Prof. dr. sc. Gvozden Flego s Filozofskog fakulteta nastavio je u Jutarnjem listu polemiku nakon što sam mu u Večernjem listu spočitnuo da nije pažljivo čitao odluku Ustavnog suda o pozdravu “za dom spremni” u slučaju Josipa Šimunića.
U tekstu “Flego Jurasiću: Borba za bolju prošlost sve mi je gadljivija”, po principu napad je najbolja obrana, uzvraća da sam ja taj koji ne čita pažljivo, te se retorički pita “O čemu sam ja to ‘nepažljivo’ pisao?”. Naravno, sve je pažljivo napisao, pa i sam to potpisujem, ali to je posve nevažno za bit problema. Jer, on iz odluke Ustavnog suda uzima samo ono što ide u prilog njegovu pogrešnom zaključku da je slučaj Šimunić presedan za sve uporabe pozdrava “za dom spremni” te mi imputira da sam propustio navesti da “mišljenje vještaka ne obvezuje sud u pogledu utvrđivanja bitnih činjenica koje čine biće prekršaja”.
I kao krucijalno ističe da je “u potpunosti i točno utvrđeno činjenično stanje” prvostupanjske presude, koju potvrđuje Ustavni sud, dostatno za shvaćanje pravnog i političkog statusa pozdrava “za dom spremni”. Zaista, ispričavam se što su čitatelji poput Flege nekim čudom mogli zaključiti da je Šimunić osuđen jer svjedočenje vještaka prof. dr. sc. Josipa Jurčevića u njegovu korist obvezuje sud, a i što sam posegnuo za drukčijim citatom: “prvostupanjski je sud svoju odluku temeljio na nedvojbeno utvrđenim bitnim činjenicama za konkretni postupak...”. Premda naizgled isti citati, razlikuju se u detalju koji upravo i čini razliku u stavovima nas dvojice. Prof. Flego na temelju svoga citata može zaključiti da se to odnosi “ne samo” na slučaj Šimunić, dok s mojim citatom to ne može jer tu jasno piše da to vrijedi “za konkretni postupak”.
Ali pustimo naša mudrovanja o interpretaciji. Idemo vidjeti što je na tu temu rekao potpisnik odluke, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović još lani 17. prosinca za Obzor: – Nema zakona koji izrijekom određuje koji su simboli totalitarnih režima zabranjeni nego to ocjenjuju sudovi u svakom pojedinom slučaju ovisno o konkretnim okolnostima. I sudska je praksa neujednačena. Nema dvojbe da je “za dom spremni” simbol zločinačkog režima, ali hoće li se nekoga zbog toga i kazniti ovisi o svakom konkretnom slučaju – objasnio je Šeparović. Tko bi iz toga razabrao da se Šeparović zalaže da “njegujemo taj tobože starohrvatski pozdrav u njegovoj nekompromitiranoj verziji” i rezignirano zaključio kako mu je sve gadljivija borba za bolju prošlost!? Pogađate, prof. Flego se javlja. Naime, meni je zbog istoga stava, tobože uz ogradu kako ne zna je li ispravno razabrao, upravo to pripisao.
Razočaravajuće je što je i on podlegao svađalačkoj potrebi da se svakog sudionika svede u jednu od dvije ideološke ladice, kako bi se na njega lakše ljepile gadljive etikete. Navikao sam da mi to ispod tekstova rade lijevi i desni trolovi, ali od člana akademske zajednice to nisam očekivao. Naravno da mi je pozdrav “za dom spremni” s kojim su potpisivani rasni zakoni i likvidacije Srba, Židova, Roma... gadljiv kao i svim razumnim ljudima koji znaju osnovne činjenice o NDH i njezinim simbolima. Držim i da se domoljublje može iskazati i na način koji baš nikoga ne vrijeđa i isključuje. Ali to je moj osobni stav koji ne može promijeniti činjenicu da se “za dom spremni” više od četvrt stoljeća legalno koristi kao dio simbolike ratne postrojbe HOS-a pa je tako bilo i za Vlade u kojoj je i Flego kao ministar to tretirao gromoglasnom šutnjom. Bez obzira na osobni stav o “ZDS-u”, imam poštovanje prema ljudima koji su s tim pozdravom bez ustaških primisli kao obrambenim pokličem i/ili izrazom otpora svekolikim protuhrvatskim komunističkim zabranama, branili svoju domovinu. To je dio njihova ratnog identiteta.
Koja nas to nužda tjera da to brišemo 27 godina kasnije, i 72 godine nakon zločinačke uporabe, pitanje je koje će nam postaviti i Europski sud za ljudska prava. A pitanje za bivšeg ministra Flegu je što ga je to po pitanju ZDS-a prosvijetlilo petnaestak godina kasnije? Tim više što su se pripadnici HOS-a distancirali od ustaškog konteksta “ZDS-a”, a i pristajanjem na premještaj ploče iz Jasenovca u Novsku iskazali su pijetet prema žrtvama ustaškog režima. To ne znači da je ustaški “za dom spremni” legaliziran, već samo da nema mjesta kažnjavanju kad se koristi u kontekstu koji nije ustaški. I 10. travnja je notorni simbol proglašenja NDH pa nije zabranjeno korištenje tog datuma ili proslave osobnih rođendana na taj dan.
No, to ne znači da treba dopustiti da ulice nose naziv po tom datumu jer je jasna i isključiva asocijacija na ustaški režim. Treba li zabraniti i da tekstovi počinju s ušatim “U”? Gdje je tomu granica? Svojedobno sam u povodu skandala s izvedbom “Marša na Drinu” u režiji Vuka Jeremića u Ujedinjenim narodima komentirao kako je unatoč tomu što je to bila glazbena podloga za silovanja žena u Srebrenici to i dalje umjetničko djelo. Što ne znači da dok su sjećanja i rane tako svježe, i ako elementarna građanska pristojnost ne učini svoje, da izvedba tog djela ne može postati i stvar pravne države. Zašto to ne bi vrijedilo i za pozdrav “za dom spremni”?
Jurasiću, pa u slučaju ZA dom spremni nije bitna argumentacija. Radi se o emotivnoj nasušnoj potrebi očuvanja moralne i biološke superiornosti samoproglašene antifašističke aristokracije u okviru crno-bijelog apartheid sustava vrijednosti postavljenog u razdoblju 1941.-1945., jer im samo takav sustav osigurava očuvanje privilegija. Za njih postoji samo antifašizam, a to su oni, sve drugo je fašizam i manje je vrijedno od njih. Sad su odlučili izvršiti opću kriminalizaciju Za dom spremni, ne zato što ih to posebno smeta, nego da u jeku detitoizacije trga očuvaju svoju moralnu supremaciju nad svima ostalima koje smatraju konkurencijom u vrhovnom moraliziranju. Jednostavno, u društvu po njihovoj mjeri antifašizam mora biti iznad svega, na vrhu hijerarhije moći, i iznad kralja Tomislava, i bana Jelačića, i naročito Domovinskog rata i branitelja.