U završnom dijelu analize presude šestorici Hrvata, Akademija navodi: “...ne možemo se ne osvrnuti na nevjerojatnu suptilnost, oprez i rezerviranost u zaključcima Raspravnog vijeća u slučaju Mladić i Karadžić u odnosu na sigurnost kojom su vijeća bez dokaza, a ponekad i protivno dokazima, u presudama Prlić i dr. nedvojbeno utvrđivala postojanje međunarodnog oružanog sukoba između RH i BiH i umiješanost hrvatske vojske i vlade u sukob u BiH, razglabala planove RH za pripojenjem Zapadne Hercegovine, iako im to nije bilo potrebno za primjenu prava, kao što se vidi iz izloženih dijelova presude Mladiću”.
Ne smiruje situaciju u BiH
Povjesničari mogu zaključiti kako se na jednom dijelu BiH vodio unutrašnji oružani sukob Vojske Republike Srpske i Armije BiH, a na drugom međunarodni oružani sukob ABiH i RH, koja je htjela prisvojiti dijelove BiH. To je pravno i teoretski moguće, ali: “Čini nam se da tumačenja vijeća u slučaju Prlić zamagljuju pravi slijed zbivanja te pružaju osnovu za iskrivljeno povijesno tumačenje i zaključivanje, čime se neće pridonijeti smirivanju situacije u BiH i susjednim zemljama, čemu već i svjedočimo”, napisano je u ožujku.
Video - Kronologija drame u Haagu: Praljak popio otrov
Vijeće je “pogrešno i arbitrarno” primijenilo standarde krajnjeg cilja udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) u predmetu Prlić, odstupivši time, na štetu optuženika, od ranije prakse suda u Haagu. To potvrđuje i usporedba s predmetom Šešelj. Dok je ideologija stvaranja Velike Srbije a priori politički, a ne kriminalni cilj, u predmetu Prlić je stvaranje Velike Hrvatske u granicama Banovine krajni cilj UZP-a. Dok proglašenje srpske autonomije u RH i BiH, premda diskriminatorno, nije obuhvaćeno zločinačkom namjerom, proglašenje HZHB je instrumentalnog karaktera u realizaciji zločinačke namjere. Zločini u predmetu Šešelj ne mogu se nedvojbeno smatrati suštinskim dijelom plana Velike Srbije ili plana zaštite Srba, a u predmetu Prlić su posljedica realizacije krajnjeg cilja UZP-a. Sudjelovanje Hrvata u mirovnim inicijativama njihova je dvostruka igra koja ne isključuje kriminogenost krajnjeg cilja UZP-a, dok kod Šešelja to nije slučaj...
Akademija tvrdi da je vijeće u predmetu Prlić imalo “dijametralno suprotan pristup” onome u predmetima Karadžić i Mladić. U potonjem je sukob SRJ – BiH izbjegavano kvalificirati međunarodnim. Iako je Vojska Republike Srpske naslijedila opremu, kadrove i strukturu JNA, te financijski ovisila o Beogradu. Izlika je bila kako VJ nije davao upute VRS-u. Akademija stoga primjećuje kako je vijeće “zaboravilo” test potpune kontrole, uveden u predmetu Tadić, koji za odgovornost države “sponzora” ne traži davanje uputa. I, uostalom, zapisnici o redovitim raspravama u Beogradu o akcijama VRS i VRSK dostavljeni su pet godina prije presuda Karadžiću i Mladiću. “Je li riječ samo o katastrofalnom načinu utvrđivanja činjenica, aljkavosti ili nečem trećem”, pita se Akademija.
Sudili po spekulacijama
Dok je o upletenosti RH u sukob u BiH vijeće zaključke temeljilo na svjedocima po čuvenju (AR, Galbraith, Manolić i Okun) čiji iskazi ih ne potkrepljuju. Kao ni spekulacije Ribičića i Okuna kako se moglo činiti da je HZHB ustanovljena radi obrane od srpske agresije, ali se njome htjelo pripremiti i buduće pripojenje. Ili, umjesto da uzmu u obzir činjenicu da su predstavnici HZHB potpisali tzv. Vance-Owenov mirovni plan, vijeće se oslonilo na Okunovo tumačenje kako su to učinili znajući da ga srpska strana neće potpisati. S takvim pristupom sudsko vijeće djelovalo je kao da se bavi “žurnalističkim komentiranjem međunarodnih odnosa i spekulacijama o uzrocima pojedinih događaja, zasnivajući zaključke na pukim pretpostavkama o motivima ponašanja aktera događaja.”
Prema predmetu Martić “cilj ujedinjenja s drugim etnički sličnim područjem samo po sebi ne predstavlja zajednički zločinački cilj u smislu UZP-a nego to postaje kad se stvaranje takvog teritorija smjera postići počinjenjem kaznenih djela navedenih u Statutu MKSJ-a. Vrlo razborito rezoniranje koje, međutim, nismo primijetili kod razmatranja formiranja HZHB u okviru BiH”, prigovor je Akademije. U analizi UZP-a Akademija se čudi što je primat dan “sudačkoj kreativnosti” nad načelom nullum crimen sine lege. S tim da je predsjednik vijeća, koje je u predmetu Tadić uvelo UZP u praksu MKSJ-a, Shahabuddeen kasnije priznao da to djelo i ne postoji u međunarodnom običajnom pravu, a kamoli da je u njemu “čvrsto utemeljeno”, kako je tvrdio 1999. Rješavajući tužbe Hrvatske i Srbije, Međunarodni sud je 2007. opomenuo MKSJ kako nije ovlašten odlučivati o odgovornosti država. Unatoč tomu, i mimo ovlasti, MKSJ je navodio imena visoko rangiranih političara među članovima UZP-a, insinuirajući time i odgovornost država, pa su to učinili i u predmetu Prlić.
Neka je lahka zemlja hrvatskom heroju, velikanu generalu Praljku kao i svim velikanima, braniteljima, a neka su prokleti svi izdajnici hrvatskog naroda.