Špilja stara stotinu tisuća godina. Kamera se glatko približava skupini usnulih neandertalaca. Prvi se budi mladi lovac, izlazi iz špilje i udiše svjež zagorski zrak. Miriše na lovinu. Nježno budi ostale, koristeći se primitivnim govorom. Dok se članovi zajednice bude, žena loži vatru, djeca se igraju... Plemenska idila u filmu snimljenom za Muzej krapinskih neandertalaca i nalazište Hušnjakovo naše pretke prikazuje izrazito humanima. Brinu se o ranjenicima, zadirkuju se pri zajedničkoj večeri, imaju čak i pogrebne rituale. Zar je u surovo musterijensko doba život izgledao baš tako?
– Uobičajeno poimanje neandertalaca bilo je da su to divlja ljudska stvorenja daleke prošlosti. I danas postoje nesuglasice između istraživača koji neandertalce doživljavaju vrlo animalnima i onih koji ih smatraju bližima današnjem čovjeku. U filmu prikazujemo tezu suvremene znanosti i Jakova Radovčića, koji smatra da su krapinski neandertalci bili uvelike humani – objašnjava voditelj projekta Marijo Vukadin. Poznat je kao producent filma “Živi i mrtvi” Kristijana Milića, te kratkog “Recikliranja” iz omnibusa “Zagrebačke priče”.
Hiperrealistični modeli
Njegova Olimp produkcija upravo je dovršila zahtjevan 20-minutni film o krapinskom pračovjeku. U projekt je ušao kao da se radi o najunosnijem blockbusteru. Angažirao je čak i lutkare iz Londona, koji su radili maske za “Gospodara prstenova”. Zanimljivo, glavna referencija nije im bila poznata trilogija Petera Jacksona, već prijašnje iskustvo u rekonstrukciji neandertalaca za britanske dokumentarne filmove.
– Likovi su inspirirani vrlo vjernim hiperealističkim skulpturama iz novog muzeja, na koje je ručno lijepljena svaka dlaka. Morali smo nekako dostići taj standard. Osim britanskih stručnjaka, za masku i šminku bila je zadužena Ana Bulajić-Črček, make-up artistica koja je radila na “Gladijatoru” i nizu drugih kinohitova – ponosi se Vukadin.
Popis poznatih suradnika ne zadržava se samo na dosad neviđenim maskama, koje su na svakog glumca nanosili puna tri sata. Prema predlošku Željka Kovačića i Jakova Radovčića, koji su autori muzejskog postava i stručni supervizori filma, scenarij je napisao Davor Šišmanović. Skice za snimanje crtao je Stiv Cinik, za kameru je bio zadužen Dragan Marković - Markoni, a scenografiju je radio Ivo Hušnjak.
– Ljudi se iznenade kad shvate koliko je posla bilo. U samo sedam dana snimanja promijenili smo pet lokacija, a po zlu je pošlo sve što je moglo, kao da se netko igrao vuduom – prisjeća se Vukadin.
Skidale se samo prezgodne
I zaista, već prvi dan snimanja obilježila je tragedija. Jednoj od glavnih glumica umro je muž, pa je odustala od snimanja. Naći zamjenu nije bilo ni približno lako.
– Za ulogu golišave kupačice, kojom prikazujemo fizionomiju i anatomiju neandertalca, tražili smo ženu što sličniju neandertalskoj. Trebala je imati široke bokove, mnogo sala. Sve koje su pristajale na skidanje bile su previše zgodne. Pokušali smo i sa ženama koje poziraju na Akademiji likovnih umjetnosti, ali te su, pak, bile prestare. Pustili smo glas da tražimo glumicu i javila se lokalna žena koja je pristala skinuti se – prisjeća se producent čije su nevolje tada tek počele.
Zamjenska glumica ubrzo je dobila alergiju na masku. Traženje nove nije dolazilo u obzir, a skupi dani snimanja samo su bježali u vjetar. Prokletstvo kupačice nastavljeno je i nakon dolaska na Plitvice, pod čijim su slapovima zamislili ključnu scenu kupanja. Ispostavilo se da uz dozvolu Ministarstva kulture treba imati i dozvolu Nacionalnog parka, bez koje su ih otjerali s lokacije. Munjevitom brzinom pronašli su slap na Rastokama kod Slunja.
– Mjesto je bilo nepristupačno, kameru smo vukli čamcima preko vode, no bilo je najbliže zadanom predlošku. Odstupanje od njega nije dolazilo u obzir – objašnjava Vukadin.
Scenarij je, naime, zamišljen kao oživljavanje muzejskog postava i morao je strogo pratiti raspored u muzeju. Hranjenje, kupanje, borba s medvjedom... autori postava sve su strogo definirali.
Ostatak teksta pročitajte u Obzoru u subotu 23. siječnja 2010.
