisi o pomoći Armenaca iz inozemstva, a industrijski sektor tek se nedavno počeo razvijati. No više od 40 posto zaposlenih i danas radi u poljoprivredi.
Ali zato imaju prilično snažnu vojsku koja se oslanja na doktrinu i pomoć Rusije. Azerbajdžan je u potpuno drukčijem položaju. Zemlja bogata naftom i plinom doživjela je nagli skok u posljednja dva desetljeća, a glavni grad Baku sada već nazivaju Dubaijem Kavkaza zbog visokih nebodera, širokih parkova, luksuznih restorana i trgovina. No u vojnom smislu, iako troše velik novac na kupnju naoružanja, procjena je da još uvijek nisu dostigli moć Armenije.
U svakom slučaju, rješenja za problem Gorskog Karabaha još nema na vidiku. Situacija je već godinama na rubu usijanja, animozitet između Azera i Armenaca ogroman je, a još nije potpuno jasno kako će se nove geopolitičke prilike i promjena vanjskopolitičkog smjera SAD-a odraziti na kavkasku krizu.
Zato je prilično izvjesno da će se sudbina Gorskog Karabaha krojiti u Moskvi. Kada Kremlj odluči da je vrijeme za rješenje ovog problema, on će biti riješen. Ali isto tako činjenica je kako status quo Moskvi u ovome trenutku savršeno odgovara i da ga Vladimir Putin svakako nema namjeru razbijati bez dobrog razloga. •
>> Tisuće ljudi maršira Moskvom: 'Rat u Ukrajini Putinov je zločin', 'Rusija bez Putina'
Tu je Zoran Milanović proveo Domovinski rat, fulo čoek domovinu za koju tisuću kilometara