William Shakespeare zapisao je da je ljepota u očima promatrača. Slično vrijedi i za istinu, pa stoga postoje dva potpuno različita zaključka koja se mogu izvući iz e-mail korespondencije HDZ-ovih ekonomskih stratega koju je prije nekoliko dana objavila Hina. U toj poprilično napetoj prepisci, član HDZ-ova ekonomskog tima Marko Kolaković izravno kritizira ideju vaučerizacije visokog školstva, koncepta koji je u svojim javnim istupima kao mogući programski cilj stranačkog programa najavio drugi HDZ-ov ekonomski strateg Đuro Njavro. Sporna vaučerizacija model je po kojem bi država prestala s današnjim sustavom ekskluziviteta financiranja studiranja isključivo na javnim učilištima, već bi izbor bio prepušten korisnicima – dakle studentima.
Pojednostavnjeno rečeno, svaki bi student dobio vaučer u vrijednosti novca koji država planira potrošiti na njegovo visoko obrazovanje, a onda bi on sam mogao birati hoće li ga potrošiti na javnom ili privatnom fakultetu, možda čak i uz nadoplatu. Takvom modelu oštro se suprotstavio Kolaković, neizravno pritom optuživši Njavru za sukob interesa zbog činjenice da je ovaj dekan i vlasnik Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, jednog od najvećih privatnih učilišta u državi.
Logika je sljedeća: uvođenjem vaučerizacije interes studenata za Njavrinu školu porastao bi pa bi on ostvario financijsku dobit. To uistinu miriše na sukob interesa, no ni Kolakovićeva pozicija nije puno bolja. On je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, kojem je Njavrina škola izravna konkurencija. Danas je jedna od glavnih diferencijacija između tih dviju obrazovnih institucija činjenica da za studiranje na privatnoj školi student mora izdvojiti znatan novac za školarinu, dok na javnom učilištu to, u većini slučajeva, plaća država. Kad bi – uvođenjem vaučerizacije – ta diferencijacija nestala, nije teško pretpostaviti kako bi se određeni broj studenata zagrebačkog Ekonomskog fakulteta odlio na privatna učilišta, čime bi prihodi državne Ekonomije bili smanjeni, što pak znači i lošije radne uvjete za one koji tamo rade – a među njima je i Kolaković.
Kako gledati na žustru diskusiju unutar HDZ-ova ekonomskog tima? Je li to argumentirana rasprava radi formiranja precizne, uravnotežene i održive ekonomske razvojne strategije ili tek još jedan dokaz okoštalog klijentelizma koji postoji u našim političkim strankama. Za simpatizere SDP-a vjerojatno je ovo drugo, no trebali bi se prisjetiti kako je svojedobno neslavno prošao prijedlog novog Zakona o znanosti bivšeg ministra Željka Jovanovića kad se protiv njega izjasnila nadstranačka koalicija sveučilišnih profesora Pusić-Grčić-Pupovac-Flego. Takvo formiranje državne politike u okviru vlastitih partikularnih interesa nipošto nije hrvatski specifikum, no jedan je od glavnih izvorišta katastrofalno niskog stupnja povjerenja koje domaća javnost ima u političke elite, ali i prepreka bilo kakvim ozbiljnijim reformskim procesima.
Ako je, primjerice, nakon objave spomenute e-mail prepiske jasno kako u HDZ-ovu timu postoje nesuglasice o stupnju liberalizacije visokog školstva, evidentno je da je o jednom drugom pitanju postignut dogovor. Dok se Kolaković i Njavro svađaju oko toga kome će država plaćati za obrazovanje budućih ekonomista, nitko se u HDZ-u javno neće zapitati trebaju li nam uopće ti ekonomisti i ako trebaju, koliko njih? Svaka ozbiljnija analiza sustava visokog obrazovanja i tržišta rada posljednjih desetak godina upozoravala je na preveliku produkciju visokoobrazovanih s diplomama društvenih i ekonomskih smjerova naspram onih tehničkih. Kako ta vojska mladih ljudi koja se kreće izravnom rutom fakultet – burza rada (nezaposlenih ekonomista u Hrvatskoj trenutačno ima oko 10 tisuća) u konačnici završava na grbači države, logično bi bilo zapitati se treba li država naprosto smanjiti upisne kvote na fakultetima gdje trenutačna potražnja na tržištu rada nadmašuje ponudu. No, je li realno očekivati da će u takvu reformu krenuti dva HDZ-ova ekonomska stratega koji su egzistencijalno zainteresirani da studenata ekonomije bude što više? Manji kolač nije ni u čijem partikularnom interesu. O tome je postignut konsenzus. Sporno je tek tko će dobiti veći komad.
Govorahu nekada stari nasi-"Ne laje pes sela radi"