U KONTEJNERU KASA PUNA EURA
Od Trešnjevke do Trga i natrag (lipanj 2023.)
U gradu, na biciklima, oko mene zuje Nepalci, Indijci, Pakistanci… Ima ih k'o komaraca. I ne samo na biciklima.
Na svim su skelama. U svim dućanima. Pekarnicama.
Kinezi su već domaći. Kakti Zagorci.
Siguran sam da će Tomislav Bralić i klapa Intrade vrlo brzo zapjevati: "Croatijo iz duše te ljubim".
Razmišljajući kako će izgledati popis stanovništva u Lijepoj Našoj za 10–ak godina sretoh ispred kante za miješani otpad Boru Pališaškog. Pisao sam o tom profesoru koji je pobjegao iz prosvjete i za život privređuje kopajući po smeću.
Najveći ekspert za obradu kontejnera veselo mi pokazuje kasice koje je upravo izvukao.
– U jednoj su euri, a u drugoj kune. Ima ih dosta pa će ovog mjeseca plaća narasti.
Ostavljam raspoloženog Boru i hitam prema Bogovićevoj. Nisam dugo bio ispred Bulldoga kod Solde. A tu ne mo'š fulat poznate.
Za živo čudo nema Sukija. Nailazi Dean Aćimović. Glumac, redatelj, roditelj…
– Odveo sam sina na džudo.
– Kad će više premijera filma o Ratku Rudiću? – povuče me znatiželja.
– Montira se. Bit će gotov za nekoliko mjeseci, a svečana premijera je u listopadu.
– Koliko ga snimaš, trajat će dulje od "Kumova".
– Velik je to posao. Više od sto relevantnih sugovornika iz cijelog svijeta govorilo mi je o najtrofejnijem svjetskom treneru. Trajat će oko 100 minuta.
– Zar nije najtrofejniji onaj Brazilac?
– Da. Izbornik njihove odbojkaške repke osvojio je nešto više odličja od Ratka, ali po onim najvrednijim olimpijskim i svjetskim zlatima Rudić je jači.
– Blizu je i izbornik francuskih rukometaša.
– Istina. Onesta je tu, a među prvih 5 je i naš prijatelj Željko Obradović. On je, čini mi se, treći po osvojenim trofejima.
Sjetismo se Aćim i ja kako smo sa Željkom tulumarili u Saloonu. S Musom i Ančicom Dobrić.
Klizim prema Trgu. A na mobitelskoj lajni moj dragi prijatelj Marko Mlinarić.
– Gdje se sastajete? – pita.
– Čekamo da Gavella otpre lesu – uzvratim i pitam ga kako je Ivan.
– Baš selim sina u njegov stan pa sam ti pomalo tužan. Znam da je to neminovnost, ali navikao sam da živimo skupa – emotivan je Mlinka.
Kažem da je tako najbolje. Prije će stići unuci. A oni su najveća radost.
VEZANI ČLANCI:
Na Dolcu slikar Grgo Anzulović kupuje srdele. Izronili slatki zalogaji nakon lovostaja i punog mjeseca.
– Dolazi nam Volare na klopu – kaže Grgo.
A Volare je Mladen Partalo, nekad poznati barmen Saloona. Nedavno je krenuo starom Karlovačkom put Dalmacije i nastradao u prometnoj. Vjerovali ili ne, ležao je u karlovačkoj bolnici 5 dana, a nisu skužili da mu je strgana kičma.
– Došel je jedan mladi doktor, pogledal snimke i hitno su me otpelali u Zagreb. Operirali su me i evo me, već sam na nogama – priča mi, uz ribice, Partalo.
Koča na Visu čeka. I vinograd.
Vraćajući se na Trešnjevku srećem Iveka Groboteka. On je pak legendarni konobar restorana Zagorec. U Frankopanskoj. Totalno se raspada. I pitanje je dana kad će se urušiti.
– A kak nam je bilo lepe u vrtu – nostalgičan je Ivek, inače strastveni lovac.
Kad bi on iz Radoboja krenul s puškom na zajce, spiker radio Krapine upozoril bi građane: "Dragi naši slušatelji, najte iti van jer je Ivek Grobotek krenul u lov."
Naime, Ivek po šumi puca sa sačmaricom da se sve praši. Sigurnije je ostati doma. I buljiti u ekran.
KARAKA I GAVELLA S OKUSOM SEVDAHA
Retro (lipanj 2023.)
U našim omiljenim kafićima Karaki i Gavelli osjećao se i dašak sevdaha. Oplemenjivao bi naša druženja. Sjećam se kako je za okruglim stolom Pavina kafića u Frankopanskoj, sam samcat, jedno jutro, sjedio meni nepoznat lik.
– Taj bu ti za koju godinu punil najveće dvorane u Hrvatskoj – signalizirali su mi barmen.
– Tko je tip?
– Halid Bešlić.
I Boga mi, nije prošlo dugo, eto i mene na koncertu u prepunoj Areni. Čudo se desilo. Pjevušim. I Miljacku i vodu iznad Tešnja. Jesen duboko u meni, a srce od meraka. Nikad više ne vidjeh Halida da sjedi sam kao tog kišnog jutra u Gavelli.
U Karaki su bosanski štih davali dinamovci Mustedanagić i Hadžić. Pa braća Hasanović sa svojim čuvenim burecima i pitama.
Ali dogodila se jedna scena koje se barmen Vlado i Branko Rački nerado prisjećaju.
Emir Hadžihafizbegović, tad golobradi Kusturičin poletarac, odlučio počastiti nogometaše Dinama. Naručio bocu viskija i rastočio je ekipi. Pa nestao.
Možda je zaboravio. Tko zna?
– Gazda, nije nam platio bocu Ballantine'sa – oglasili su se barmen Vlado i Branko.
– Više nikad nitko ne može naručiti bocu – ljut je bio Pavo.
Emir je tako uveo zakon da se viski može naručivati samo na čaše.
– Tu bočicu ću mu kad-tad naplatiti – povremeno bi se sjetio Pavo.
Prošle su godine. Emir postao velika faca. Glumčina. I eto ga jedne večeri u Gavelli.
– Eno ti šansa da naplatiš viski – trznem Pavu.
– Ma kako ću kad je sa ženskom. Bit će prilike.
Ona nije došla. A Pavo otišao.
Godinama je gazda Karake golmana Dinama Zvonka Marića zvao Hadžibegić. Jednom je s ulaza u Karaku, vidjevši Maru, viknuo:
– Šta ima, Hadžibegić?
Za prvim stolom, ispod šanka, sjedio je s dečkima iz repke Juge pravi Faruk Hadžibegić. Iznenađeno se okrenuo. Skužio da Pavu ne poznaje. Zabuna je brzo riješena. A putna sve začinila.
Mara je za nas i dandanas Hadžibegić.
O TV emisijama Keme Mujičića iz Karake da i ne pričam. O druženjima s Mujom Nadarevićem također. Tu je on upoznao i zavolio Snježanu Nožinić i s njom dobio Nanu i Ašu.
Čest gost Gavelle i Karake bio je i Tarik Filipović. Jasna Beri također. Sevdaha do plafona. Na radost i veselje svih.
VEZANI ČLANCI:
ČOVJEK KOJEM SU BLIŽE MOLEKULE OD KRUMPIRA
Igralište iza crkve sv. Josipa, &TD, Napredak (lipanj 2023.)
Kad bi na susretima prve nogometne lige vrijedilo pravilo kao na futsal Kupu crkve Svetog Josipa, rijetko bi koja tekma završila.
Na našim velikim terenima psuje se sve u šesnaest. I izvan šesnaest. Uglavnom bez kazni i kartona.
Na tom memorijalu Matije Capara suci za svaku psovku kažnjavaju igrače s dvije minute hlađenja na klupi.
Pred utakmicu molitva. Svi se prekriže. I lopta kreće s centra. Pobjeđuju oni koji manje psuju.
Gledam dečke iz kvarta koji igraju za Sherlock. Bolji su od suparnika. Ali jedan igrač psuje li ga psuje.
Prvo isključenje – izjednačenje. Drugo isključenje – suparnik vodi. Isti igrač oba puta. A to automatski znači zabrana nastupa na idućoj tekmi.
Jedva su bivši prvoligaški španeri Čutura, braća Šoljić… izvukli remi 4:4. A da kojim slučajem suci isključuju zbog psovki i gledatelje, tribine bi u trenutku bile prazne. Na njima se uglavnom galami i psuje.
Prije noćne tekme bio sam u &TD-u na predstavi "Kralj Ubu". Diplomski je to producentice Katarine Krešić. Znam je otkad se rodila.
Totalno opičenu verziju odigrali su studoši Akademije okupljeni u grupi "Ubu ovo ono".
– Fantastično! – kliknuli su Olga Pakalović, Sreten Mokrović, Matko Raguž, Boris Svrtan, Goran Grgić…
Meni ruke utrnule od pljeskanja.
Producentica Katarina i redatelj predstave Dražen Krešić oženili su se nedavno u Saloonu.
– Kad će prinova – pitam Dražena.
– Radimo na tome – uzvrati i zaljubljeno pogleda svoju Katarinu.
A budući baka i deda trebali bi biti njezini roditelji Ivana i Goran Grgić. A pradjed Andrija Hebrang.
– Znaš da mi je velika želja postati baka prije 50–e – šapnu mi Ivana.
– Nitko sretniji od mene – doda Goran koji mi reče kako su ga u dućanu, neki dan, pitali je li penzioner.
– Imao sam očale, šešir i bradicu, a baš taj dan je bio popust za umirovljenike. Kad me prepoznala, prodavačica se ispričala.
A vi dobro upamtite imena: Domagoj Ivanković, Igor Jurinić, Maruška Aras, Tea Harčević, Luka Knez i Goran Vučko. Haračit će oni hrvatskim glumištem.
Tjedan sam zaključio u kulturnom društvu Napredak. Moj prvi susjed Nenad Raos održao je predavanje i promociju svoje petnaeste knjige "Kemičar u kući". Ljudi u prepunoj dvorani slatko su se smijali Raosovim kemijskim dosjetkama.
– Meni su bliže molekule od krumpira – kaže.
Preporučio bih ravnateljici Kerempuha Sonji Kovačić da njegovo predavanje stavi na redovni repertoar. Bila bi to hit-predstava. Po Raosu, inače doktoru znanosti, kemija je sve.
– Bog je stvorio sve iz ničega – tvrdi Nenad.
A mi smo majstori koji iz svega stvaramo ništa. I rugamo se Bogu. Dokle...
Ima hrvatsko državljanstvo. Samo ne znam tko mu ga dade i zašto. Zapravo znam. Citiram Večernji list 22.8.2013: Rješenje o dodjeli državljanstva potpisao je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Hadžihafizbegovića je naše ministarstvo ocijenilo kao građanina od posebnog interesa za Hrvatsku". Poseban interes?