Prije samo desetak dana ulicama se prelijevalo euforično uvjerenje kako će se hrvatski rukometaši okititi europskim zlatom. Jer tko je bolji od nas? Osim toga, prvenstvo je u Hrvatskoj. A Hrvati su, to svi znaju, nepobjedivi kad igraju kod kuće, jer s njima igra i publika… Dakle, cijela država na terenu. Par utakmica poslije vatra se ugasila.
Kad su se borili za peto mjesto, zagrebačka je Arena bila poluprazna, u gledalištu nije bilo nikoga od odličnika. Pad od zamišljenog zlata do stvarnog, ali po mjerilima uspjeha bezvrijednog petog mjesta dogodio se brzo. Euforiju je zamijenila depresija. Do sljedeće euforije… Jer to je Hrvatska. Brzo se zapali, još brže ugasi. Nakon svake epizode uzburkanih strasti ostaje pitanje zbog čega smo tako često uvjereni u dominaciju i uspjeh, a onda se sve preokrene u – neuspjeh. Rukomet je samo usputna sličica koja ilustrira to vječito hrvatsko iščekivanje uspjeha. Koji ne dolazi. Kad vidi snimke Hrvatske iz zraka, čovjeku zastane dah od ljepote. Kad pogledamo društvene parametre tijekom povijesti, vidimo sveučilišta sa stoljetnom tradicijom, znanstvenike koji su dio svjetske baštine, vidimo književnost, slikarstvo, kiparstvo, duhovnu kulturu, zdravstvenu zaštitu, vidimo mali narod koji je uspio opstati na svom prostoru unatoč povijesnim izazovima… No, kao potpuna suprotnost ljepoti i potencijalu stoji stvarnost u kojoj je Hrvatska izrazito neuspješna zemlja. Neće se svi složiti s tom ocjenom jer ima na ljestvicama i lošijih. Ali, izrazitost hrvatskog neuspjeha proizlazi iz činjenice da je po preduvjetima koje ima Hrvatska trebala biti iznimno uspješna.
Nismo stigli dalje od papira
Umjesto, dakle, da tumačimo koja je tajna našeg uspjeha, mi se gotovo 30 godina od odluke da krenemo dalje kao samostalna država još bavimo uzrocima hrvatskog neuspjeha. Je li problem u temperamentu koji nam ne dopušta da se prilagođavamo brzim promjenama koje se događaju na globalnoj razini, jer u društvu prevladavaju oni koji misle da mi uvijek znamo bolje? U nespremnosti većeg dijela društva da uči i preuzima odgovornost? U političkim elitama koje nemaju liderski potencijal? Evo nekoliko slika koje ilustriraju o čemu govorimo kad govorimo o neuspjehu. Mladi Miroslav Maškarin ostao je tijekom rutinske operacije slijepog crijeva bez noge. Postupak za naknadu štete prekinut je prije nekoliko dana jer je slučaj nakon 12 godina otišao u zastaru. Pojeo vuk magare. Dvije srednjoškolke u Splitu brutalno se mlate, a stotinjak školskih kolega gleda ih i snima mobitelima, a sve zbog „lajkova“ na društvenim mrežama. I što doznajemo? Da se takve stvari događaju već neko vrijeme, ali da je to zasad na razini pojedinačnih incidenata. Znači, čekamo da se pretvori u epidemiju incidenata pa će možda netko reagirati nekom suvislom strategijom. Dok se u razvijenim zemljama u javni prijevoz uvode vozila bez vozača, mi raspravljamo o tome jesu li žene normalne kad imaju menstruaciju, a temu nameće čovjek koji, stjecajem okolnosti, drži u šaci vladajuću koaliciju, svedenu na elementarnu operaciju zbrajanja. Gotovo 30 godina, dakle, imamo iste strateške projekte: modernizacija željezničkih pruga i povezivanje luke Rijeka s mađarskom granicom, navodnjavanje Slavonije, plinofikacija Dalmacije, LNG terminal… Dalje od papira na kojemu su isprintane nismo se pomaknuli. Pelješki most će valjda konačno biti sagrađen ako se nešto ne zakomplicira u žalbenom postupku uloženom na izbor izvođača radova iz Kine… U Hrvatskoj se reforma obrazovanja svodi na ratovanje povjerenstvima. Kad Europski potrošački indeks zdravstvenih usluga pokaže da je Hrvatska i tu potonula, resorni ministar osnuje povjerenstvo… Kad Svjetska banka objavi da je Hrvatska potonula na ljestvici konkurentnosti, mjerodavni u Vladi kažu napravit će analizu… I tako se Hrvatska kreće kao puž, od izbora do izbora, od jedne Vlade do druge, od povjerenstva do povjerenstva, od jedne priče o reformama do druge… I naprijed ide, naravno, puževom brzinom. U čemu je, dakle, problem? To smo pitanje postavili ljudima različitih profila, uspješnima u poslovima kojima se bave, zainteresiranima za to da Hrvatska krene naprijed, ljudima koji promišljaju i sagledavaju anomalije koje su nas dovele tu gdje jesmo. Željko Ivanković, bivši diplomat i novinar koji je pokrenuo portal Ideje, kao platformu na kojoj brojni intelektualci promišljaju zašto Hrvatska nije postala efikasna i gospodarski jaka država, kaže da su glavni razlozi neuspjeha klijentelizam, korupcija, nerazvijeni demokratski standardi, zaostale elite i to što je svaki motiv za rad i trud ubijen.
– Hrvatska zaostaje zato što većina ljudi opravdano zaključuje da se ovdje ne isplati nikakav pošteni trud, pa za njega nisu ni motivirani. Zato oni koji vjeruju u sebe iseljavaju. Znaju da će drugdje napredovati ako svoj posao rade prema pravilima struke, korektno i profesionalno. Onaj tko u nekom restoranu u velikim svjetskim gradovima započne kao pomoćni radnik, pokaže li se odgovornim, brzo će dobiti nove odgovornosti (i višu plaću). Ako stagnira, ako se ne trudi – otpast će. Ima, dakle, poticaj i perspektivu. S vremenom će možda zajedno s onima s kojima je radio moći otvoriti svoj restoran ili neku drugu uslužnu djelatnost. Banke će ga podržati. U Hrvatskoj onaj tko je zaštitar na minimalnoj plaći nikad neće osnovati svoju firmu, konobar nikad neće dobiti dozvolu od grada da konkurira svom gazdi. A početni kapital može dobiti jedino od obitelji. No, da ga je imao, ne bi ni kretao s najniže razine – precizno secira Ivanković.
Nejednakost nije problem?!
U Hrvatskoj se, kaže, ne isplati ni stjecanje znanja ni ulaganje napora. Prema istraživanjima, Hrvatska je jedna od najgorih zemalja po tzv. vertikalnoj mobilnosti, to jest po mogućnosti da se netko rođen u siromašnoj obitelji, loše obrazovanih roditelja, probije u više društvene slojeve. To je aspekt koji i naša društvena elita zanemaruje opetovanim tvrdnjama da nejednakost u Hrvatskoj nije problem i ponavljanjem da ipak imamo rast iako je najsporiji među usporedivim zemljama, zaključuje Ivanković. Za zagrebačkog arhitekta i profesora na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Dražena Juračića jedan od glavnih uzroka neuspjeha je, kaže, perverzno uređenje države i paradržave, koje uglavnom vode nečiji politički favoriti i „netjaci“ s čvrstom nakanom da, čim uzmognu, namjeste poslove svojim klijentima.
– Poslovanje s državom i paradržavom najbrži je izvor bogaćenja, a službenicima, proleterima i seljacima prodaje se teza da je najvažnije imati službu, odnosno radno mjesto ili dobiti poticaj, dok stvaralačko djelovanje postaje nebitno, a meritokracija nepotrebna. Stvoreno je ozračje u kojemu je radna etika svedena na oprez, oklijevanje i odugovlačenje – veli Juračić. Kad bi bilo političke volje, smatra, to bi se moglo promijeniti. Terapija bi morala uključiti smanjivanje broja administrativnih jedinica i službeničkog korpusa te destimuliranje cjeloživotne službe u upravi i na fakultetima.
– Svu državnu imovinu valja prodati, ukinuti ministarstva državne imovine, branitelja, turizma, obitelji, turističku zajednicu i većinu agencija. Preduvjet zaokreta prema uspjehu je informatizacija javnih servisa i deregulacija poslovanja. Školstvo je potrebno reformirati uvođenjem projektne nastave umjesto razredno-satnog sustava. Sadržaj nastave treba prepustiti nastavnicima, uvesti vaučere za privatno obrazovanje… Kulturne institucije i djelatnike, umjetnike i umjetnost, nevladine udruge, poslove zaštite baštine financirati razmjerno sredstvima koje svi oni ostvare na tržištu… – nabraja Juračić niz radikalnih poteza koji bi potaknuli procese. Ugledna ekonomistica mlađe generacija Vedrana Pribičević, sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, smatra da je prvi razlog neuspjeha Hrvatske što je i danas živo nasljeđe samoupravnog socijalizma.
– Najnovije istraživanje Leonarda Kukića s London School of Economics pokazalo je da glavni razlog zaostajanja Jugoslavije nije bilo tehnološko nazadovanje, nego izostanak motivacije za rad. Odlaskom ljudi na rad u inozemstvo distorzije na tržištu rada su se povećale, a radnici koji su ostajali živjeli su u iluziji dobrih plaća jer su samoupravne tvrtke maksimizirale dohodak po radniku. Ne čudi, stoga, što se stariji s nostalgijom sjećaju te „soft“ varijante socijalizma gdje su nezarađene privilegije bile pravilo, a ne iznimka – kaže Vedrana Pribičević, povlačeći paralelu s nizom skupina koje u današnjem društvu snažno čuvaju svoje povlastice. Drugi razlog neuspjeha je, kaže, rentna ekonomija. Hrvatska ima položajnu rentu koja je rezultirala visokim udjelom turizma u BDP-u. Rente nisu nepoželjne, no valja njima znati upravljati.
Umjetni sukob
– Menadžerske vještine iskovane u samoupravnom socijalizmu nisu dovoljne. Treći razlog neuspjeha duboko je ukorijenjena korupcija. Kada većina daje, uzima ili očekuje mito, biti nekorumpiran ne donosi nikakvu „evolucijsku“ korist. Naprotiv. Tu je ključna neovisnost medija, kako bi bili tzv.”checks and balances”. Četvrti razlog neuspjeha je neefikasno i sporo pravosuđe. Posve neovisno pravosuđe kamen je temeljac inkluzivnih institucija. Problem je i umjetni sukob između privatnog i javnog. Da bismo imali efikasno zdravstvo i obrazovanje, na primjer, potrebna je zdrava konkurencija – zaključuje Pribičević dodajući da svaki građanin može utjecati na to da se nepovoljno stanje promijeni tako što će na izborima zaokružiti one koji su bolji od njega. Alis Marić, poduzetna blogerica čiju stranicu „Čitaj knjigu“ prati više od 370.000 ljudi, smatra da se Hrvatska vrti u zatvorenom krugu i zato što u društvu postoji određeni postotak ljudi kojima odgovara ovakvo stanje.
– Nema ih puno, ali su zauzeli čvrste pozicije od samog početka stvaranja države, dobro su organizirani i umreženi još iz razdoblja Jugoslavija. Već godinama Hrvatsku vode ljudi koji ne shvaćaju slobodno tržište i kojima nije u interesu da se zemlja razvija u skladu sa svojim potencijalom. I zato nema ozbiljnog gospodarskog rasta, industrija je uništena, znanstvena elita koja je stasala kroz Plivu, Inu, Imunološki zavod, Dioki… devastirana je. Isto se dogodilo stručnjacima u svim industrijskim granama. Sve se dogodilo planski, kroz katastrofalnu privatizaciju nakon koje nije uslijedila izgradnja slobodnog tržišta. Hrvatska je od početka kontaminirana kriminalom, korupcijom i nepotizmom. Osim toga, ubija nas ta neraskidiva veza s prošlošću – smatra Alis Marić. Kao jedan od uzroka neuspjeha detektira i izostanak odgovornosti na svim razinama vlasti, pa ljudi koji donose odluke u konačnici nisu odgovorni ni za što. Budući da je sudjelovanje na izborima jedini način da građani utječu na promjene, bilo bi dobro da se propiše obvezan izlazak na izbore, kao što imaju neke razvijene demokratske države.
– Mi od osamostaljenja nismo uspjeli postići to da Hrvatskom vladaju profesionalizam, stručnost i kvaliteta. I dalje su najvažniji politička podobnost, vraćanje usluga i razne „izaleđne“ i „ispodstolne“ manifestacije odličnosti – ističe uspješni redatelj, glazbenik i pisac Anđelo Jurkas. Politička volja se pronađe kad treba služiti lijevima, desnima ili onima u centru, a oni se, pak ne razlikuju u modelima iskorištavanja vlasti za svoje interese.
Da im padne s neba
– U Hrvatskoj nije stvorena klima da je učiti dobro i korisno, već se mlade generacije odgajaju na premisi da je prevariti ili iskoristiti nekoga dokaz intelekta. Hrvatska je stvarno jedna od najljepših zemalja na svijetu. No, ona je još uvijek žrtva činjenice da je 70 posto stanovništva ozbiljno neobrazovano te da jednostavno nema dovoljno znanja da iskoristi vlastiti potencijal. No, ima ljudi koji ne odustaju i koji usprkos svemu ostaju u Hrvatskoj tvrdoglavo je voleći. Oni svoje domoljublje ne pokazuju mahanjem zastavama, nego time što upozoravaju na ono što ne valja. No, nisam optimist jer će se stvari promijeniti tek kad prođe nekoliko generacija i dođu one koje neće biti opterećene time gdje je tko bio ‘41. ili ‘91. Da bismo postali uspješno društvo, potrebno je shvatiti da su preduvjeti znanje, obrazovanje, razvijanje ideja, izvrsnost, rad na sebi, pa potom na okolini i na cijelom društvu… Na žalost, to se neće dogoditi jer smo taoci politički ambicioznih i inertnih salonskih intelektualaca i online revolucionara koji u svojim uredima i sobičcima znaju sva rješenja. Malo ljudi ima „ force“ zasukati rukave i angažirati se u korist društvene promjene, a previše je onih u ideološkim svađama… I dalje je prevelikom broju ljudi dovoljno da imaju svoj tor, u kojemu će davati vunu i blejati iz kojeg smjera dolaze vukovi – ironizira Jurkas. Za Ljubicu Uvodić Vranić, psihologinju i autoricu niza stručnih knjiga, radijskih emisija i tribina na kojima su deseci tisuća ljudi tijekom godina njezina rada tražili pomoć, glavni je problem u Hrvatskoj moralna kriza. Ljude obeshrabruju vijesti o optuženima koji nikad neće biti osuđeni, a ako i budu, nikad neće vratiti ono što su oteli. Naslijedili smo i krive obrasce. Roditelji su govorili djeci neka samo uče pa će sve biti u redu, a pokazalo se da to nije dovoljno. Nismo naučili riskirati, a bez toga se danas ne može uspjeti, kaže.
– Mnogi ljudi i dalje očekuju da im netko da posao, da im osigura egzistenciju, da se pobrine za njih… To je gotovo. Svatko mora preuzeti odgovornost, iskoristiti vlastitu kreativnost, biti spreman riskirati… Potrebno je učiti nove stvari, otvoriti se novim spoznajama, a one stižu svakodnevno. Stara znanja možemo staviti u album s uspomenama – savjetuje Ljubica Uvodić Vranić.
Pogledajte i što će se promijeniti uvođenjem eura:
Tekst je na prvi pogled odličan, a na drugi beskoristan, neupotrebljiv i depresivan...zaključak ništa se tu ne može! Da, ovakvo općenito pričanje to i pokazuje...Zapravo mi se bojimo promjena, vidljivih promjena, neočekivanih i "nepotrebnih"...mi trebamo sasvim 2. Hrvatsku jer se Prva sasvim izgubila i ne da se ničim spasiti ili popraviti...Recimo da pokrenemo brand projekt Hrvatske, da ju prestanemo zvati Republika (Yu- pojam) jer smo država, da nam zavijori dizajnirana zastava kao identitet nove države 21. stoljeća...Dok god političari, i ne samo oni budu vidjeli uspjeh u ciljevima: više kapitala, više radnih mjesta, više demokracije ili jednostavnije bolji standard građana mi nećemo pronaći sebe, a to je naš glavni problem! Više kapitala, radnih mjesta i demokracije podjednako treba Amerima i Kini , kao i svima drugima, to je notorno pravilo u kojem nema ničega hrvatskog. Mladi napuštaju Hrvatsku jer ona zapravo više ne postoji, to je samo prostor bez prvog i cjelovitog identiteta. Na grbu je to jasno prikazano...u EU ide kao zaštićeni brand slavonski kulen, istarski pršut, istarsko maslinovo ulje, paški sir etc...dakle ništa hrvatsko. Za kraj 5 pravila kojima se možemo odrediti: 1/ Hrvatsko je različito, 2/Hrvatsko je dobro, 3/Hrvatsko je lijepo, 4/Hrvatsko je svjetsko, 5/Hrvatsko je hrvatsko.