Bono Vox posjetio je našu prekrasnu obalu tjedan dana nakon početka izborne kampanje. Ne vjerujem da je riječ o slučajnosti.
Nakon što sam poslušao i pogledao vjerojatno 2500 ekonomskih obećanja raznih političkih stranaka u 25 dana kampanje, zaključio sam da pjesma „I Still Haven’t Found What I’m Looking For“ baš dobro pogađa kako se mnogi od nas osjećaju kad je riječ o hrvatskoj politici.
1. Ekonomija je napokon bitna… barem nominalno
Unatoč podmuklim nastojanjima Zorana Milanovića da majku Andreja Plenkovića pretvori u ključno izborno pitanje, ekonomija – ili barem razgovori o njoj – preuzela je središnje mjesto pod reflektorima ove kampanje. Sve su nas stranke pokušale impresionirati opsegom svojih ekonomskih programa i stručnošću svojih ekonomskih timova. Prvi smo put imali prilike čuti stranke kako navode pojmove poput „deficita“ ili „smanjenja poreza“. Obećavali su disciplinu da bismo smanjili dugove, deficit i kamatne stope – ekonomske sile zla koje su našu konkurentnost odjenule u luđačku košulju.
2. A zatim je zastor podignut
Međutim, čim su izgovorili posljednje riječi vezane za vlastitu predanost fiskalnoj odgovornosti, bacili su se na litanije populističkih obećanja. HDZ je obećao 180.000 novih radnih mjesta, SDP je odgovorio sa svojih 140.000, a ne možemo zaboraviti ni Živi zid koji je obećao srezati 2000 radnih mjesta u javnom sektoru da bi se poboljšala učinkovitost, a odmah potom njihov luckasti profesor obećao je DVIJE STOTINE TISUĆA novih radnih mjesta u istom sektoru, još uz nekakvu zaradu.
SDP i HDZ možda nemaju svoju varijantu luckastog profesora koji bi progurao upitne računice, ali njihovi su planovi tek nešto manje kreativni. Osim što su obećali 50.000 novih radnih mjesta u poljoprivrednom sektoru u kojem nisu nužni novi radnici, već veće parcele i povećana iskoristivost tla da bi se povećala produktivnost, prava je senzacija HDZ-ovo obećanje 20.000 novih radnih mjesta na startup sceni. Zaustavimo se na trenutak da bismo promislili o ovom prijedlogu. Prije svega, većina startupa nema plaćenih zaposlenika. Startupi imaju osnivače koji rade kao životinje za malu ili nikakvu zaradu. Čak i ako im se posreći u potrazi za ulagačima, 90% njihovih tvrtki propada. S obzirom na tu surovu stvarnost, HDZ-ov plan klastera, javnog financiranja i povezivanja zahtijevao bi formiranje desetak tisuća startupa da proizvedu ovaj broj uglavnom neplaćenih radnih mjesta.
Na kraju, takav bi prijedlog proizveo oko 500 novih radnih mjesta (ne 20.000) u Vladinim agencijama, inkubatorima i ostalim posredničkim entitetima, a takvih imamo i više nego dovoljno. Kao da su zaboravili da su upravo oni kormilarili kroz naš nevjerojatno dug recesijski period, SDP je obećao još takve ekonomske briljantnosti u novom mandatu. Prošli su put stvorili oko 60.000 novih radnih mjesta u javnoj administraciji za mlade diplomce. To je ublažena verzija prozirne igre Ivana Lovrinovića, a SDP najavljuje još jednu dozu takve politike. Svaka čast?
Gotovo godinu dana kasnije, Most još nije siguran kako bi vodio zemlju. Unatoč nekim kvalitetnim ljudima koji rade svoj posao podalje od javnosti, Most se i dalje ne može maknuti s trase koju je ucrtao njihov bivši ekonomski strateg – isti luckasti Lovrinović – koji je u roku od tjedan ili dva nakon što je dobio svoje mjesto u Saboru dao petama vjetra tijelom, ali ne i duhom. Iako je Most Lovrinovića prekrižio, njegov je trag na toj organizaciji, nažalost, teško izbrisiv, a mnogi su se od nas nadali da će Most izrasti u legitimnu treću opciju.
3. Sve bajke dođu na naplatu
Ne moram vam ja govoriti da nijedna od ovih stranaka neće održati svoja predizborna obećanja. Prije svega, obećali su financirati većinu svojih populističkih ideja milijardama kuna iz fondova Europske unije. Kada spominju te milijarde, svi se ponašaju kao da im je taj novac već u džepu.
Međutim, taj novac nitko danas nema, a teško da će ga dobiti. Spomenuti iznosi predstavljaju ukupna potencijalna izdvajanja EU za Hrvatsku. S obzirom na stanje EU, način na koji smo upravljali novcem koji smo ranije dobili, kvalitetu timova kojima žele dodijeliti te poslove te upitnu kvalitetu njihovih projekata stvaranja novih radnih mjesta, čisto sumnjam da ćemo ikada vidjeti ovaj novac i da će bilo koje od ovih obećanja zaživjeti. Osim toga, te projekte ne možemo financirati vlastitim sredstvima, osim ako baš želimo premašiti svoje limite deficita i javnog duga, što bi negativno utjecalo na naš razvoj, kreditni rejting i visinu kamata.
Kada se sve zbroji i oduzme, stranke su mnogo govorile o ekonomiji, financijama i disciplini, ali nismo dobili ništa više od pustih priča. Zvučim kao pesimist, ali zaista to nisam. Zapravo sam optimist. Prvi put u dugo vremena dolazi do pomaka. Kao i u Hipokratovoj zakletvi, disfunkcionalna vlada Tima Oreškovića naposljetku nije „učinila puno zla“ – dijelom zbog izostanka vlastitog djelovanja, a dijelom jer im se jednostavno posrećilo.
Politička ogorčenost zaustavila je trošenje, a niske kamate, niska cijena nafte i oporavak EU pomogli su na ostalim poljima. Iako, primjerice, nijedna naša Vlada nije odgovorna za smanjenje deficita, svi oni nemogući zadaci poput izbalansiranog proračuna i omogućavanja ekonomskog rasta ipak više ne djeluju kao plod bujne mašte. Kao kada izgubite nekoliko kilograma zbog bolesti, a zatim ih iskoristite kao odskočnu dasku za daljnji gubitak kilograma, ako svoju novu, finiju figuru iskoristimo kao novu podlogu – i pozovemo političare na odgovornost za održavanje (a možda i poboljšanje) te figure – Hrvatska će napredovati, tko god bio na čelu.
